Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3/18 (N. Š.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3/18 rješavajući apelaciju Nikole Ševe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Ševe podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 206598 17 Gž od 27. novembra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 206598 15 P od 15. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Ševo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 206598 17 Gž od 27. novembra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 206598 15 P od 15. aprila 2017. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje osporenih presuda do donošenja odluke o apelaciji“. Apelacija je registrovana u upisniku za 2018. godinu. Apelacija je registrovana u upisniku za 2018. godinu.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-3/18 od 31. januara 2018. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 206598 15 P od 15. aprila 2017. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog D. Š. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i naloženo je apelantu kao tuženom-protivužiocu da sa nekretnine tužitelja preciznije naznačene u izreci presude (u daljnjem tekstu: zemljište) ukloni vozilo, da taj dio zemljišta tužitelju preda u posjed slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja (stav 1 izreke presude). Odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravo stvarne služnosti u apelantovu korist na dijelu zemljišta preciznije označenog u stavu 2 izreke presude, na način kako je precizirano u stavu 2 izreke presude. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadom troškova (koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog), odbijen kao neosnovan (stav 3 izreke presude).

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u veliki broj materijalnih dokaza, provođenjem vještačenja po vještaku geodetske struke i saslušanjem predloženih svjedoka), analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno utvrdio da nesporno proizilazi da su parnične stranke braća koja žive u dvije odvojene stambene jedinice-kuće, da apelant koristi garažu i drvarnicu u kući tužitelja (koju je tužitelj sagradio na garaži i drvarnici) shodno ugovoru o poklonu iz 1983. godine (zaključen između prednika stranaka i tužitelja). Dalje, utvrđeno je da su parnične stranke u pogledu sporne garaže i drvarnice već imale spor koji je pravosnažno okončan, dok je predmetni spor nastao zbog činjenice da je tužitelj, nakon pribavljenih lokacijskih uslova za postavljanje ograde na zemljištu, onemogućen od strane apelanta postavljanjem-parkiranjem dva vozila na dijelu zemljišta (jedno vozilo je u međuvremenu uklonjeno pa je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u tom dijelu). Osim toga, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizilazi da se predmetno vozilo apelanta jednim dijelom nalazi na zemljištu koje je u suposjedu oca parničnih stranaka i M. R., a jednim dijelom na dijelu zemljišta koje je u posjedu i vlasništvu tužitelja (na površini od 6 m²), kao i da je sporni dio zemljišta tužitelja na kojem se nalazi vozilo apelanta na skici snimanja prikazan zelenom bojom. Tužitelj je u svom iskazu naveo da postavljanjem ograde između dvije stambene jedinice apelant ne bi bio onemogućen u korištenju drvarnice i garaže obzirom da pristup istima ima i iz ulice Svetozara Ćorovića, dok apelant u svojoj izjavi navodi da je predmetno vozilo parkirano na parceli koju on drži u posjedu od 1968. godine i na kojoj osporava vlasništvo tužitelju.

5. Osnovni sud je, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da je tužitelj vlasnik zemljišta i da se na dijelu istog (na površini od 6 m², koji je na skici vještaka geodetske struke obilježen zelenom bojom) nalazi parkirano vozilo apelanta, na koji način je tužitelj onemogućen u svom pravu posjeda na označenom dijelu navedenog zemljišta. Shodno navedenom, tužitelju kao vlasniku, u smislu odredbi člana 126. i 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOSP) pripada pravo da od apelanta, koji drži u posjedu dio nekretnine tužitelja ispod označenog vozila, traži predaju u posjed dijela predmetnog zemljišta, pa je primjenom navedenih odredbi ZOSP usvojen zahtjev tužitelja i odlučeno kao u stavu 1 izreke presude.

6. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta Osnovni sud je isti odbio kao neosnovan, pozivajući se na odredbe ZOSP koje regulišu institut službenosti, kao i na činjenicu da je zaostavština iza ostavioca (oca parničnih stranaka) po sili zakona u smislu odredbe člana 153. Zakona o nasljeđivanju prešla na njegove nasljednike, te da apelant nema ovlaštenje zahtijevati pravo stvarne službenosti na svojoj stvari. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je ostavinski postupak iza umrlog D. Š. (oca parničnih stranaka) prekinut rješenjem od 2. juna 2016. godine. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbi čl. 386., 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dok je visina istih odmjerena u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT).

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 206598 17 Gž od 27. novembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant ima pravo svojine na drvarnici i garaži (koje se nalaze ispod porodičnog objekta tužitelja i na zemljištu tužitelja) i da je dugi vremenski period koristio i koristi ove pomoćne objekte, te da pravo svojine apelanta na ovim objektima proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RS broj 71 0 P 029093 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine, kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se oglasi ništavim testament-oporuka prednika stranaka u dijelu kojim je on ostavio apelantu garažu i drvarnicu. Međutim, navedena činjenica ne daje pravni osnov apelantu da onemogućava tužitelja u njegovom pravu svojine na zemljištu na kojem se nalaze ovi objekti, što apelant čini na način što duže vrijeme drži parkirano vozilo na zemljištu tužitelja i na taj način ga onemogućava u njegovom pravu svojine na ovom zemljištu. Sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prednik stranaka ugovorom o poklonu (iz 1983. godine) ograničio pravo vlasništva tužitelja na zemljištu obzirom da navedenim ugovorom nije bilo nikakvog uslovljavanja u pogledu sticanja prava svojine na poklonjenim nekretninama, dok je tužitelj još za života poklonodavca izradio drvarnicu i garažu. Neosnovani su i navodi koji se odnose na skicu vještaka geometra, budući da iz prvostepene presude proizilazi da je sud pojasnio da je uviđaj na licu mjesta obavljen po vještaku geodetske struke koji je izvršio identifikaciju nekretnina i utvrdio da se vozilo apelanta jednim dijelom nalazi na dijelu zemljišta tužitelja (dio na skici prikazan zelenom bojom). Također, neosnovani su žalbeni navodi apelanta da se radi o presuđenoj stvari u pogledu zemljišta, pozivajući se na presudu Vrhovnog suda RS od 29. oktobra 2014. godine, obzirom da je u navedenom predmetu tužitelj odbijen sa zahtjevom za predaju u posjed garaže i drvarnice, čiju predaju u posjed tužitelj ne traži tužbom u konkretnom predmetu, već traži predaju u posjed dijela zemljišta na kojem je apelant postavio svoje vozilo i tako ga onemogućio da vrši posjed na ovom dijelu svoje nekretnine. Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe da je izreka presude nerazumljiva i da je prekoračen tužbeni zahtjev tužitelja, da se radi o preinačenju tužbe, da izreka presude nije zasnovana na činjenicama na kojima se tužba zasniva, da je donoseći osporenu presudu prvostepeni sud povrijedio odredbu čl. 8. i 210. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da nije cijenio činjenicu da međa između predmetnih nekretnina nikada nije označena tako da tužitelj nije dokazao pravo vlasništva na zemljištu (dio zemljišta na kojem se nalazi vozilo apelanta) čiju predaju u posjed traži. Navedeno iz razloga što je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza i u smislu odredbe člana 8. ZPP osporenu presudu utemeljio na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, koje kao pravilno prihvata i ovaj sud, zaključujući da je tužitelj vlasnik zemljišta, te da mu je apelant parkiranjem svog vozila na dijelu zemljišta obilježenom zelenom bojom (površina od 6m2) onemogućio posjed, pa je prvostepeni sud, krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, pravilno primijenio odredbe čl. 126. i 127. ZOSP kada je zahtjev tužitelja usvojio (kao u stavu 1 izreke presude). Na drugačiju odluku suda ne utiču navodi žalbe da u konkretnom slučaju tužitelj želi da postavi ogradu između očevog i svog zemljišta i da se radi o sporu oko granične linije-međe između parcela prednika stranaka i tužitelja, da je sud pogrešno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka geometra jer nije objasnio svoju tvrdnju da je vještak svoj nalaz i mišljenje uradio po pravilima nauke i struke, obzirom da nije naveo o kojoj nauci se radi. Ovo iz razloga što su navodi suprotni stanju prvostepenog spisa i obrazloženju osporene odluke, kao i činjenici da se u konkretnom slučaju ne radi o uređenju međa već zahtjevu vlasnika za predaju u posjed dijela zemljišta na kojem mu je posjed onemogućio apelant parkirajući svoje vozilo. Također, bez uticaja je na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke ukazivanje žalbe na greške u nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke u dijelu koji se odnosi na površinu zemljišta. Ovo zbog činjenice što je vještak na licu mjesta utvrdio da se parkirano vozilo apelanta nalazi na dijelu zemljišta tužitelja (u određenoj površini od 6 m²) čija se predaja u posjed traži, kod kojeg nalaza i mišljenja je vještak ostao i na glavnoj raspravi na kojoj je dao usmeno obrazloženje svog nalaza i mišljenja.

9. Okružni sud je naveo da apelant neosnovano žalbom pobija prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o njegovom protivtužbenom zahtjevu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo odredbu člana 214. ZOSP (stvarna službenost) i istakao da je u konkretnom slučaju prednik stranaka oporukom od 22. juna 1994. godine apelantu ostavio, za slučaj svoje smrti, predmetnu garažu i drvarnicu, dok je nakon smrti prednika stranaka pokrenut ostavinski postupak koji je prekinut rješenjem od 2. juna 2016. godine. Prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke na susjednoj parceli koja graniči sa parcelom tužitelja kao posjednici su upisani prednik stranaka i M. R. sa po 1/2 dijela. Dalje, prema odredbi člana 153. Zakona o nasljeđivanju zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu proizlazi da je apelant vlasnik zemljišta koja graniči sa zemljištem tužitelja, ali se do okončanja postupka ne zna da li je i jedini vlasnik na tom zemljištu. Također, iz protivtužbenog zahtjeva se ne može zaključiti u koju svrhu se traži utvrđenje, odnosno ustanovljenje stvarne službenosti preko dijela zemljišta tužitelja, pa ako je to zbog dolaska u garažu i drvarnicu onda apelant nije dokazao da nema drugog odgovarajućeg prilaza u navedene objekte, dok je tužitelj osporio zahtjev za ustanovljenje službenosti, navodeći da apelant ima mogućnost prilaska do garaže i drvarnice i iz ulice Svetozara Ćorovića. Obzirom da apelant u navedenoj situaciji nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 214. st. 1. i 2. ZOSP, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta.

10. Vezano za žalbene navode u odnosu na odluku o troškovima predmetnog postupka Okružni sud je zaključio da su isti neosnovani. S tim u vezi, sud je naveo da se zahtjev tužitelja po prvobitnoj tužbi (tužba od 12. januara 2015. godine) odnosio na predaju u posjed dijela zemljišta, slobodnog od lica i stvari apelanta i uklanjanja dva vozila sa dijela zemljišta, dok je zahtjevom koji je preciziran na ročištu za glavnu raspravu od 8. decembra 2016. godine tužitelj ostao kod zahtjeva za predaju u posjed dijela zemljišta, ukazujući samo da se traži uklanjanje sa istog jednog vozila, obzirom da je drugo vozilo već bilo uklonjeno sa dijela zemljišta, koji zahtjev je i usvojen. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o smanjenom uspjehu tužitelja u postupku iz razloga što je tužitelj uspio sa zahtjevom za predaju u posjed dijela zemljišta i to potpuno, tako da mu pripada i pravo na naknadu troškova parničnog postupka s obzirom na postignuti uspjeh u postupku od 100%. Imajući u vidu vrstu spora (tarifni broj 3 Tarife) Okružni sud je naveo da je tužitelju osporenom odlukom pravilno priznato pravo na naknadu troškova za zastupanje istog od strane punomoćnika-advokata prema važećoj AT, troškovi sastava tužbe i odgovora na protivtužbu, paušalna nagrada od 25%, nagrada za vrijeme zbog odsustva punomoćnika tužitelja iz kancelarije, te troškovi vještačenja, sve u ukupnom iznosu od 3.897,20 KM. Na dosuđeni iznos na ime troškova parničnog postupka sud je pravilno dosudio i zakonsku zateznu kamatu za period od dana presuđenja do isplate. Apelacioni navodi

11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant je obrazložio navodima kojim ukazuje da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je u apelaciji, između ostalog, detaljno prezentirao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja i navodeći da su sudovi pogrešno poklonili vjeru vještaku geodetske struke i proizvoljno primijenili odredbe ZOSP u konkretnom slučaju. Također, apelant smatra da je tužitelj povlačenjem tužbe u odnosu na jedno parkirano vozilo smanjio tužbeni zahtjev za 50%, te da je pravilno da mu dosuđena naknada troškova može iznositi samo 50%, kao i da je sud pogrešno dosudio troškove od dana presuđenja.

Relevantni propisi

12. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-O.U.S.)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

1. Zaštita prava svojine Vlasničke tužbe Član 126.

(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

2. Stvarne službenosti Opće odredbe Član 214.

(1)Stvarna službenost je ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nepokretnosti (povlasna nepokretnost) da se za potrebe te nepokretnosti na određeni način služi nečijom nepokretnošću (poslužna nepokretnost), čiji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nepokretnosti koje bi inače imao pravo činiti.

(2)Stvarna službenost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nepokretnost.

[…]

13. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/09, 55/09 - ispravka, 91/16 i 82/19) Član 153.

Prelazak zaostavštine na nasljednike Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog zemljišta i da je apelant svojim radnjama (parkiranjem vozila na dijelu zemljišta) onemogućio pravo posjeda tužitelja na označenom dijelu zemljišta. S tim u vezi, redovni sudovi su primjenom odredbi čl. 126. i 127. ZOSP zaključili da tužitelj ima pravo da od apelanta traži da mu preda u posjed dio zemljišta slobodan od lica i stvari. Također, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta, utvrđeno je da apelant nema ovlaštenje zahtijevati pravo stvarne služnosti na svojoj stvari, imajući u vidu odredbu člana 153. Zakona o nasljeđivanju i činjenicu da je ostavinski postupak iza prednika parničnih stranaka prekinut (2. juna 2016. godine) odnosno, utvrđeno je da apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 214. st. 1. i 2. ZOSP u konkretnom slučaju. Osim toga, redovni sudovi su visinu troškova postupka utvrdili na osnovu uspjeha stranaka u postupku primjenom relevantnih odredbi ZPP i AT. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova do kojeg su došli ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama ZOSP i obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan odnosno da je protivtužbeni zahtjev apelanta neosnovan.

18. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su razmotrili i navode koje apelant ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3/18 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio