Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-39/18 (S. P.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Kamata
  • Banka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-39/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 39/18, rješavajući apelaciju Snežane Potežice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Snežane Potežice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 191833 17 Rev od 11. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 191883 15 Gž od 13.

decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 191883 14 P od 27. oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Snežana Potežica (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banje Luke, podnijela je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 191833 17 Rev od 11. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 191883 15 Gž od 13. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 191883 14 P od 27. oktobra 2015. godine. Apelacija je registrovana u upisniku za 2018. godinu.

2. Podnescima od 6. maja i 10. jula 2019. godine punomoćnik apelantkinje je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Banka) zatraženo je 22. jula 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Banka su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 26. jula do 4. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantkinja je 20. maja 2014. godine pokrenula parnični postupak protiv Banke, između ostalog, radi utvrđivanja ništavosti i isplate. U navodima tužbe apelantkinja je istakla da je sa Bankom 26. juna 2007. godine zaključila ugovor o namjenskom stambenom kreditu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) uz valutnu klauzulu u švajcarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF) na osnovu koga su apelantkinji isplaćena kreditna sredstva u KM po srednjem kursu na dan puštanja kredita na korišćenje. Potom je apelantkinja navela da je odredbama spornog ugovora (čl. 2, 3 i 12) ugovorena valutna klauzula po srednjem kursu i plaćanje anuiteta u CHF, odnosno u KM po srednjem kursu Banke na dan plaćanja, odnosno promjenljiva redovna kamatna stopa u skladu sa godišnjim Liborom na način da se Libor fiksira na 31. decembar i zaokruži na sljedeću veću četvrtinu i da se primjenjuje narednih 12 mjeseci uvećan za kamatnu maržu tužene od 4% godišnje i na dan zaključenja spornog ugovora redovna kamatna stopa je iznosila 6,50% godišnje. Apelantkinja tvrdi da su odredbe čl. 2, 3 i 12 spornog ugovora ništave jer su suprotne čl. 12, 15 i 395 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 191883 14 P od 27. oktobra 2015. godine kojom je obavezao Banku na isplatu u izreci preciziranih iznosa na ime neosnovanog bogaćenja, na osnovu kursne razlike i na ime kamata, te da se apelantkinji omogući otplata preostalog kredita u KM po istom kursu koji se primjenjivao pri isplati kredita uz zabranu Banci da jednostrano i proizvoljno mijenja ugovorene kamatne stope, uz naknadu troškova parničnog postupka, dok je istom presudom odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12 spornog ugovora (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude).

8. Tokom postupka je utvrđeno da su parnične stranke zaključile sporni ugovor uz valutnu klauzulu u CHF, kojim je apelantkinji odobren kredit u iznosu od 86.390,00 CHF, što je po srednjem kursu na dan odobrenja kredita iznosilo 102.068,49 KM sa rokom otplate 30 godina i da je plaćanje određeno u 360 anuiteta, počev od dana prenosa kredita i mjesečnim iznosima od 535,52 CHF, preračunatim u KM, po srednjem kursu na dan uplate rate. Zatim je utvrđeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njenog određivanja, kao i zatezna kamata u slučaju neizmirivanja obaveza u roku od dužnika.

9. Osnovni sud je na temelju sprovedenih dokaza, posebno izvođenjem dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke, te ocjenom sprovedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da razlika između uplata apelantkinje po kreditu obračunatih od Banke i anuitetnog plana kredita usklađenog prema tržišnoj vrijednosti Libora i kamatnoj marži iz spornog ugovora od datuma početka otplate do dana vještačenja iznosi 6.062,65 KM (jer je iz nalaza vještaka proizašlo da je Banka određivala visinu kamatne stope u skladu sa svojim odlukama, a ne sa tržišnim kretanjem Libora). Iz nalaza i mišljenja vještaka je, nadalje, proizašlo da je apelantkinja po osnovu kursnog rizika platila veći iznos od 18.381,18 KM, te da obračunata zatezna kamata na navedeni iznos iznosi 13.493,18 KM, što ukupno iznosi 31.874,36 KM. Osnovni sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, obavezao Banku na isplatu kao u izreci presude.

10. Na temelju utvrđenih činjenica Osnovni sud je zaključio da odredba člana 12 spornog ugovora nije ništava i da je sporni ugovor rezultat saglasnosti volja ugovornih strana, ali da Banka nije vršila usklađivanje promjenjive kamatne stope u skladu sa promjenom vrijednosti Libora na godišnjem nivou. Još je utvrđeno da je ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da ne štiti jednaku vrijednost uzajamnih davanja jer apelantkinja u momentu zaključenja spornog ugovora nije bila svjesna kursnog rizika koji je preuzela. Utvrđeno je, takođe, da Banka nije uskladila vraćanje kredita u domaćoj valuti i da se odobreni kredit ne može smatrati da je zaključen u skladu sa deviznim poslovanjem. Imajući u vidu sve izneseno Osnovni sud je, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO (čl. 12, 26, 61, 100, 101, 102, 103, 210, 277, 371, 372, 373, 399, 1065 i 1066), kao i odredbe člana 19 Zakona o deviznom poslovanju, te člana 98 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama RS odlučio kao u izreci presude. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom člana 386 ZPP.

11. Odlučujući o žalbi Banke Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 191883 15 Gž od 13. decembra 2016. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka preinačio tako što je odbijen dio zahtjeva kojim je apelantkinja tražila isplatu po osnovu kursne razlike i kamata i zahtjev kojim je apelantkinja tražila da joj se omogući otplata preostalog kredita u KM po istom kursu i Banci zabrani da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatu uz valutnu klauzulu, uz obavezivanje Banke na naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom je žalba Banke u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena (obavezivanje Banke na isplatu po osnovu neosnovanog bogaćenja) uz obavezivanje apelantkinje da Banci naknadi troškove žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu kojim je utvrdio da je osnovan zahtjev za isplatu iznosa po osnovu kursne razlike i iznosa na ime kamata. Navedeno stoga, kako je pojasnio Okružni sud, jer je pogrešan stav prvostepenog suda da je Banka pri sklapanju spornog ugovora povrijedila odredbe čl. 12, 100, 101 i 399 ZOO smatrajući da se ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom obrascu ima tumačiti tako da je manje štetan za dužnika, a sve primjenom pravila iz odredaba čl. 12 i 399 ZOO (o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio na str. od 4 do 6 drugostepene presude).

13. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantkinje, donio Presudu broj 71 0 P 191883 17 Rev od 11. oktobra 2017. godine kojom je revizija odbijena. Revizijski sud je najprije podsjetio da je predmet ispitivanja po reviziji samo odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je usvojena žalba Banke i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen zahtjev da se Banka obaveže da apelantkinji omogući otplatu preostalog dijela kredita u KM po istom kursu koji je primijenjen pri isplati kredita, uz zabranu da Banka proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, kao i zahtjev da se Banka obaveže na isplatu iznosa po osnovu kursne razlike i po osnovu kamata (već obračunate i dospjele kamate).

14. Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, utvrdio da drugostepeni sud nije pogriješio prilikom donošenja odluke imajući u vidu da su parnične stranke kao ravnopravni ugovarači (član 11 ZOO) slobodno izraženom voljom (član 10 ZOO) zaključile sporni ugovor iz člana 1065 ZOO i da takvo ugovaranje, uključujući i valutnu klauzulu, nije zabranjeno, niti protivno odredbi člana 19 Zakona o deviznom poslovanju, već je upravo dopušteno kako proizilazi iz odredbe člana 395 ZOO. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je, preinačavajući prvostepenu presudu (u dijelu koji se sada pobija revizijom), odbio zahtjev da se Banka obaveže da apelantkinji omogući otplatu preostalog dijela kredita u KM, po kursu koji je korišćen pri isplati kredita i da joj na ime obračunate kursne razlike sa kamatom isplati precizirane iznose. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe ZOO i to čl. 10, 11, 26 i 28 koje je citirao u kontekstu kojih je podsjetio da nije sporno da su parnične stranke zaključile sporni ugovor uz valutnu klauzulu u CHF, da se radi o ugovoru iz člana 1065 ZOO, kojim su se parnične stranke saglasile o bitnim elementima ugovora (visina iznosa kredita, namjena kredita, početak, rok i način vraćanja, ugovorena kamata i način njenog obračuna, te zatezne kamate za slučaj neispunjenja preuzetih obaveza).

15. U konkretnom slučaju zaključen je ugovor sa valutnom klauzulom u CHF, što apelantkinja tužbom osporava. Međutim, u konkretnom slučaju kredit nije odobren u devizama, pa je stoga neosnovano pozivanje apelantkinje na odredbe člana 19 stav 2 Zakona o deviznom poslovanju koja govori o nemogućnosti (i izuzecima) zaključenja ugovora o kreditu u devizama. Potom je Vrhovni sud naglasio da odredbama ZOO (čl. 394 i 395), kao ni odredbama drugih zakona koji regulišu tu oblast (npr. Zakon o bankama) nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule. Shodno tome, valutna klauzula je pravno dopušteno sredstvo ugovaranja, koja spornom ugovoru, zbog njegove dugoročnosti, daje elemente aleotornosti, pa su stoga ugovorne strane morale iskazati posebnu pažnju prilikom njegovog zaključenja. Prema ocjeni Vrhovnog suda, zbog višegodišnjeg trajanja spornog ugovora, ni Banka ni apelantkinja nisu bile u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora sagledaju buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna, pa podjednako snose posljedice aleotornosti takvog ugovora. Upravo je zbog tog razloga neosnovan prigovor revizije da je Banka bila dužna da dokaže da je apelantkinju upoznala sa rizicima ugovora sa valutnom klauzulom, pri čemu apelantkinja ne tvrdi da joj je ta odredba bila nejasna, da je tražila njeno pojašnjenje ili da je njena volja za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom bila determinisana strahom, zabludom, neznanjem, pritiskom ili sličnim manama volje, odnosno da njena izjava za zaključenje ugovora nije učinjena slobodno i ozbiljno. Štaviše, kako je naglasio Vrhovni sud, apelantkinja je u svom iskazu navela da je prije sklapanja spornog ugovora obišla razne banke nakon čega je, ipak, donijela odluku da sa Bankom sklopi sporni ugovor, jer je nudila najpovoljnije uslove, te zbog činjenice da je CHF u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila nestabilnija i najsigurnija valuta.

16. Shodno činjenici da apelantkinja revizijom i ne osporava dio odluke drugostepenog suda kojim je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen zahtjev za utvrđivanje ništavosti člana 12 spornog ugovora, Vrhovni sud je naveo da zbog toga nije u obavezi da se bavi pitanjem ništavosti navedene odredbe, pa shodno tome, ni primjenom odredaba Direktive Evropske zajednice broj 93/13 EEZ o nepoštenim uslovima u potrošačkim ugovorima i pod uslovima da ima mjesta za njihovu primjenu. Posebno je, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano pozivanje apelantkinje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koja se bavi sličnim pitanjem, a koja i da je primjenjiva, ne daje jasne odgovore na sporna pitanja koja apelantkinja postavlja.

17. Revizijski prigovori da je spornim ugovorom narušeno načelo jednake vrijednosti je neosnovano jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije bilo neravnoteže uzajamnih davanja u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Neravnoteže, na koju se apelantkinja poziva, nije bilo ni u prvim godinama njegovog trajanja, niti je apelantkinja na bilo koji način reagovala i ukazivala na nesrazmjeru uzajamnih davanja, a što proizilazi iz činjenice da je apelantkinja tek 2014. pokrenula parnicu, a sporni ugovor je zaključen 2007. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da se apelantkinja tek u tužbi poziva na to da je zbog enormnog rasta CHF došlo do narušavanja ekvivalentnosti davanja na njenu štetu iz čega slijedi da je do navedenog narušavanja došlo nakon zaključenja spornog ugovora. U takvoj situaciji, saglasno odredbi člana 133 ZOO, apelantkinja je imala mogućnost tražiti raskid ugovora, ali apelantkinja u predmetnoj parnici takav zahtjev nije postavila.

18. Vrhovni sud je, takođe, podsjetio da apelantkinja tokom postupka nije dokazala da se Banka ponašala nesavjesno i nepošteno, da nije postupala sa pažnjom dobrog stručnjaka u izvršavanju svojih obaveza, da nije poštovala ravnopravnost odnosa korisnika sa Bankom ili da su neke druge okolnosti koje su vladale u vrijeme zaključenja spornog ugovora uzrokovale njegovu ništavost ili ništavost nekih njegovih odredaba, uz napomenu da promijenjene okolnosti koje su kasnije nastupile nisu mogle uzrokovati ništavost, u smislu člana 103 ZOO. Kako sporni ugovor ima elemente aleotornosti, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinja je njegovim potpisivanjem pristala na nastupanje ugovorenog rizika, odnosno na mogućnost enormnog rasta vrijednosti CHF u odnosu na ostale valute. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantkinja navodi da je tužbeni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača BiH, kao i na ostalim zakonima (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o bankama), ali da redovni sudovi čak nisu ni pomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelantkinja isticala tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS.

20. Apelantkinja potom navodi da Banka niti u jednoj fazi postupka nije dokazala da se, radi plasiranja spornog kredita, zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i „isplaćivati pasivne kamatne stope“. Takođe, navodi da Vrhovni sud kratko pominje i, bez bilo kakvog obrazloženja, odbija kao irelevantne tvrdnje iako bi se moglo raditi o prividnom pravnom poslu koji, prema članu 62 ZOORS, nema učinka među ugovornim stranama. Apelantkinja se, u odnosu na potrebu uzimanja u razmatranje odredaba Zakona o zaštiti potrošača, poziva na mišljenje Evropskog suda pravde u Luksemburgu (u daljnjem tekstu: ESP), navodeći da je u sličnom predmetu taj sud utvrdio da su, prema Direktivi broj 93/13/EEZ, nepoštene odredbe u ugovorima sklopljenim između poslovnog subjekta (banaka) i potrošača sa valutnim klauzulama, a u vezi s tim, apelantkinja opširno navodi stavove tog suda. Apelantkinja potom ističe da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je ignorisanje njenih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije.

21. Apelantkinja se poziva i na praksu Ustavnog suda (AP 3381/14) u odnosu na to da svako miješanje u pravo na imovinu mora biti propisano zakonom, imati legitiman cilj i mora biti proporcionalno, odnosno mora se uspostaviti pravična ravnoteža između prava osobe na imovinu i javnog (opšteg) interesa uz obrazlaganje standarda i pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelantkinja smatra da Vrhovni i Okružni sud nisu dali odgovor na pitanje „na koji način je u konkretnom slučaju ispoštovan princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja, zatim, načelo savjesnosti i poštenja i uopšte osnovna načela ZOO iz kojih je i proistekla valutna klauzula čiji je cilj da zaštiti povjerioca, ali ne i da uništi dužnika u ispunjenju njegove obaveze“.

22. U dopunama apelacije apelantkinja je informisala Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu ESP o istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju. Apelantkinja predlaže da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporene presude Vrhovnog i Okružnog suda i predmet „vrati Okružnom sudu na ponovno razmatranje, ili da sam meritorno riješi ovu pravnu stvar tako što će potvrditi prvostepenu presudu i dosuditi apelantkinjama pravičnu naknadu zbog povrede prava na pristup sudu“.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovanim, jer ti sudovi smatraju da su u osporenim odlukama odgovorili na sve relevantne prigovore apelantkinje predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Banka je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Autonomija volje Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Ravnopravnost strana Član 11.

Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja Član 14.

U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.

Načelo jednake vrijednosti davanja Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora “strane” polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Sastavljanje isprave Član 72.

(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.

(2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. [...] Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Nejasne odredbe u posebnim slučajevima Član 100.

U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.

Dopunsko pravilo Član 101.

Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

Obaveznost Član 142.

(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.

(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.

(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora.

(4) U slučaju neslaganja opštih uslova i posebnih pogodbi važe ove posljednje.

Ništavost nekih odredbi opštih uslova Član 143.

(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.

(2) Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Valuta obaveze Član 395.

Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

26. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 25/06 i 88/15) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini [...] uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine.

(2) Na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulirani ovim Zakonom primjenjivat će se [...] odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. U slučaju nedoumice ili sukoba odredbi, primjenjivat će se odredba koja pruža veći stepen zaštite potrošačima.

(3) Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva. (4) Proizvođač je svako fizičko ili pravno lice koje posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koje u cijelosti ili djelimično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.

[...] (10) Usluga je svaka djelatnost namijenjena da bude ponuđena potrošačima.

Član 2.

Potrošač se ne može odreći niti biti uskraćen za prava koja su mu data ovim Zakonom.

Član 3.

Osnovna prava potrošača su:

[...]

d) pravo na informiranost;

[...]

g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju; [...] Član 93.

(1) Ugovorne odredbe obavezuju potrošača samo ako je prije zaključenja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora, odnosno ako su mu ugovorni uvjeti trebali biti poznati u vrijeme zaključenja ugovora.

(2) Ugovorne odredbe treba da budu razumljive i u vezi s drugim odredbama u istom ili drugom ugovoru između istih strana uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili usluge i svih drugih učesnika u vezi sa zaključenjem ugovora. (3) U slučaju nedoumice u vezi sa značenjem pojedinih odredbi u ugovoru, važit će značenje koje je povoljnije za potrošača.

(4) Smatra se da je potrošač bio upoznat o ugovornim odredbama ako ga je trgovac upozorio i ako su mu one bile dostupne.

Član 94.

(1) Trgovac ne smije zahtijevati ugovorne odredbe koje su nepravedne ili koje bi prouzrokovale štetu potrošaču.

(2) Ugovorne odredbe iz stava (1) ovog člana ništavne su.

Član 95.

Ugovorne odredbe koje potrošač nije lično ugovarao smatrat će se nepravednim ako:

a) stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača;

b) bi ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača;

c) su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima.

Član 96.

U općim uvjetima formularnih ugovora naročito nije punovažna odredba:

[...]

d) kojom ugovorna strana predviđa da obećanu činidbu može izmijeniti ili od nje odstupiti isključivo uzimajući u obzir svoj interes;[...] VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 191833 17 Rev od 11. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantkinje je primio 9. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantkinja pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. U vezi sa brojnim prigovorima apelantkinje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, prije svega, ukazao na Odluku broj AP 5328/15 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, dostupna i na www.ustavnisud.ba) u kojoj su razmatrana gotovo ista pitanja. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, imao u vidu Direktivu Savjeta Evropske zajednice broj 93/13 od 5. aprila 1993. godine („Službeni list EZ“ broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. aprila 2014. godine i C- 186/16 od 20. septembra 2017. godine, zaključivši, nakon detaljne analize, da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje (op. cit., AP 5328/15, tač. 33-39).

35. Ustavni sud je u predmetu broj AP 3877/17, upravo slijedeći praksu iz Odluke broj AP 5328/15 na koju se pozvao, zaključio da nema razloga da se donese drugačija odluka u odnosu na isto pitanje koje apelantkinja postavlja u ovoj apelaciji u skoro istim okolnostima, pozvavši se na obrazloženje koje je dato u ranijoj odluci. Iz citirane odluke Ustavni sud izdvaja tek dio koji se odnosi na primjenu Zakona o zaštiti potrošača na koji se i apelantkinja poziva u predmetnoj apelaciji: „Pri tome, tačno je da su se apelantkinje u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1 stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantkinja u spornom ugovornom odnosu iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana. Tako je tužbeni zahtjev kojim su tražile utvrđivanje ništavosti pojedinih odredaba razmotren prema ZOO koji propisuje razloge i posljedice ništavosti. U vezi s tim, sudovi su, između ostalog, istakli da apelantkinje ni u tužbi, niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne ili da izjava prvoapelantkinje za zaključenje spornog ugovora nije bila data slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo, niti su apelantkinje u tužbi, tokom postupka, pa niti u apelaciji tvrdile da im ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora.“

36. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, detaljno i argumentovano obrazložio svoju odluku odgovorivši na sve relevantne revizijske prigovore apelantkinje (vidjeti tač. 12- 17 ove odluke), a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelantkinja ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije poziva na obrazloženje koje je dato u citiranoj odluci (op. cit., AP 3877/17, tač. 42-48). Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud detaljno obrazložio u navedenoj odluci, uključujući i prigovor vezan za praksu sudova u regionu i EU na koju je apelantkinja ukazala u dopunama apelacije.

37. Stoga, Ustavni sud, zbog istih razloga koji su navedeni u Odluci broj AP 3877/17, zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava apelantkinje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Slijedeći sopstvenu praksu Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su sudovi dali dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u konkretnom slučaju nije dokazano da odredbe o valutnoj klauzuli u spornom ugovoru, u vrijeme njegovog zaključenja, apelantkinji nisu bile dovoljno jasne i razumljive, ili da ugovor nije zaključila svojom slobodnom voljom, te da bi stoga sporni ugovor o kreditu u CHF bio ništav.

39. Ustavni sud, takođe, smatra da su, zbog istog razloga, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije, budući da apelantkinja navode o kršenju prava na imovinu temelji na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, dok u odnosu na diskriminaciju nije izneseno ništa što bi diskriminaciju učinilo vjerovatnom.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-39/18 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio