Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4189/19 (Postbank BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo, u stečaju)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4189/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4189/19, rješavajući apelaciju Postbank BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo, u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Postbank BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo, u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 I 007285 19 Gž od 11.
jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Postbank BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 I 007285 19 Gž od 11. jula 2019. godine.
2. Općinski sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Rješenje broj 33 0 Ip 007285 08 Ip od 6. novembra 2018. godine kojim je odlučio da se iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina (pobliže označenih u dispozitivu prvostepenog rješenja) u vlasništvu založnog dužnika F.A., apelant, kao tražitelj izvršenja, u cijelosti namiruje za svoje potraživanje po rješenju o izvršenju tog suda od 9. oktobra 2008. godine.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio rješenje od 11. jula 2019. godine kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio navedeno prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud usvojio apelantov prijedlog za izvršenje na osnovu notarski obrađene isprave – otpravka u svrhu izvršenja ugovora o zasnivanju hipoteke od 28. avgusta 2007. godine i otpravka izvornika u svrhu izvršenja od 29. septembra 2008. godine, protiv izvršenika AF Komerc d.o.o. Starić Kladanj i F.A. (koja je bila založni dužnik), a kojim je predložena prinudna prodaja založenih nekretnina radi namirenja duga i troškova izvršenja. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant na drugom ročištu za prodaju nekretnina (procijenjene vrijednosti od 164.303,00 KM) kupio te nekretnine za iznos od 55.000,00 KM, a koje su mu dosuđene rješenjem od 3. septembra 2009. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u ovom izvršnom postupku apelant u cijelosti namiren. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant svojim pojavljivanjem kao kupac i kupovinom nekretnina po cijeni nižoj od procijenjene spriječio zakazivanje nove prodaje i pojavljivanje eventualno novog kupca koji bi ponudio veću cijenu, te naglasio da je apelant mogao predložiti novo sredstvo izvršenja ako nije bilo moguće prodati nekretninu po cijeni po kojoj bi apelant namirio svoje potraživanje. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da nema nikakvog razloga da se smatra da apelantovo potraživanje nije u cijelosti namireno. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se pravilno prvostepeni sud pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP- 3602/14 od 19. aprila 2017. godine, jer je izvršenje, po apelantovom prijedlogu, provedeno prodajom nekretnina. Kantonalni sud je naveo da je sud u izvršnom postupku obavezan da postupa u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, koji je lex specialis, pa je neprihvatljivo apelantovo polemisanje o odredbama Zakona o stvarnim pravima.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da je neosnovan stav drugostepenog suda da se u izvršnom postupku ne primjenjuju odredbe Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević