Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1801/19 (O. Ć., E. A., B. K., Z. M. i G. Ć.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 20
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1801/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1801/19, rješavajući apelaciju Omera Ćemalovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Ćemalovića, Ermane Abdurahmanović, Beje Kalajdžić, Zejne Mijan i Gorana Ćemalovića podnesena zbog dužine trajanja postupka pred Odjelom za urbanizam i građenje Grada Mostara, Služba za građevinske propise broj UPI-07/2-25-34/11, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Ćemalović, Ermana Abdurahmanović, Beja Kalajdžić, Zejna Mijan i Goran Ćemalović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amer Ćemalović, advokat iz Mostara, podnijeli su 22. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Odjelom za urbanizam i građenje Grada Mostara, Služba za građevinske propise (u daljnjem tekstu: Služba za građevinske propise) broj UPI-07/2-25-34/11. Apelanti su dopunili apelaciju 14. maja i 26. septembra 2019. godine.
2. Apelanti su 5. januara 2011. godine podnijeli zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti Službi za građevinske propise.
3. Apelanti su se podneskom od 1. februara 2019. godine obratili Službi za građevinske propise sa zahtjevom da im se u predmetnoj pravnoj stvari omogući jednak tretman kao i drugim investitorima na predmetnom području Grada Mostara, te da se hitno odluči po njihovom zahtjevu od 5. januara 2011. godine, a da se u protivnom predmetni podnesak ima smatrati žalbom zbog „šutnje administracije“.
4. Apelanti su 11. aprila 2019. godine Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona, Sektoru upravne inspekcije (u daljnjem tekstu: Sektor upravne inspekcije) ponijeli zahtjev za provođenje inspekcijskog nadzora, kojim traže da se u konkretnom predmetu provede postupak inspekcijskog nadzora u roku od 30 dana od prijema zahtjeva, te da se naloži prvostepenom i drugostepenom organu da donesu odluku po zahtjevu stranaka, obzirom da prvostepeni, a ni drugostepeni organ u konkretnom predmetu nisu donijeli odluku po zahtjevu stranaka u zakonskim rokovima.
5. Obavještenjem Sektora upravne inspekcije od 26. aprila 2019. godine apelanti su obaviješteni da je Upravna inspekcija Hercegovačko-neretvanskog kantona 18. aprila 2019. godine izvršila inspekcijski nadzor u Službi za građevinske propise u predmetu broj UPI-07/2-25-34/11, te da je zatražila poduzimanje određenih radnji u konkretnom predmetu (pobliže navedeno u predmetnom obavještenju). Osim toga, obavještenjima Sektora upravne inspekcije od 15. maja, 14. juna, 19. jula i 23. septembra 2019. godine apelanti su obavještavani o svim poduzetim radnjama i mjerama od strane Sektora upravne inspekcije.
6. Apelanti su podneskom od 13. avgusta 2019. godine dostavili dokumentaciju Službi za građevinske propise (pobliže označenu u predmetnom podnesku), a sve u svrhu hitnog postupanja u konkretnom predmetu. Prema navodima iz apelacije, odluka u predmetu Službe za građevinske propise broj UPI-07/2-25-34/11 nije donesena.
Apelacioni navodi
7. Apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupaka pred organom uprave povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju dužinu trajanja postupka pred organom uprave u predmetu izdavanja urbanističke saglasnosti. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 20. stav (1) Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) propisano da "ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (3) navedenog zakona propisano da "ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava (1) ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku". Međutim, apelanti, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nisu pokrenuli upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da su apelanti propustili da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrzaju postupak, te da na taj način stvore uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelanti, u okolnostima konkretnog slučaja, nisu iscrpili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju. Stoga, kako apelanti nisu iscrpili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević