Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3781/19 (I.B.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izdržavanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3781/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3781/19, rješavajući apelaciju I.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija I.B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 165340 19 Gž od 12. jula 2019. godine u dijelu kojim je apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. djece isplati razliku dosuđenih i isplaćenih obroka za period od 1. oktobra 2018.

godine do 31. maja 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija I.B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 165340 19 Gž od 12.

jula 2019. godine u dijelu kojim je odlučeno o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djece i supružansko izdržavanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 2. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 165340 19 Gž od 12. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od S.B. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 16. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 165340 18 P od 31. maja 2019. godine razveden je brak zaključen 9. jula 2005. godine između apelanta i tužene, zajednička mldb. djeca parničnih stranaka, i to mldb. A.B. rođen 11. decembra 2006. godine, mldb. M.B. rođena 8. oktobra 2011. godine i mldb. I.B. rođena 8. oktobra 2011. godine, povjerena su na roditeljsko staranje svojoj majci (tuženoj u predmetnom postupku), određeni su lični i neposredni kontakti mldb. djece sa apelantom, te je apelant obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. djece plaća novčani iznos od po 300,00 KM mjesečno, odnosno ukupno 900,00 KM, počev od 1. oktobra 2018. godine pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, najkasnije do 10. u mjesecu za protekli mjesec. Apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. djece za period od 1. oktobra 2018. godine [vrijeme faktičkog prekida bračne zajednice] pa do 31. maja 2019. godine isplati razliku između dosuđenih i isplaćenih obroka izdržavanja svakom djetetu u visini od po 100,00 KM, odnosno ukupno 800,00 KM (osam mjeseci), odnosno za taj period ukupan iznos od 2.400,00 KM (stav I izreke presude). Apelant je obavezan da tuženoj na ime supružanskog izdržavanja plaća mjesečni iznos od 150,00 KM od plaće koju ostvaruje u Njemačkoj, počev od 7. decembra 2018. godine, kao dana podnošenja protivtužbe pa ubuduće, dok budu postojali zakonski uvjeti, i to na način da dospjele obroke uplati odjednom u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, a buduće najkasnije do 10. u mjesecu za istekli mjesec, dok je odbijen zahtjev tužene za supružansko izdržavanje preko dosuđenog iznosa. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav II izreke presude).

6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da među parničnim strankama nije sporno da su 9. jula 2005. godine zaključili brak, kao ni činjenica da su tokom trajanja bračne zajednice stekli troje mldb. djece. Nadalje, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su bračni odnosi parničnih stranaka teško i trajno poremećeni, te da je došlo i do faktičkog prekida bračne zajednice u oktobru 2018. godine, tako što je apelant napustio bračnu zajednicu, nakon čega više nije došlo do njene uspostave, slijedom čega je sud zaključio da je ispunjen uvjet za razvod braka u smislu odredbe čl. 41, 42. i 44. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ).

7. U vezi sa odlukom o roditeljskom staranju, Općinski sud je imao u vidu odredbe čl. 41, 42. stav 1, 140, 142. stav 3. i 304. PZ, koje je citirao naglasivši da će mldb. djeca i dalje živjeti sa tuženom koja će ostvarivati roditeljsko staranje kao zakonski staratelj o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na strani 7 obrazloženja, dok je odluku o ličnim i neposrednim kontaktima mldb. djece sa apelantom Općinski sud detaljno obrazložio na st. 7 i 8 obrazloženja.

8. Općinski sud je ukazao da su, u skladu sa članom 215. PZ, roditelji prvenstveno dužni da izdržavaju svoju maloljetnu djecu i da u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti, dok je, shodno odredbi člana 235. stav 4. PZ, federalni ministar donio saopćenje o prosječnim potrebama lica koje traži izdržavanje s obzirom na troškove života i one iznose 30% od prosječne isplaćene netoplaće u FBiH za prethodnu godinu, što iznosi 266,70 KM. Pošto u konkretnom slučaju mldb. djeca pohađaju školu, te da su samim tim njihove materijalne potrebe veće s obzirom na to da moraju imati svakodnevni džeparac, da su u uzrastu kada im je potrebna češća kupovina odjeće i obuće, te uzimajući u obzir svakodnevne potrebe mldb. djece, te sredinu u kojoj žive i udaljenost od kuće do škole i troškove koji se odnose na hobije i instrukcije koje mldb. A.B. pohađa, Općinski sud je odredio da apelant doprinosi u njihovom izdržavanju u iznosima od po 300,00 KM za svako dijete, odnosno u ukupnom iznosu od 900,00 KM, počev od 1. oktobra 2018. godine pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

9. Prilikom odlučivanja o visini apelantovog doprinosa u izdržavanju mldb. djece Općinski sud je, prije svega, ocijenio potrebe mldb. djece koje su, zapravo, uobičajene potrebe djece njihovog uzrasta, materijalne prilike tužene koje su izuzetno loše, te materijalne prilike apelanta koji je zaposlen u inozemstvu i koji ostvaruje zaradu u netoiznosu od 1.674,87 eura. Općinski sud je naglasio da nije posebno ocijenio apelantove navode da on ima izdatke po osnovu kreditne zaduženosti, najma stana i druge troškove, jer iz izvedenih dokaza, iskaza tužene, saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant sve do augusta 2018. godine na račun tužene za potrebe djece i tužene, kao njihove majke, doznačavao iznos od 1.500.00 KM, što apelant nije osporio. Slijedom navedenog, Općinski sud je, uzimajući u obzir mjesečne potrebe djece, prosječne mjesečne potrebe lica koje traži izdržavanje, s obzirom na troškove života koji trenutno iznose 266,70 KM, ocijenio da apelant može u izdržavanju mldb. djece doprinositi u iznosima od po 300,00 KM po djetetu, odnosno u ukupnom iznosu od 900,00 KM mjesečno, budući da je to mnogo manje u odnosu na iznos koji je apelant uplaćivao do augusta 2018. godine, dok su bračni odnosi skladno funkcionirali. Općinski sud je istaknuo da je izdržavanje malodobnog djeteta [propisana odredbama čl. 215, 235. i

236. PZ] norma imperativnog karaktera, a te obaveze roditelj se ne može osloboditi ni u slučaju nezaposlenosti, a pritom je roditelj dužan iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako bi navedenim doprinosom osigurao mldb. djetetu normalne uvjete života. U konkretnom slučaju Općinski sud je ocijenio da novčani iznos od 600,00 KM mjesečno nije dovoljan za troje djece, zaključivši da je iznos od ukupno 900,00 KM mjesečno za izdržavanje djece realan i da je u skladu sa faktičkim stanjem u pogledu podizanja i staranja nad djecom i svim troškovima koji to prati, a imajući u vidu da standard djeteta treba da prati životni standard roditelja, konkretno apelanta koji radi u Njemačkoj, gdje ostvaruje zaradu od više od 1.600,00 eura, da nema drugu obavezu izdržavanja, da je relativno mlada i zdrava osoba koja može da se i dodatno radno angažira kako bi svojoj djeci stvorila povoljnije uvjete za odrastanje.

10. Prilikom donošenja odluke Općinski sud je imao u vidu činjenicu da je apelant počev od 1. oktobra 2018. godine [vrijeme faktičkog prekida bračne zajednice] pa do 31. maja 2019. godine redovno doznačavao novčani iznos od po 200,00 KM po djetetu, odnosno ukupno 600,00 KM mjesečno, zbog čega ga je za taj period obavezao samo na isplatu razlike iznosa od po 100,00 KM po djetetu, odnosno ukupno 2.400,00 KM za period od osam mjeseci, koji je apelant obavezan platiti odjednom po pravosnažnosti presude, dok je za buduće obroke izdržavanja u iznosu od po 300,00 KM po djetetu, nakon 1. juna 2019. godine, obavezan plaćati po njihovom dospijeću, najkasnije do 10. u mjesecu za tekući mjesec.

11. Nadalje, Općinski sud je naveo da su među parničnim strankama sporni osnov i visina postavljenog zahtjeva tužene za supružansko izdržavanje, odnosno sporno je da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 224. PZ. Pri tome Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužena nezaposlena i da se redovno javlja kod zajednice zapošljavanja, da je u vrijeme zaključenja braka pa sve do 10. oktobra 2012. godine bila zaposlena i da je ostvarivala plaću u iznosu od 600,00 do 700,00 KM, što su svojim izjavama potvrdile same parnične stranke, da je na apelantov prijedlog, a zbog činjenice da je uz mldb. sina A.B., trebalo da se brine o drugo dvoje tek rođene djece, mldb. kćerkama M.B. i I.B., prestala da radi uz dogovor da će apelant osiguravati sredstva za zadovoljenje potreba porodične zajednice. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tužena pokušavala pronaći posao, ali da s obzirom na njeno zanimanje (krojač) u tome nije uspjela, da nema imovine u vlasništvu i suvlasništvu od koje bi mogla eventualno ostvariti prihode, da nema kome povjeriti brigu o mldb. djeci, posebno bliznakinjama koje su još male i koje trebaju nadzor prilikom odlaženja i povratka iz škole, koja je prilično udaljena od mjesta stanovanja. Pored toga, sud je utvrdio da je majka tužene teško bolesna, gotovo nepokretna osoba koja joj u pogledu preuzimanja nadzora nad djecom ne može pomoći. S obzirom na to da tužena nema mogućnost da ostvari prihod, a da je dokazala da je dovedena u teži materijalni položaj od onog u kojem se nalazila prilikom stupanja u brak, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 224. PZ, te je, u skladu sa odredbom člana 227. PZ, usvojio zahtjev tužene za supružansko izdržavanje.

12. Općinski sud je naglasio da nije ocijenio kao osnovane apelantove prigovore da je tužena mlada i zdrava osoba koja vlastitim radom može sebi osigurati sredstva za život, jer je dokazala da se u općepoznatim ekonomskim uvjetima, kakvi su trenutno u Bosni i Hercegovini, i kada mladi ljudi masovno odlaze u inozemstvo upravo u potrazi za poslom (za šta je primjer i sam apelant), ne može zaposliti, a nemogućnost da se zaposli je izjednačena sa nesposobnošću za rad, te da je dokazala da navedeno izdržavanje ne bi predstavljalo očitu nepravdu za apelanta, a navedenim izdržavanjem nije ugrožen ni apelantov egzistencijalni minimum, niti mora da preduzima posebne napore radi osiguranja sredstava za supružansko izdržavanje, budući da je nesporno do augusta 2018. godine doznakom iznosa od 1.500,00 KM zadovoljavao kako potrebe svoje djece, tako i tužene, upravo sagledajući njenu nemogućnost da iz drugih izvora osigura prihod. Odlučujući o visini postavljenog protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 224. PZ, naglasivši da je u postupku utvrđeno da je apelant zaposlen u Njemačkoj, gdje ostvaruje zaradu po osnovu rada u iznosu od 1.674,21 eura od koje izmiruje obaveze po osnovu dva kredita, te režijske troškove. Osim toga, od navedenog iznosa apelant će davati doprinos za izdržavanje mldb. djece. Dakle, imajući u vidu visinu apelantovih primanja, te njegove finansijske obaveze, Općinski sud ga je obavezao da obavezu supružanskog izdržavanja podmiruje u mjesečnom iznosu od 150,00 KM.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 P 165340 19 Gž od 12. jula 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

14. Kantonalni sud je naveo da je apelant u podnesenoj žalbi predložio da se prvostepena presuda preinači u pobijanom dijelu na način da ga sud obaveže na plaćanje doprinosa na ime izdržavanja zajedničke mldb. djece u iznosu od po 200,00 KM i da odbije protivtužbeni zahtjev tužene na ime supružanskog izdržavanja u cijelosti. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze (član 8. ZPP) kako materijalne, tako i iskaze parničnih stranaka i svjedoka (navedeno na stranama 4, 5, 6, 7 i 8 obrazloženja prvostepene odluke), nakon čega je pravilno utvrdio činjenično stanje i apelantove materijalne mogućnosti prilikom određivanja visine doprinosa apelanta izdržavanju mldb. djece (dosuđen iznos od po 300,00 KM umjesto iznosa od 200,00 KM s kojim je saglasan apelant). Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda koji se odnose na izdržavanje mldb. djece i supružansko izdržavanje, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na strani 3 obrazloženja). Pored toga, Kantonalni sud je imao u vidu odredbu člana 224. PZ, koju je citirao, naglasivši da bračni partner ima pravo na izdržavanje od drugog bračnog partnera ne samo u slučaju kada je nesposoban za rad već i u slučaju kada je nezaposlen, a nije sporno da je tužena bila zaposlena, da je u dogovoru sa apelantom nezaposlena zbog čuvanja i podizanja troje mldb. djece, kako bi apelantu omogućila da nesmetano ode i da radi u Njemačkoj. Kantonalni sud je naveo da za priznavanje prava supružanskog izdržavanja ne treba da se kumulativno steknu sve pretpostavke koje predviđa član 224. PZ, tj. i nesposobnost za rad i nezaposlenost. Stoga, bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a ne može da se zaposli, bez obzira na sposobnost za rad, po ocjeni Kantonalnog suda, ispunjava uvjete za priznavanje prava na izdržavanje od razvedenog bračnog druga u kom pravcu je neosnovan apelantov žalbeni prigovor.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud, prilikom određivanja visine izdržavanja, dao paušalno i neutemeljeno obrazloženje za određenu visinu koja je u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku. Ističe da sudovi nisu brižljivo ocijenili provedene dokaze, odnosno da u obrazloženju pobijanih presuda nisu navedeni jasni razlozi zbog kojih je određene dokaze i navode prihvatio kao relevantne i dokazane, a drugi dio dokaza uopće nije ocijenio, odnosno dao jasne i uvjerljive razloge zašto ih nije prihvatio iako potvrđuju činjenice koje idu u prilog tužitelju. Smatra da obaveza u visini u kojoj je određena nije razmjerna njegovim realnim mogućnostima i sposobnostima.

17. Nadalje, apelant smatra da je sud donio nezakonitu odluku kada ga je obavezao da plati iznos od 2.400,00 KM koji predstavlja razliku između plaćenih obroka izdržavanja i iznosa koji je odredio sud. S tim u vezi, navodi da je od faktičkog prekida zajednice plaćao izdržavanje, odnosno postupio po odredbi člana 215. PZ, iz čega slijedi da odluka suda (shodno postavljenom tužbenom zahtjevu) može biti samo za ubuduće, a da ne postoji obaveza plaćanje nekakve retroaktivne razlike, jer PZ predviđa da se obaveza izdržavanja može utvrditi samo za ubuduće. Također, smatra da je prvostepeni sud donio nezakonitu i nepravilnu odluku kada ga je obavezao na supružansko izdržavanje.

II.Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj odluci iznio razloge koji opravdavaju donošenje drugostepene odluke koji nisu u suprotnosti sa odredbama materijalnog prava koje su navedene u obrazloženju drugostepene presude. Također, Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (i to odredbe čl. 215, 216, 235, 236. i 224. PZ), kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je, između ostalog, odlučeno i o visini doprinosa apelanta za izdržavanje njegove malodobne djece, kao i o visini doprinosa na ime supružanskog izdržavanja. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelant ne konkretizira u podnesenoj apelaciji kojim se to radnjama suda krše njegova ustavna prava. Kako ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je sud na bilo koji način prekršio pravo iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan visinom dosuđenog izdržavanja malodobnoj djeci, kao i osnovom i visinom supružanskog izdržavanja, to su, po ocjeni Kantonalnog suda, njegovi prigovori neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, te je predložio Ustavnom sudu da je odbije kao neosnovanu.

19. Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, jer je prilikom donošenja prvostepene odluke pravilno tumačio i u skladu sa dosadašnjom sudskom praksom primijenio odredbe PZ, kao i odredbe Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj ocjeni dokaza kako materijalnih, tako i subjektivnih (član 8. ZPP) pri čemu je sud vodio računa o materijalnim mogućnostima apelanta zaposlenog u Njemačkoj, koji nema druge obaveze zakonskog izdržavanja, čije bi mjesečno opterećenje, kada je u pitanju izdržavanje njegove mldb. djece i bivše supruge, iznosilo oko 500,00 eura, te iskazanim mjesečnim potrebama troje mldb. djece čija majka (tužena) je nezaposlena i ne može bez svoje krivice nominalno doprinositi izdržavanju zajedničke mldb. djece, pri tome imajući u vidu da je, u smislu odredaba PZ (čl. 215, 235. i 236), obaveza izdržavanja mldb. djece odredba imperativnog karaktera koje se roditelj ne može osloboditi ni u slučaju nezaposlenosti. Što se tiče supružanskog izdržavanja, Općinski sud je odluku o tom tužbenom zahtjevu donio u skladu sa odredbama čl. 224. do 227. PZ.

20. Tužena je navela da je prije zaključenja braka radila u SUR-u „Pronto“ Zenica počev od 10. jula 2003. godine, zatim, u „Preventu“ d.o.o. Zenica sve do 10. oktobra 2012. godine, da ju je u toku trajanja bračne zajednice apelant nagovorio i ubijedio da prestane da radi i da se posveti djeci, a da on može osigurati sva potrebna sredstva za izdržavanje svoje porodice. Postupanjem na navedeni način apelant je zaključenjem braka doveo tuženu u teži materijalni položaj od onog u kojem se nalazila prije stupanja u brak, te ju je raskidanjem radnog odnosa i prevario. Nadalje, ističe da je bila u braku sa apelantom 14 godina i da se ta nezaposlenost izjednačava sa nemogućnošću zaposlenja, te se ocjenjuje kao uvjet za stjecanje supružanskog izdržavanja. Smatra da Ustavni sud ne može utvrđivati činjenice, a apelantu nije povrijeđeno nikakvo pravo u redovnim postupcima. Apelantovo nezadovoljstvo je njegova lična stvar i sudovi nisu ti koji ispunjavaju želje. Pošto nije došlo do povrede ili zanemarivanja nekih ustavnih prava na koja se apelant poziva, da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, te da je primjena prava bila proizvoljna je izmišljeno. Sudovi su pravilno primijenili zakon, nije bilo nikakve proizvoljnosti kod donošenja odluka, te su na taj način potpuno ispoštovali sva apelantova prava. Tužena je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

22. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 215.

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Član 224.

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

Član 227.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje, ili ako se iz okolnosti slučaja utvrdi da bračni partner koji zahtijeva izdržavanje prestankom braka, koji je trajao kraće vrijeme, nije doveden u teži materijalni položaj od onog u kom se nalazio prilikom stupanja u brak.

Član 235.

(1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

(2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

(4) Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.

Član 236.

(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.

(3) Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.

Član 244.

Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.

Član 245.

(1) Izdržavana osoba kao i obveznik izdržavanja može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom, ili sporazumom postignutim pred organom starateljstva, ili u formi notarski obrađene isprave, ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, odnosno sporazum.

(2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 165340 19 Gž od 12. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov advokat je primio 26. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 2. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Nadalje, evidentno je da se pojam „građanska prava i obaveze” odnosi na običnu građansku parnicu s dominantnim odlikama privatnog prava među koje nesporno spadaju i sporovi koji se tiču porodičnog prava. Budući da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima apelanta i tužene, odnosno o razvodu braka zaključenom između apelanta i tužene, određivanju s kojim roditeljem će živjeti troje mldb. zajedničke djece, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, kao i doprinosu izdržavanju djece i supružanskom izdržavanju, Ustavni sud smatra, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4468/11 od 27. juna 2012. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba), da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog i procesnog prava. Osim toga, povredu ovog prava apelant vidi i u tome što je prvostepeni sud, prilikom određivanja visine izdržavanja, dao paušalno i neutemeljeno obrazloženje za određenu visinu koja je u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku. Navodi da je od faktičkog prekida zajednice plaćao izdržavanje, odnosno postupio po odredbi člana 215. PZ, iz čega slijedi da odluka suda može biti samo za ubuduće, a da ne postoji obaveza plaćanje nekakve retroaktivne razlike, jer PZ predviđa da se obaveza izdržavanja može utvrditi samo za ubuduće.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

U odnosu na odluku kojom je apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. djece isplati razliku dosuđenih i isplaćenih obroka za period od 1. oktobra 2018. godine do 31. maja 2019. godine

34. Apelant smatra da je sud donio nezakonitu odluku kada ga je obavezao da isplati razliku između dosuđenih i isplaćenih obroka izdržavanja, i to za period od 1. oktobra 2018. godine [vrijeme faktičkog prekida bračne zajednice] pa do 31. maja 2019. godine, istaknuvši da odluka suda može biti samo za ubuduće, a da ne postoji obaveza plaćanje nekakve retroaktivne razlike, jer PZ predviđa da se obaveza izdržavanja može utvrditi samo za ubuduće.

35. U vezi s tim, Ustavni sud najprije ukazuje na odredbu člana 245. stav 1. PZ kojom je propisano „da izdržavana osoba, kao i obveznik izdržavanja mogu tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom, […] ali prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom, prema stavu 2. istog člana, ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva“. Po mišljenju Ustavnog suda, utvrđena prava i obaveze ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva, tj. unazad. Ovakvo propisivanje, po mišljenju Ustavnog suda, ima svoj ratio legis. Naime, ovakvim propisivanjem onemogućava se prekomjerno nagomilavanje neisplaćenih potraživanja izdržavanja na strani lica koje je dužno da daje izdržavanje, a na strani primatelja izdržavanja nemogućnost realizacije izdržavanja.

36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno odlučili o tužbenom zahtjevu na način da su obavezali apelanta da isplati razliku između dosuđenih i isplaćenih obroka izdržavanja, i to za period od 1. oktobra 2018. godine [vrijeme faktičkog prekida bračne zajednice] pa do 31. maja 2019. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 244. PZ proizlazi: „Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.“ Imajući u vidu navedeno, kao i stipulaciju navedenih odredaba PZ (sadržanih u poglavlju koje regulira određivanje izdržavanja – od čl. 235. do 249), proizlazi da je, zapravo, namjera zakonodavca bila da se obaveza izdržavanja, nezavisno od toga da li se radi o prvi put postavljenom zahtjevu (član 244) ili eventualno o odluci o izmjeni ranije donesene odluke (član 245. stav 2), može utvrditi samo za ubuduće, a ne retroaktivno, odnosno unazad (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4636/15 od 10. aprila 2018. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe člana 244. PZ, Ustavni sud smatra da ona jasno propisuje da će sud osobu koja je dužna davati izdržavanje obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja. Stoga, u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja Općinski sud je, što je potvrdio i Kantonalni sud, proizvoljno obavezao apelanta da isplati razliku između dosuđenih i isplaćenih obroka izdržavanja od 1. oktobra 2018. godine, kao dana faktičkog prekida bračne zajednice, imajući u vidu da je apelant tužbu za razvod braka podnio 8. novembra 2018. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da Općinski i Kantonalni sud nisu dali apsolutno nikakve razloge u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike između dosuđenih i isplaćenih obroka izdržavanja. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4636/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4636/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) prilikom odlučivanja o apelaciji protiv odluka redovnih sudova donesenih u postupku izmjene odluke o izdržavanju usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U toj odluci u tački 43. Ustavni sud je istakao da su „[…] redovni sudovi […] bili dužni primijeniti relevantne odredbe člana 259. ili člana 263. PZ (na koje su se, također, pozvali) kao lex specialis, čijom primjenom su apelanta kao osobu koja je dužna davati izdržavanje mogli obavezati da daje izdržavanje samo za ubuduće“. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su odredbe člana 259. ili člana 263. Porodičnog zakona Republike Srpske identične čl. 244. i 245. stav 2. PZ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 620/19 od 10. aprila 2019. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Stoga, polazeći od okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, donoseći osporenu presudu kojom je, između ostalog, obavezao apelanta da isplati razliku između dosuđenih i isplaćenih obroka izdržavanja, i to za period od 1. oktobra 2018. godine [vrijeme faktičkog prekida bračne zajednice] pa do 31. maja 2019. godine, pri tome se ne pozivajući ni na jednu zakonsku odredbu na kojoj je zasnovao takav stav, proizvoljno primijenio pravo, posebno imajući u vidu citirane odredbe PZ koje, između ostalog, propisuju da se izdržavanje daje samo za ubuduće [od podnošenja zahtjeva], što je, u konačnici, dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Shodno prethodno iznesenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda, u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda, došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

U odnosu na utvrđenje o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djece i u odnosu na odluku o supružanskom izdržavanju

40. Ustavni sud primjećuje, što proizlazi iz navoda apelacije, da apelant ne problematizira osporenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o razvodu braka, o odluci o starateljstvu, načinu održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, već ukazuje da je do povrede prava na koja ukazuje u apelaciji došlo u dijelu kojim je odlučeno o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djece i supružansko izdržavanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud, jasno i detaljno naveo dokaze koje je ocijenio i okolnosti kojima se rukovodio prilikom određivanja visine apelantovog doprinosa izdržavanju mldb. djece (dosuđen iznos od po 300,00 KM umjesto iznosa od po 200,00 KM sa kojim je bio saglasan apelant) i pri tome se pozvao na relevantne odredbe čl. 215, 216, 235. i 236. PZ. Nadalje, Ustavni sud smatra da ne postoji ni arbitrarnost u odlučivanju redovnih sudova o primjeni člana 224. PZ kada je apelant obavezan da tuženoj na ime supružanskog izdržavanja plaća mjesečni iznos od 150,00 KM. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da za priznavanje prava supružanskog izdržavanja ne treba da se kumulativno steknu sve pretpostavke koje predviđa član 224. PZ, tj. i nesposobnost za rad i nezaposlenost, budući da je tužena tokom postupka dokazala da se ne može zaposliti, odnosno da nema mogućnost da ostvari prihod, te da je dovedena u teži materijalni položaj od onog u kojem se nalazila prilikom stupanja u brak. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.

41. U odnosu na navode iz apelacije da je prvostepeni sud prilikom određivanja visine izdržavanja dao paušalno i neutemeljeno obrazloženje za određenu visinu koja je u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki navod iz tužbe, odnosno žalbe, koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

42. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju,zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama u dijelu u kojem je odlučeno o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djece i supružansko izdržavanje povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na utvrđenje o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djece i supružansko izdržavanje), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu kojim je apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. djece isplati razliku dosuđenih i isplaćenih obroka za period od 1. oktobra 2018. godine do 31. maja 2019. godine, jer su redovni sudovi ovu odluku donijeli proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, konkretno odredbe člana 244. PZ, koja propisuje da će sud osobu koja je dužna davati izdržavanje obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja.

46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djece i supružansko izdržavanje, budući da su redovni sudovi, pri donošenju odluka o određivanju visine apelantovog doprinosa izdržavanju zajedničke mldb. djece i supružanskom izdržavanju detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u svojima presudama odgovorili na svaki tužbeni, odnosno žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje i za svoj stav dali valjane, jasne i logične razloge.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3781/19 (I.B.) | Sudska praksa | Aktio