Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3146/19 (N. S.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3146/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3146/19, rješavajući apelaciju Nenada Suzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Nenada Suzića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024819 19 Kž od 12. jula 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 024819 19 Kv 2 od 1. jula 2019. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Suzića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024819 19 Kž od 12. jula 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 024819 19 Kv 2 od 1. jula 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nenad Suzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 11 0 K 024819 19 Kž od 12. jula 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 024819 19 Kv 2 od 1. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 11. septembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 024819 19 Kv 2 od 1. jula 2019. godine apelantu je produžen pritvor, određen Rješenjem sudije za prethodni postupak broj 11 0 K 024819 19 Kpp 3 od 7. juna 2019. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo obljuba s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), tako da pritvor po navedenom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, odnosno do 5. septembra 2019. godine do 8 sati.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, nakon što je sudija za prethodni postupak odredio pritvor apelantu, Tužilaštvo dostavilo obrazloženi pismeni prijedlog za produženje pritvora apelantu, ukazujući da iz prikupljenih dokaza objektivne i subjektivne prirode proizlazi da i dalje postoje pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP s prijedlogom da se osumnjičenom apelantu pritvor produži za još dva mjeseca. Vijeće Okružnog suda je, nakon ročišta za izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora, ocijenilo da je prijedlog osnovan, te su u tom kontekstu ponovljeni dokazi koje je Tužilaštvo do tada prikupilo (faza istrage) u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo opisano u naredbi o provođenju istrage. Radi se o sljedećim dokazima: zapisnici o snimanju audio-vizuelnim sredstvima i transkripti mldb. svjedoka J.Ć., M.T., E.D. i M.P., zapisnici o saslušanju svjedoka, fotokopija prijave Centra za socijalni rad, te ostali materijalni dokazi koji su pobrojani na str. 3. osporenog rješenja. Osim toga, vijeće Okružnog suda je, obrazlažući stav o osnovanosti produženja pritvora u pogledu ispunjenosti opšteg uslova za produženje pritvora, podsjetilo da je sudija za prethodni postupak prilikom određivanja pritvora apelantu ocijenio dokaze koji su prikupljeni u početnoj fazi istrage, te da je Tužilaštvo u međuvremenu prikupilo još dokaza, iskaza svjedoka, koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora. Također je navedeno da su na okolnost ponašanja maloljetne oštećene D.P. u inkriminiranom periodu saslušane njene drugarice, također maloljetne, u smislu člana 186. stav 2. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima, u prisustvu ovlaštenog predstavnika Centra za socijalni rad, roditelja i stručnog lica, o čemu su sačinjeni zapisnici. Također je, u smislu navedene zakonske odredbe, saslušana i maloljetna oštećena D.P. čiji je iskaz sadržan i u DVD snimku i u zapisniku. Imajući u vidu navedeno, vijeće Okružnog suda je zaključilo da dokazi koji su prikupljeni u dotadašnjem toku istrage ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant na način kako je opisano u naredbi o sprovođenju istrage od 6. juna 2019. godine izvršio obljubu nad djevojčicom, oštećenom D.P., i time počinio krivično djelo obljuba s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS.
7. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, Okružni sud je ocijenio da u odnosu na rješenje o određivanju pritvora u konkretnoj fazi postupka više ne postoji razlog propisan u tački b) člana 197. stav 1. ZKP s obzirom na to da je očekivano da će vještak medicinske struke svoj iskaz na glavnom pretresu dati u skladu sa svojom profesijom i etikom, te da apelant, i u slučaju puštanja na slobodu, ne bi mogao izvršiti bilo kakav uticaj na vještaka u smislu promjene iskaza.
8. S druge strane, ocijenjeno je da i dalje postoji poseban pritvorski razlog propisan u članu 197. stav 1. tačka g) ZKP (vanredne okolnosti), jer postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od najmanje osam godina, što u konkretnom slučaju ukazuje da je ispunjen kumulativni uslov za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje prate način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice, i to da se radi o teškom krivičnom djelu (proizlazi iz do tada prikupljenjih dokaza), kao i posebne okolnosti koje su pratile način izvršenja djela pri čemu mjesto izvršenja (apelantova porodična kuća), motiv zbog kog je oštećena došla u apelantovu kuću (pomoć za školsku zadaću - sačinjavanje prezentacije u elektronskom obliku). Osim toga, ocijenjene su okolnosti na strani apelanta i to da je prosvjetni radnik i profesor na fakultetu, te da se upravo i zbog toga od njega očekivalo pedagoško ponašanje, a ne radnje koje su opisane u naredbi o provođenju istrage. Također je kao vanredna okolnost uzeta u obzir zainteresiranost medija, a time i javnosti o sumnjama za počinjenje navedenog krivičnog djela. Okružni sud je u ovom kontekstu imao u vidu da u Kpp spisu postoji „pismo za javnost“ MZ Debeljaci u kojem 58 mještana te MZ iskazuju nevjerovanje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči. U usku vezu s tim Okružni sud je doveo okolnost da u istoj MZ živi i porodica malodobne oštećene, što, po ocjeni Okružnog suda, stvara mogućnost da se okupe i protestuju građani. Sve navedene okolnosti, kako smatra Okružni sud, predstavljaju vanredne okolnosti koje dovode do zaključka da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Okružni sud je pri tome imao u vidu odredbe čl. 13. stav 3. i čl. 196. st. 1. i 4. ZKP kojima je propisano da trajanje pritvora treba biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, pa je u tom pravcu procijenjeno da se svrha provođenja istrage i obezbjeđenja apelantovog prisustva u daljnjem vođenju krivičnog postupka ne može ostvariti drugim blažim mjerama.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 024819 19 Kž od 12. jula 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca, izjavljenu protiv rješenja o produženju pritvora. Vrhovni sud je obrazložio da je ispitao pobijano rješenje u okviru žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti, te da je ocijenio da je žalba neosnovana. U tom smislu Vrhovni sud je, prije svega, naveo da argumentima iznesenim u apelantovoj žalbi nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima se zasniva zaključak iz pobijanog rješenja o postojanju osnovane sumnje da je apelant izvršilac krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao na relevantni dio prvostepenog rješenja u kom su iznesene odlučne činjenice proistekle iz izvedenih dokaza o postojanju takvog stepena sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Zbog navedenog, nisu mogle biti prihvaćene tvrdnje apelantove odbrane kojima se dovodi u pitanje pravilnost ovog zaključka. Osim toga, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, naveo vrlo detaljne i jasne razloge za zaključak o postojanju vanrednih okolnosti koje prate način izvršenja djela, pa je u tom dijelu uputio na razloge i zaključke iz pobijanog rješenja koje je prihvatio kao svoje. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, zaključeno je da je ispunjen konstitutivni element pritvorskog razloga sadržanog u odredbi člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Zaključci prvostepenog rješenja u ovom dijelu, kako je dalje navedeno u obrazloženju, nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe zasnovanim na odsustvu vanrednih okolnosti, pri čemu je Vrhovni sud ukazao na vrlo detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog rješenja iz kog jasno proizlazi da je pritvor jedina mjera kojom se može obezbijediti uspješno vođenje krivičnog postupka i preduprijediti remećenje javnog reda. Iz iznesenih razloga je na temelju člana 337. stav
3. ZKP apelantova žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant je, u suštini, ukazao na navodne propuste redovnih sudova, naročito Okružnog suda, u pogledu utvrđenja postojanja opšteg i posebnog razloga za pritvor, ukazujući prije svega da je saslušanje maloljetne oštećene izvršeno na nezakonit način, te da se zbog toga taj dokaz u krivičnom postupku, uključujući i fazu određivanja i produženja pritvora, ne može koristiti. U tom pravcu je napomenuto da se, prema odredbi člana 186. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, moraju obezbijediti posebni uslovi (prostorija, prisustvo pedagoga, psihologa ili drugog stručnog lica), a da se sud, odlučujući o ovom prigovoru, izjasnio da je saslušanje izvršeno po dotadašnjoj ustaljenoj praksi Tužilaštva. Međutim, apelant smatra da takvo obrazloženje nije dovoljno. Osim toga, smatra da su sudovi odluku u pogledu određivanja i produženja pritvora u pretežnom dijelu zasnovali na ovom dokazu koji je, kako smatra, nezakonito pribavljen. Apelant ističe da u konkretnom slučaju, osim nepostojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je naredbom o provođenju istrage stavljeno na teret, ne postoji ni poseban pritvorski razlog iz tačke g) člana 197. stav 1. ZKP, te je u tom pravcu navedeno da nije dokazana stvarna prijetnja javnom redu postojanjem navodnih vanrednih okolnosti. S tim u vezi, smatra da je izostala analiza stvarne prijetnje javnom redu, da je dokazivanje uznemirenja javnosti obaveza optužbe, a ne odbrane, te da u postupku nije utvrđeno niti je konkretizirano na koji način bi njegovo puštanje na slobodu izazvalo uznemirenje javnosti. b)Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da su prigovori iz apelacije neosnovani, da su u postupku odlučivanja o žalbi ispitani svi žalbeni prigovori i zakonitost prvostepenog rješenja, te da se u tom pravcu Vrhovni sud u cijelosti saglasio sa utvrđenjem prvostepenog suda i zaključcima u pogledu postojanja opšteg i posebnog razloga za produženje pritvora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Okružni sud je istakao da je u obrazloženju rješenja naveo na osnovu kojih dokaza je zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo opisano u naredbi o provođenju istrage, te je naveo detaljne razloge zbog kojih je bilo neophodno da se apelantu pritvor produži. U pogledu posebnog pritvorskog razloga, Okružni sud je istakao da su vanredne okolnosti u relevantnom periodu determinirane upravo načinom izvršenja krivičnog djela i njegovim posljedicama koje su detaljno opisane u rješenju tog suda. Osim toga, navedeno rješenje je ispitao Vrhovni sud sa aspekta vanrednih okolnosti u vezi sa zainteresiranošću medija koji u udarnim emisijama obavještavaju javnost o tome. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužilaštvo smatra da u postupku produženja pritvora nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao, da su osporena rješenja pravilna i na zakonu zasnovana, obrazložena i utemeljena na odredbama ZKP, pa je u konačnici predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
14. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 - OU.S) relevantne odredbe glase:
Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172.
(1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.
[...] (3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.
[...]
15. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe glase:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
[...] VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
18. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 024819 19 Kž od 12. jula 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 17. jula 2019. godine, a da je apelacija podnesena 1. augusta 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
20. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant, ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
21. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
24. Apelant smatra da je mjera pritvora nezakonita, jer u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji osnovana sumnja da je on počinio krivično djelo povodom kojeg se protiv njega vodi krivični postupak, a stoga, kako smatra, nije bilo moguće zaključiti da postoje „vanredne okolnosti“ koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da bude pušten iz pritvora.
25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b),
v) i g).
26. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi usvojio stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva žurno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi (sudija za prethodni postupak i vijeće) na temelju dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, a potom i uz prijedlog za produženje tog pritvora, utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret o čemu su u rješenju o određivanju pritvora i u rješenjima o produženju pritvora dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS temeljem dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora i dokaza prikupljenih do faze podnošenja prijedloga za produženje pritvora. Pri tome Ustavni sud ističe da su sudija za prethodni postupak i vijeće prilikom odlučivanja o određivanju pritvora, a potom vijeća Okružnog suda i Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o produženju pritvora, razmotrili sve dostavljene dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje pritvora. U osporenim rješenjima je jasno navedeno koje odlučne činjenice proizlaze iz dokaza prikupljenih u dotadašnjoj fazi postupka, te su dati detaljni i jasni razlozi, utemeljeni na prikupljenim dokazima, za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo opisano u naredbi o provođenju istrage. Osim toga, redovni sudovi su imali u vidu prigovor apelantove odbrane kojim je ukazano na nezakonitost u pribavljanju iskaza maloljetne oštećene, ukazujući pri tome da su malodobna oštećena, kao i malodobni svjedoci saslušani u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u prisustvu ovlašćenih osoba.
28. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na temelju dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
29. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, jer iz obrazloženja osporenih rješenja, prema apelacionim navodima, ne proizlaze „vanredne okolnosti“ koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten iz pritvora.
30. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposredne posljedice nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.
31. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, te utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost sa aspekta primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvještaju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uslovom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu odista narušilo javni red.
32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o žalbi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, ukazao na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti i, najzad, zainteresiranosti medija, a time i javnosti o sumnjama za počinjenje navedenog krivičnog djela, te izvještavanja o tome u udarnim terminima informativnih emisija. Sve navedene okolnosti su Vrhovni i Okružni sud ocijenili kao vanredne okolnosti koje u svojoj ukupnosti ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda.
33. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu apelanta moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporeno rješenje o produžavanju pritvora donijeli imajući u vidu visinu zaprijećene kazne i način za koji se sumnja da je krivično djelo počinjeno, umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude produžena mjera pritvora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. S tog aspekta, Ustavni sud zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud iznijeli samo pretpostavke da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, obrazlažući te okolnosti visinom propisane kazne, načinom izvršenja djela za koje se apelant sumnjiči i zainteresiranošću medija, odnosno informiranjem javnosti o navedenom slučaju u udarnim terminima na TV kanalima. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi propustili utvrditi postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizirati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.
34. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP.
35. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 024819 19 Kž od 12. jula 2019. godine naglašavajući da redovni sud, pri određivanju i produženju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 5. septembra 2019. godine, mora osigurati garancije člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKP.
37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević