Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3996/19 (S. M.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Propisano zakonom
- Radni odnos
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3996/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3996/19, rješavajući apelaciju Senada Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senad Mujić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129773 19 Rsž 2 od 23. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 129773 19 Rsž 2 od 23. jula 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tuženog („Nexe“ d.o.o. Sarajevo) i usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog, te je apelant obavezan da tuženom-protivtužiocu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Ujedno je potvrđena prvostepena odluka kojom je obavezan tuženi da apelantu za određeni vremenski period isplati plate sa naknadom za minuli rad i razliku naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su GP Put d.d. i apelant kao tadašnji zaposlenik navedenog pravnog lica zaključili ugovor o školovanju kojim se GP Put d.d. obavezao da apelantu na ime troškova pohađanja i završavanja postdiplomskog studija na fakultetu isplati određeni novčani iznos, a apelant se obavezao da završi školovanje u za to predviđenom roku, da znanje stečeno školovanjem primjeni na poslu, te da ostane u GP Put d.d. tri godine nakon završetka školovanja. GP Put d.d. je precizirani novčani iznos za upis i odslušana predavanja apelanta platio fakultetu 2. decembra 2004. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te je ugovoreno da se zaposleniku radni staž ostvaren od dana sklapanja tog ugovora u bilo kojoj članici koncerna Nexe grupe (tuženog) priznaje kao neprekidan staž pri ostvarivanju prava i obaveza iz radnog odnosa. Kantonalni sud je, takođe, naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je GP Put d.d. bio članica koncerna Nexe grupe. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantu po njegovom zahtjevu prestao radni odnos kod tuženog sa danom 31. maj 2009. godine, a da do tada nije završio postdiplomske studije. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je sa danom prestanka ugovora o radu tuženi stekao pravo da potražuje povrat uplaćenog iznosa za apelantovo školovanje, jer prestanak ugovora o radu predstavlja raskidni uslov za ugovor o školovanju, budući da je sa prestankom ugovora o radu prestala i obaveza apelanta da završi postdiplomski studij. Kantonalni sud je istakao da prema članu 371. Zakona o obligacionim odnosima, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, potraživanja zastarjevaju u roku od pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je zastarni rok za potraživanje povrata preciziranog novčanog iznosa počeo teći 1. juna 2009. godine, a protivtužba je podnesena 20. marta 2012. godine, pa zastarjelost potraživanja nije nastupila. Kako nije sporno da je navedeni iznos plaćen za apelanta, te kako nije sporna ni činjenica da apelant nije ispunio svoju obavezu iz ugovora o školovanju, Kantonalni sud je ocijenio da je protivtužbeni zahtjev, shodno odredbi člana
17. Zakona o obligacionim odnosima, osnovan.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je utvrdio da protivtužbeni zahtjev nije zastario.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević