Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4066/19 (O. M.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4066/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4066/19, rješavajući apelaciju Olje Mrđen, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Olja Mrđen protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 226680 19 Gž 2 od 17. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olja Mrđen (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Opačić advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 226680 19 Gž 2 od 17. septembra 2019. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Vladi RS da apelanticu u roku od tri dana vrati u stan u Banjaluci (bliže označen u izreci prvostepene odluke).
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da apelantica ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana u Banjaluci (pobliže označen u izreci prvostepene odluke), a što je tužena (RS) dužna priznati te trpiti da apelantica ovaj stan nesmetano koristi.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud ocijenio dokaze (član 8 Zakona o parničnom postupku) i da je pravilno zaključio da apelantica nije dokazala činjenicu trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana u periodu od 8 godina (član 30. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima). Pri tome, Okružni sud je naveo da pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana i stanarsko pravo iz odredbe člana 11. navedenog zakona imaju iste pravne posljedice, ali u odnosu na sticanje tih prava imaju samo jedan zajednički uslov, a to je useljenje u stan u cilju trajnog korištenja tog stana, koja činjenica je faktičko pitanje i ne dokazuje se samo prijavom prebivališta i evidencijom o plaćanju vode. Okružni sud je naveo da dokazi (prijava prebivališta, broj članova domaćinstva za plaćanje vode i CRPC odluka od 9. jula 2002. godine, kojom je potvrđeno da je apelantičina baka B.O. 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na tom stanu) nisu dovoljni da bi se na pouzdan način izveo zaključak o činjenici trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana. Naime, Okružni sud je naveo da je tužena osporila činjenicu da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje bake (koja činjenica je navedena u odluci CRPC-a, a na kojem osnovu apelantica i ne temelji svoj zahtjev) na način da je kao dokaz čitao presude sudova (presuda Okružnog suda od 14. februara 2013. godine) prema kojima je apelantica obavezana da tuženoj preda predmetni stan, jer nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake, da je uselila, a ni da je stanovala u stanu u cilju trajnog korištenja tog stana. Okružni sud je naveo da apelantica nije izvela dokaz saslušanjem nijednog svjedoka, a posebno stanara te zgrade koji bi potvrdio apelantičinu tvrdnju da je stanovala u tom stanu u periodu od 8 godina. Također, Okružni sud je naveo da ako se i uzme (kako to apelantica tvrdi) da je prijava prebivališta na adresu predmetnog stana dokaz o tome da je apelantica koristila taj stan, onda ni period od 20. decembra 1991. do 30. septembra 1998. godine, opet nije dostigao period od 8 godina koji ima u vidu član 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, a na kojem apelantica temelji svoj zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravno propisi. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu člana II. Ustava BiH, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravno propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o parničnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević