Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6973/18 (V. M.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Propisano zakonom
- Uporedive situacije
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6973/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6973/18, rješavajući apelaciju Vahida Maslića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Vahida Maslića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 026492 14 Rsž od 27. srpnja 2016. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Vahidu Masliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Vahidu Masliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Vahida Maslića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 026492 14 Rsž od 27. srpnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 026492 11 Rs od 1. travnja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vahid Maslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 28. studenog 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 026492 16 Rev od 20. rujna 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 026492 14 Rsž od 27. srpnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 026492 11 Rs od 1. travnja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2857/16 od 23. studenog 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3885/16 koju je apelant podnio 3. listopada 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026492 14 Rsž od 27. srpnja 2016. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla, kao zakonskog zastupnika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. studenog 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 14. studenog 2019. godine.
5. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 3. veljače 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
8. Općinski sud je održao pripremno ročište 27. ožujka 2012. godine, a ročište za glavnu raspravu 27. veljače 2013. godine.
9. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 026492 11 Rs od 1. travnja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime manje isplaćene naknade plaće, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane državnih i vjerskih blagdana i za rad u dane tjednog odmora (subota i nedjelja) koji su po zakonu neradni dani za razdoblje od 1. veljače 2008. godine do 31. siječnja 2011. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant uposlenik Ministarstva unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPTK), Policijska uprava Živinice - Policijska postaja Živinice i da je bio uposlen u utuženom razdoblju. Općinski sud je ukazao da u članku 1. Odluke Vlade Tuzlanskog kantona od 21. kolovoza 2002. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade TK) proizlazi da ovlaštenim službenim osobama u MUP-u TK, zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova i zadataka koje obavljaju, uvećava se plaća za 30% u odnosu na plaću službenika u drugim kantonalnim tijelima uprave. Dalje je naveo da je odredbom članka 3. Odluke Vlade TK propisano da ovlaštenim službenim osobama kojima se uvećava plaća sukladno članku 1. Odluke Vlade TK ne pripada naknada za rad dulji od punog radnog vremena, rad noću, rad na dane tjednog odmora i za obveznu nazočnost i pripravnost (članak 3). Općinski sud je istaknuo da se Odluka Vlade TK primjenjuje pri obračunu plaća policijskim službenicima u TK o čemu se izjasnio vještak financijske struke u svom pismenom nalazu, a i usmenom obrazloženju istaknuvši da je tuženi prilikom obračuna plaće apelantu koeficijent složenosti poslova uvećavao za 30 % i tek onda množio osnovicu koju je utvrdila Vlada TK, odnosno da je u plaću koja je isplaćena apelantu uključeno i povećanje od 30 %, kao i da je obračunavala rad u dane državnih blagdana u visini od 50 %.
11. Općinski sud je naveo da je na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno vještačenje vještaka ekonomsko-financijske struke koji je sačinio svoj pismeni nalaz i mišljenje u tri varijante, pa je jedna rađena prema Pravilniku o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i druga osobna primanja policijskih službenika MUP-a Tuzlanskog kantona od 27. travnja 2007. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), druga varijanta rađena je na bazi odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), dok je treća varijanta rađena prema aktima Vlade TK. Dalje je naveo da je vještačenjem utvrđeno da je tuženi apelantu za sporno razdoblje, primjenjujući odredbe Pravilnika o plaćama, manje obračunao i isplatio iznos od 4.331,00 KM, prema varijanti broj II, da je apelantu manje obračunato i isplaćeno 3.829,63 KM, dok je, prema konačnoj varijanti, vještak utvrdio da je tuženi apelantu više obračunao i isplatio iznos od 1.462,30 KM (odnosno iznos od 1.161,72 KM) ukoliko bi se izvršilo prebijanje više i manje isplaćenih iznosa, a kako je to vještak prikazao u svom zaključku nalaza i mišljenja. Također, uz nalaz i mišljenje vještaka dostavljeni su, a kao njegov sastavni dio, i tabelarni prikazi metodologije obračuna, mjesečno prikazani sa parametrima i konačnim visinama. Općinski sud je istaknuo da je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka ekonomsko - financijske struke, jer je rađen stručno, na bazi materijalne dokumentacije kako one koja je priložena u spis, tako i one koja se nalazi kod tuženog, a u konačnom ni stranke nisu imale primjedaba na to.
12. Općinski sud je ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen. Naime, s tim u svezi, naveo je da je apelant svoj tužbeni zahtjev opredijelio prema varijanti I. iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, što konkretno znači da je tuženi apelantu pri obračunu plaće istu uvećavao bez obzira na to je li on imao noćni rad, prekovremeni rad i slično, a vještak u svom nalazu na tako uvećanu plaću izvršio je ponovno obračun, odnosno povećanje po članku 9. točka 8. Pravilnika o plaćama. Općinski sud je naveo da smatra da apelant, shodno navedenim propisima, nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, jer mu je isplaćena pripadajuća plaća u koju su ukalkulirane sve naknade koje apelant potražuje, pa je apelantov tužbeni zahtjev i odbijen. Stoga, Općinski sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, jer je nepobitno utvrđeno da je apelantu za rad u dane državnih blagdana vršeno uvećanje plaće i da su te naknade i isplaćene. Kako proizlazi da su apelantu sa uvećanjem od 30%, prema Odluci Vlade TK, u plaću ukalkulirane naknade za prekovremeni rad, rad noću i u dane tjednog odmora, odnosno da je apelantu čak i više isplaćeno, sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neutemeljen.
13. Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba članka
12. OKU koja propisuje pravo uposlenika na povećanu plaću za prekovremeni rad najmanje 30% od brutosatnice, noćni rad najmanje 30% od brutosatnice, rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od brutosatnice i rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni najmanje 50% od brutosatnice, jer se odredbe ovog OKU ne mogu izravno primijeniti, jer ne sadrže parametre za utvrđivanje osnovne plaće uposlenika, i to posebno u ovom slučaju u kojem je Vlada TK ovlaštena da utvrđuje koeficijente radnog mjesta svojim odlukama. Pored toga, Općinski sud je ukazao da je člankom 90. Zakona o policijskim službenicima propisano da se plaća policijskog službenika uvećava za 30% ili 40% za prekovremeni rad, zavisno je li isti obavljen u razdoblju između 22 sata i 7 sati ili između 7 sati i 22 sata, a ne kao članak 12. OKU gdje se propisuje uvećanje brutosatnice. Općinski sud je istaknuo da je nepobitno utvrđeno da je apelantu po Odluci Vlade TK iz 2000. godine uvećana plaća za 30%, pa vještak ekonomske struke nije ni mogao ponovno vršiti uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad na dane tjednog odmora prema članku 12. OKU.
14. Apelant je 25. travnja 2013. godine podnio priziv protiv presude Općinskog suda.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026492 14 Rsž od 27. srpnja 2016. godine odbijen je apelantov priziv i potvrđena presuda Općinskog suda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prizivnog postupka.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno, suprotno apelantovim prizivnim navodima, primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane tjednog odmora i za vrijeme državnih i vjerskih blagdana za razdoblje od 1. veljače 2008. do 31. siječnja 2011. godine. S tim u svezi, obrazložio je da se u konkretnom slučaju na ova potraživanja treba primijeniti Zakon o policijskim službenicima koji se primjenjuje od 1. kolovoza 2006. godine, a danom stupanja na snagu ovog zakona prestale su važiti odredbe zakona i propisa kojima se uređuju pitanja propisana ovim zakonom, pa, između ostalog, i pitanja koja su regulirana Odlukom Vlade TK na koju se pogrešno pozvao prvostupanjski sud.
17. Kantonalni sud je ukazao na odredbe članka 39. toč. c) i d), čl. 87, 90, 99. i 100. Zakona o policijskim službenicima, te na članak 5. Pravilnika o plaćama iz 2007. godine. Dalje je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je apelantu u potraživanom razdoblju obračunata i isplaćena plaća kao proizvod osnovice koju je utvrdila Vlada TK sa koeficijentom radnog mjesta apelanta s tim što je pripadajući koeficijent apelantu za obračun osnovne plaće, i to koeficijent od 1,729, odnosno 1,846, uvećan za 30% po osnovi posebnih uvjeta rada, a pod kojim posebnim uvjetima rada se, u smislu citiranih odredaba zakona, smatra i rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, blagdanima i ostalim slobodnim danima, te rad noću, dok je naknada za rad u državne blagdane obračunata i isplaćena apelantu. Kantonalni sud je naveo da se kod takvog stanja stvari ni apelantov zahtjev za isplatu potraživane naknade nije mogao prihvatiti utemeljenim, jer bi dosuđenje potraživane naknade značilo da se apelantu dva puta priznaje pravo na uvećanje plaće po osnovi noćnog rada i rada u dane tjednog odmora i rada u dane blagdana, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Kantonalni sud je istaknuo da za potraživanje naknade plaće po osnovi prekovremenog rada apelant u prvostupanjskom postupku nije dokazao osnovanost potraživanja da je za navedene sate u tabelarnom pregledu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke bila izdana naredba ili nalozi pretpostavljenih radi obavljanja žurnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom razdoblju. Stoga je Kantonalni sud naveo da apelantu primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u smislu odredbe članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi sa odredbom članka 123. ZPP, i ne pripada ova tražena naknada, kako je to pravilno odlučio i prvostupanjski sud. Dalje je naveo da, što se tiče potraživane naknade za noćni rad i rad u dane tjednog odmora, ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja je bio isključivo temeljen na odredbi članka 87. Zakona o policijskim službenicima, kao dodatku za posebne uvjete rada, koji, prema odredbi stavka 3. ovog članka, iznosi do 30% osnovne plaće, a koji rad se ima smatrati kao rad u posebnim uvjetima po odredbi članka 99. stavak 2. istog zakona, za koji je tužitelj sukladno stavku 5. ovog članka već ostvario naknadu. Kantonalni sud je, također, naveo da apelantove prizivne tvrdnje da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 3. stavak 3. OKU i u svezi sa tim primijeniti najpovoljnije pravo za apelanta nisu utemeljene zbog toga što primjena navedene odredbe može biti relevantna samo u situaciji kada se sva apelantova primanja iz spornog razdoblja kako po osnovi ostvarene plaće, tako i drugih naknada na plaću, kao što su prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane blagdana i drugo, obračunaju primjenom jedne pravne osnove, jer se obračun plaća i drugih naknada ne može vršiti kombinacijom određenih parametara iz više pravnih osnova.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 026492 16 Rev od 20. rujna 2018. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.
19. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude, te zaključio da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP, nije ostvaren. Nadalje, naveo je da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza. U svezi sa povredom prava, apelant ističe da ostaje kod navoda u apelaciji broj AP 3885/16 iz koje, između ostalog, proizlazi da apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno tumačio odredbe o Zakonu o policijskim službenicima, te zanemario postojanje Pravilnika o plaćama. Ističe da tuženi nije osporavao da je apelant obavljao svoje radne zadatke prekovremeno, pa tu činjenicu i nije bilo potrebno posebice dokazivati. Također, ističe da su postupanjem Kantonalnog suda povrijeđene i odredbe Zakona o radu i Općeg i granskog kolektivnog ugovora. Posebice ističe da, prema Zakonu o policijskim službenicima i OKU, pravo na povećanu osnovnu plaću i tražene naknade se međusobno ne isključuju. Smatra da Kantonalni sud nije iznio sveobuhvatnu ocjenu dokaza, te da je time povrijedio odredbu članka 8. i članka 191. stavak 4. ZPP. U pogledu duljine trajanja postupka, apelant detaljno opisuje činjenični tijek postupka i poziva se na relevantne odredbe ZPP u svezi sa rokovima za poduzimanje pojedinih procesnih radnji, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
21. Apelant smatra da je zauzetim stajalištem Kantonalnog suda, koje je suprotno stajalištu Vrhovnog suda iz Presude broj 68 0 Rs 012752 13 Rev od 17. listopada 2013. godine, diskriminiran u odnosu na svoje kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te im se isplaćuju naknade za takve sate rada. Ističe i da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. veljače 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te da je isto stajalište usvojio i u drugim odlukama (br. AP 1024/14, AP 1121/14). Apelant ukazuje da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem, jer svako suprotno postupanje predstavlja povredu zabrane diskriminacije na apelantovu štetu.
22. Također, apelant je istaknuo da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer redoviti sudovi nisu u cijelosti odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu, odnosno nije odlučeno o njegovom „eventualnom“ tužbenom zahtjevu. Naime, podneskom od 19. veljače 2013. godine preinačio je tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te postavio i eventualni tužbeni zahtjev za potraživane naknade „u visinama propisanim odredbama OKU“ (stranica 4. navedenog podneska: „Budući da je odredbom članka 53. stavak 3. ZPPFBiH decidirano regulirano da 'sud nije vezan za pravni temelj tužbenog zahtjeva', za slučaj da sud kroz izvedene dokaze i uz primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog prava nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, koji je bio na snazi u utuženom periodu, držimo da nema procesnih zapreka da sud, polazeći od podataka iz nalaza i mišljenja vještaka od 12.2.2013. godine (varijanta II), obveže tuženika da apelantu na ime manje obračunate i isplaćene plaće za utuženi period isplati iznos od 3.829,63 KM“). Apelant smatra da je utemeljenost postavljenih tužbenih zahtjeva trebalo ocijeniti tim redoslijedom, pa ukoliko je stajalište Kantonalnog suda da tužbeni zahtjev nema osnovu u odredbama Zakona o policijskim službenicima, morao je odlučiti o osnovanosti eventualnog tužbenog zahtjeva, što nije učinio.
b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga danih u obrazloženju u svojoj odluci i smatra da, suprotno apelantovom stajalištu, pri njezinom donošenju nisu uskraćena apelantova prava garantirana Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, niti je primjena prava s tim u svezi bila proizvoljna. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Kantonalni sud navodi da je 27. siječnja 2014. godine predmet prvostupanjskog suda dostavljen ovom sudu na postupanje po apelantovom prizivu, a kao opravdanje za duljinu trajanja predmetnog postupka Kantonalni sud je naveo da je predmetni postupak riješen sukladno Planu rješavanja starih predmeta kojim je taj predmet bio obuhvaćen. Također je navedeno da tijekom predmetnog postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, niti su zloupotrijebljena druga prava zagarantirana Ustavom.
25. Zastupnik tuženog smatra da su osporene presude donesene na temelju pravilne primjene materijalnog prava i u razumnom roku, te da su apelantovi navodi neutemeljeni.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 55. stavak 4.
Tužitelj može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije utemeljen.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 221.
Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
27. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 54/05 i 62/08) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Članak 2.
Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.
Kolektivni ugovor je obvezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.
Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stavka 2. ovog članka zaključuju kolektivne ugovore sukladno ovom kolektivnom ugovoru i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
Članak 12.
Uposlenik ima pravo na povećanu plaću za:
• prekovremeni rad najmanje 30% od brutosatnice;
• noćni rad najmanje 30% od brutosatnice;
• rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od brutosatnice;
• rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni najmanje 50% od brutosatnice.
Dodaci se međusobno ne isključuju.
28. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” br. 6/06 i 11/07) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 39. stav 1. tačke c) i d) Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:
c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;
d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;
Član 87.
Dodatak za posebne uslove rada (1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uslova na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uslove rada na takvim radnim mjestima.
(2) Dodatak za posebne uslove rada je trajno vezan za radna mjesta iz stava 1.
ovog člana, te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti.
(3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.
(4) Uz dodatak iz stava 3. ovog člana, u posebnim okolnostima i na prijedlog policijskog komesara, ministar će odrediti veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta. Taj dodatak iznosi 10% od osnovne plate.
Član 90.
Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:
a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,
b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.
Član 99.
Rad u posebnim uslovima (1) Policijski službenik je obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.
(2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.
(3) Drugi načini rada u posebnim uslovima mogu biti određeni ako to zahtijeva bezbjednosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.
(4) Policijski komesar, pismenim aktom, detaljnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uslovima iz stava 3. ovog člana može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodećim radnim mjestima da to odrede.
(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.
Član 100.
Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.
(2) Prekovremeni rad iz stava 1. ovog člana može trajati do četiri časa dnevno i ne više od 20 časova sedmično.
VI.Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 026492 16 Rev od 20. rujna 2018. godine (koje je apelant primio 15. listopada 2018. godine) kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026492 14 Rsž od 27. srpnja 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Obzirom na to da je apelantov zastupnik 4. kolovoza 2016. godine primio osporenu presudu Kantonalnog suda od 27. srpnja 2016. godine, a da je apelacija broj AP 3885/16 podnesena 3. listopada 2016. godine (60. dan), proizlazi da je podnesena pravodobno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, a što je sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člakna 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
37. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da Kantonalni sud nije iznio sveobuhvatnu ocjenu dokaza. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
38. Dakle, apelant tvrdi da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud ukazao da za potraživanje naknade plaće po osnovi prekovremenog rada apelant u prvostupanjskom postupku nije pružio dokaze kojima bi dokazao utemeljenost ovog potraživanja. Osim toga, ukazao je da apelantu ne pripadaju ni potraživane naknade za noćni rad i rad u dane tjednog odmora, budući da je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva bio isključivo temeljen na odredbama Zakona o policijskim službenicima kao dodatku za posebne uvjete rada za koji je apelant već ostvario naknadu.
39. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. svibnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na temelju kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužena razdoblja, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali utemeljenost svog potraživanja u smislu članka 126. u svezi sa člankom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostupanjskom presudom (budući da je tijekom postupka, na temelju nalaza vještaka koji apelanti nisu pobijali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu članka 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stajalištem suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje.“ Stajalište o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu Ustavni sud je potvrdio, također, naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. lipnja 2018. godine, te odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine i AP 2095/18 od 30. listopada 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju Ustavni sud se u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stajalištima redovitih sudova.
40. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje da nije odlučeno o njegovom eventualnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud primjećuje da apelant u podnesku od 19. veljače 2013. godine (na koji se poziva u apelaciji) nije ni zahtijevao, sukladno članku 55. stavak 4. ZPP, da sud ukoliko bude smatrao da nije utemeljen njegov „primarni“ tužbeni zahtjev, onda odluči o njegovom „eventualnom“ tužbenom zahtjevu, nego je istaknuo da, sukladno odredbi članka 53. stavak 3. ZPP, sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, pa ako nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima, da ih primijeni i dosudi mu naknadu sukladno varijanti II. iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Stoga, Ustavni sud primjećuje da apelant nije postavio eventualni tužbeni zahtjev na koji se poziva u apelaciji u prizivu protiv prvostupanjske presude. Samim tim, budući da je apelant propustio te navode istaknuti u prizivu protiv prvostupanjske presude, na koji način bi pružio mogućnost Kantonalnom sudu da se o tome izjasni, dakle, te navode ističe prvi put, ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).
41. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Razdoblje koje se uzima u obzir
43. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 3. veljače 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 27. srpnja 2016. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko pet godina i pet mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, sukladno odredbi članka 420. ZPP, žurne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redoviti sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
45. Analizirajući ponašanje apelanta i redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i dva mjeseca, a u kojem razdoblju je održano pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu i proveden dokazni postupak, te donesena prvostupanjska presuda. Ustavni sud zapaža da iz odgovora Kantonalnog suda proizlazi da je predmetni spis ovom sudu dostavljen devet mjeseci nakon podnošenja priziva, tj. 27. siječnja 2014. godine, pa slijedi da je prizivni postupak trajao dvije i pol godine. Pri tome Ustavni sud posebice primjećuje da Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za duljinu trajanja postupka.
46. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao oko pet godina i pet mjeseci pred dvije sudske instance, koji je po zakonu žurne prirode, duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost redovitih sudova, koji snose podjednaku odgovornost a koji nisu dali objektivno prihvatljive razloge, odnosno nisu dali nikakve razloge.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
48. Apelant je zatražio da mu se nadoknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
49. Obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 750,00 KM.
50. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i ocjeni dokaza, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Zabrana diskriminacije
52. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ukazujući na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012752 13 Rev. Osim toga, apelant je istaknuo da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. veljače 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci i da je isto stajalište zauzeo i u drugim odlukama (br. AP 1024/14, AP 1121/14), te da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem. Ustavni sud podsjeća da Vrhovni sud ima diskrecionu ovlast da procijeni bi li odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Osim toga, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu Kantonalnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji.
53. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao iste apelacijske navode u predmetu broj AP 5306/17 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti apelacijski navodi neutemeljeni. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redoviti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji.“ Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
Zabrana zloupotrebe prava
54. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak (koji je žurne prirode) trajao oko pet godina i pet mjeseci, pri čemu je duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost redovitih sudova, koji za to nisu dali objektivno prihvatljive razloge, odnosno nisu dali nikakve razloge.
56. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud jasno obrazložio da apelantu, sukladno relevantnim odredbama ZPP i Zakona o policijskim službenicima, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad, kao ni naknada za noćni rad, rad u dane tjednog odmora i rad u dane državnih i vjerskih blagdana, odnosno u dane koji su prema zakonu neradni.
57. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
58. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
59. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević