Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2973/18 (N. A.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ugovor o poklonu
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 251
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2973/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2973/18, rješavajući apelaciju Nefe Aljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nefe Aljić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 034755 17 Rev od 9. aprila 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 034755 13 Gž od 15. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 034755 11 P od 27. februara 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nefa Aljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnijela je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 034755 17 Rev od 9. aprila 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 034755 13 Gž od 15. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 034755 11 P od 27. februara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i I. A., Z. M., A. B., M. A., N. A., R. E. i E. A. (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 4. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 16. septembra 2019. do 24. septembra 2019. godine.
4. Tužioci nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužioci su 12. jula 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi utvrđenja bračne stečevine i ništavosti ugovora o poklonu.
7. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 034755 11 P od 27. februara 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca i utvrđeno da nekretnine, pobliže opisane u izreci presude, predstavljaju bračnu stečevinu A. A. (u daljnjem tekstu: otac tužilaca) i H. A. (u daljnjem tekstu: majka tužilaca) s dijelom ½, da su ništavi ugovor o poklonu od 21. oktobra 2008. godine i ugovor o poklonu od 18. aprila 2005. godine (u dijelu koji se odnosi na parcelu 655/3 (s. p. 689/40), bez porodične kuće i 500 m zemljišta za redovnu upotrebu), zaključeni između oca tužilaca kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca, u dijelu koji se odnosi na ½ predmetnih nekretnina koje predstavljaju imovinu majke tužilaca (stav I). Zatim je obavezana apelantica da preda ½ predmetnih nekretnina u posjed tužiocima i određeno da će ta imovina činiti ostavinsku masu i da će se raspraviti u ostavinskom postupku iza umrle majke tužilaca (stav II), te je obavezana apelantica da tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka (stav III).
8. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je otac tužilaca s njihovom majkom bio u bračnoj zajednici sve do njene smrti, te da je u konkretnom slučaju sporna činjenica zajednički stečene imovine od strane roditelja tužilaca, odnosno imovine koja je predmet tužbe. Dalje je naveo da iz sadržine ugovora o poklonu, zaključenog 21. oktobra 2008. godine između oca tužilaca kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca, proizlazi osnovanost navoda tužilaca da su predmet učinjenog poklona od strane njihovog oca tuženoj nekretnine obuhvaćene njihovim tužbenim zahtjevom. Pri tome je istakao da iz člana 1. tačke od 3. do 6. ugovora o poklonu proizlazi da je apelantica bila upoznata s eventualnim posljedicama pobijanja navedenog ugovora od strane bračnog druga, kao i zakonskih nasljednika. Općinski sud je naveo da je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je otac tužilaca predmetnu imovinu stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice s majkom tužilaca, koja je bila njegova prva supruga, s kojom je živio do momenta njene smrti. Istakao je da je iskaze svjedoka prihvatio u cijelosti za tačne i objektivne jer je stekao uvjerenje da su svjedoci na jedan nepristrasan način dali navode o činjenicama koje su im poznate, posebno imajući u vidu da su iskazi svih svjedoka u bitnom dijelu identični. Općinski sud je također naglasio da apelantica suštinski nije ni osporavala navode da je poklonjena imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice između oca i majke tužilaca, već je ukazivala na način njenog stjecanja, smatrajući da majka tužilaca ničim nije doprinijela stvaranju predmetne imovine. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbom člana
251. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine. S obzirom na to da su tužioci tokom postupka uspjeli dokazati da je sva predmetna imovina stečena za vrijeme trajanja braka između njihovih roditelja, Općinski sud je zaključio da je otac tužilaca predmetnom imovinom mogao raspolagala samo u dijelu ½, koji je predstavljao njegov suvlasnički dio koji mu po zakonu pripada, te da su iz tog razloga sporni ugovori o poklonu ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima u odnosu na ½ predmetnih nekretnina. Istakao je da, s druge strane, apelantica nije uspjela dokazati da je predmetna imovina, koju je apelantici poklonio otac tužilaca, predstavljala njegovu posebnu imovinu u smislu odredbe člana 254. Porodičnog zakona, a što je bila dužna shodno odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je dalje naveo da tužioci tužbenim zahtjevom nisu obuhvatili novu kuću, koju je apelantica stekla tokom bračne zajednice s ocem tužilaca, međutim, istakao je da je taj objekat izgrađen na parceli koja predstavlja zajedničku bračnu stečevinu roditelja tužilaca. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantica ima pravo vlasništva nad zemljištem na kojem je objekat smješten, a koji je potreban za njegovu redovnu upotrebu, shodno odredbi člana 12. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim je istakao da je provedenim vještačenjem po vještaku geometru i građevinske struke proizlazi da površina za redovnu upotrebu iznosi 500 m , dok ostatak parcele k. č. broj 655/3 predstavlja imovinu majke tužilaca koja će se raspraviti u ostavinskom postupku.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 034755 13 Gž od 15. aprila 2016. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
10. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je majka tužilaca po osnovu bračne stečevine stekla pravo ½ udjela na predmetnim nekretninama, te da nema sumnje da je ta imovina stečena za vrijeme bračne zajednice s ocem tužilaca. Ukazao je na sadržaj odredbe čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, te istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da otac tužilaca spornim ugovorima o poklonu nije mogao u apelanticinu korist raspolagati suvlasničkim dijelom predmetnih nekretnina od ½ majke tužilaca, zbog čega su ti ugovori s dijelovima preko ½ ništavi. Dalje je naveo da tužioci, sve do obavljenog vještačenja po vještaku geometru, nisu ni znali da je parcela k. č. broj 655/3 bila predmet ugovora o poklonu od 18. aprila 2005. godine, te da stoga u konkretnom slučaju nije došlo do preinačenja tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 56. stav 1. ZPP, kako to apelantica u žalbi pogrešno ističe. Zatim je istakao da su neosnovane i ničim dokazane apelanticine tvrdnje da je između roditelja tužilaca bila izvršena dioba zajedničke imovine i da je majka tužilaca svoj dio, odnosno kuću, poklonila tužiocu I. A., a da je druga kuća u diobi pripala ocu tužilaca koji ju je poklonio apelantici s obzirom na to da poklonjena nova kuća, izgrađena na dijelu parcele k. č. broj 655/3, nije ni bila predmet te parnice. Također je naveo da su bez utjecaja apelanticini žalbeni navodi da su tužioci pred Općinskim sudom vodili postupak oduzimanja poslovne sposobnosti oca tužilaca, koji prijedlog je bio odbijen Rješenjem broj 33 0 V 010211 09 V, što pokazuje kakav je bio odnos tužilaca prema ocu. U konačnici je istakao da ne stoje ni navodi žalbe da je izreka pobijane presude neizvršiva u odnosu na dio nekretnine parcele k. č. broj 655/3 jer on nije ni obuhvaćen tužbenim zahtjevom, niti je ta imovina apelantici osporena.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 P 034755 17 Rev od 9. aprila 2018. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, a apelanticini revizioni prigovori neosnovani. Naveo je da su neosnovani apelanticini revizioni navodi da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredbi parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP. U vezi s tim je istakao da je drugostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći pri tome valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužioci zasnivaju osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, kao i apelanticine pravno relevantne prigovore. Pri tome je naglasio da je drugostepeni sud uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora tužene opravdao valjanim razlozima, koje kao pravilne prihvaća i taj sud, s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, te da imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom osnovom kojih je razriješen sporni odnos. Nadalje je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili odlučne činjenice, za koje je taj sud vezan, te su pravilno izveli zaključak da na strani tužilaca postoje materijalno-pravne pretpostavke iz kojih proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tome je istakao da su nižestepeni sudovi za svoju odluku dali jasne i potpune razloge, koje u cijelosti prihvaća i taj sud, te da su pravilno primijenili odredbe materijalnog prava. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je i revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava neosnovan.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu donošenja odluke u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da joj je uskraćeno pravo na imovinu jer su sudovi na njenu štetu pogrešno primijenili materijalno pravo, da za odluke nisu dali „valjana pravna obrazloženja“, te da nisu savjesno i brižljivo cijenili sve izvedene dokaze, odnosno da je primjena zakona od strane sudova bila proizvoljna. Nadalje navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak okončan nakon skoro sedam godina, te smatra da je dužina trajanja postupka isključiva krivica sudova, naročito drugostepenog suda. U konačnici, apelantica je tražila da joj Ustavni sud dosudi pravičnu naknadu zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, te predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu jer nije bilo povreda na koje apelantica ukazuje. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku Vrhovni sud se pozvao na dopis upućen u predmetu broj AP 334/18.
15. Kantonalni sud je iznio hronologiju predmetnog postupka i istakao da je zbog velikog broja predmeta u zaostatku s donošenjem odluka o žalbama te da, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetu hitne prirode, nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. Naveo je da predmetne nekretnine nisu apelanticina imovina, pa ne stoje njeni navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu.
16. Općinski sud je naveo hronologiju postupka pred tim sudom i istakao da je evidentno da je taj sud zakazivao ročišta u kontinuitetu i u kratkim rokovima, te da nije povrijedio apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku, niti pravo na imovinu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili da je odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
17. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 41/05 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
a) Bračna stečevina Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.
(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.
Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
c) Posebna imovina Član 254.
(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[…] Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. […] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 034755 17 Rev od 9. aprila 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 9. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak, u kojem su donesene osporene odluke, vodio radi utvrđenja bračne stečevine i ništavosti ugovora o poklonu. Ustavni sud nadalje primjećuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da su ugovori o poklonu, na osnovu kojih je apelantica stekla vlasništvo na predmetnim nekretninama, djelimično ništavi. Navedeno iz razloga što su predmetne nekretnine predstavljale bračnu stečevinu roditelja tužilaca, pa otac tužilaca nije mogao raspolagati dijelom nekretnina koji je, shodno imperativnim odredbama Porodičnog zakona, predstavljao suvlasništvo majke tužilaca. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema imovinu koja potpada pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
33. Ustavni sud, in primo, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje bračne stečevine i ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
34. Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji treba uzeti u obzir
36. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 12. jula 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 9. aprila 2018. godine, kada je donesena osporena presuda Vrhovnog suda kao odluka o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, radi se o periodu od šest godina i osam mjeseci koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje prilikom ocjene dužine trajanja predmetnog postupka.
Analiza dužine trajanja izvršnog postupka
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku pokrenutom radi utvrđenja bračne stečevine i ništavosti ugovora, koji po zakonu nije hitne prirode. Ustavni sud dalje zapaža da se radi o složenom postupku s obzirom na veći broj parničnih stranaka, veći broj izvedenih materijalnih dokaza, saslušanih svjedoka, kao i dva provedena vještačenja.
38. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini trajanja predmetnog parničnog postupka.
39. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da su redovni sudovi neosnovano odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelanticinu štetu. Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koje apelantica u konkretnom slučaju navodi, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku, u periodu od šest godina i osam mjeseci, donijeli tri meritorne sudske odluke na tri sudske instance. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući posebno u vidu da je apelantica do konačne odluke došla prije podnošenja apelacije, da je postupak ukupno trajao šest godina i osam mjeseci u kom periodu su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te da se radi o složenom postupku, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je pravni posao putem kojeg je apelantica stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini ništav, tako da apelantica nema imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su u postupku, koji je složen, redovni sudovi u periodu od šest godina i osam mjeseci donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance, a iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da su namjerno odugovlačili postupak na apelanticinu štetu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević