Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/19 (D.I.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-31/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-31/19, rješavajući apelaciju D. I., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. I.

protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 045889 18 Rev od 27. septembra 2018. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 045889 18 Rsž od 13. marta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Rs 045889 15 Rs od 20.

septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. I. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Broda, podnijela je 29. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 Rs 045889 18 Rev od 27. septembra 2018. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Rs 045889 18 Rsž od 13. marta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 Rs 045889 15 Rs od 20. septembra 2017. godine. Apelacija je registrovana u upisniku za 2019. godinu.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačena je apelantičina tužba podnesena protiv tužene (Opštine Brod), radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osim toga, apelantica je obavezana da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.000,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da apelantica nije koristila internu zaštitu i obratila se načelniku tužene za zaštitu svojih prava u skladu sa članom 152. Zakona o lokalnoj samoupravi (u daljnjem tekstu: ZLS), te da je, kako nisu ispunjeni uslovi za sudsku zaštitu, odbacio tužbu u dijelu kojim se traži isplata plata, regresa, ogrjeva i zimnice. Također, Vrhovni sud je naveo da je iz razloga što apelantica nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud tužbu odbacio i u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da tužena nije imala pravo smanjiti cijenu rada utvrđenu Pojedinačnim kolektivnim ugovorom, da odluke tužene od 12. aprila i 16. maja 2013. godine nisu donesene i objavljene u skladu sa odredbama člana 75. ZLS i da su ništave, kao i da tužena nije imala pravo umanjiti platu apelantici, te da Sporazum o utvrđivanju cijene rada za 2014. godinu od 24. januara 2014. godine i Aneks tog Sporazuma od 1. jula 2014. godine nisu doneseni ni objavljeni u skladu sa odredbama člana 75. ZLS i čl. 30. i 31. Pojedinačnog kolektivnog ugovora za zaposlene u Administrativnoj službi tužene i da su iz tog razloga ništavi. Vrhovni sud je istakao da iz odredbe člana 152. stav 1. ZLS proizlazi da službenik ima pravo obraćanja načelniku radi zaštite svojih prava, a da to istovremeno znači i obavezu službenika da se prije podnošenja tužbe sudu u propisanim rokovima obrati sa prigovorom, odnosno zahtjevom načelniku, te da navedeni član propisuje obavezu interne zaštite kao jednog od uslova potrebnih za sudsku zaštitu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelantica kondemnatornim zahtjevom traži zaštitu prava koje je povrijeđeno faktičkom radnjom tužene, kojom joj je obračunata i isplaćena plata u manjem iznosu od one koja je propisana Pojedinačnim kolektivnim ugovorom, kao što joj nije isplaćena ni naknada za regres, zimnicu i ogrjev. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je, bez obzira na činjenicu da li je apelantici uručena platna lista, apelantica imala mogućnost da svaki mjesec kroz uvid u svoj obračun plate utvrdi koji iznos plate joj je isplaćen, te da je shodno tome imala mogućnost da se obrati načelniku tužene sa zahtjevom za otklanjanje eventualnih nezakonitosti prilikom obračuna plate. Osim toga, da je istekom svake kalendarske godine apelantica imala saznanja u pogledu isplate regresa, zimnice i ogrjeva za proteklu godinu, te da je imala mogućnost da se za zaštitu svakog prava obrati načelniku tužene, koji bi po njenom zahtjevu donio pojedinačan akt, a koji bi bio osnova za obraćanje Odboru za žalbe, pa i u slučaju da načelnik ne postupi po zahtjevu službenika za zaštitu prava u određenom roku, da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za pružanje sudske zaštite. U pogledu deklaratornog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je i u ovom dijelu tužbu valjalo odbaciti, pri čemu je istakao da se u konkretnom slučaju radi o opštim aktima poslodavca, čija se zakonitost ne može preispitivati u parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi „pogrešnim i proizvoljnim tumačenjem odredaba člana 152. stav 2. ZLS, stavom da se platnom listom odlučilo o njenom pravu, te uslovljavanjem prethodnim obraćanjem načelniku, onemogućili apelantici pristup djelotvornom pravnom lijeku i da je zbog svojstva službenika neopravdano diskriminisana u odnosu na zaposlenog u statusu radnika, iako se radi o istim pravima“. Nadalje, apelantica je istakla da je onemogućavanjem meritornog raspravljanja pred sudom povrijeđeno njeno pravo na pristup sudu, odnosno pravo na pravično suđenje, a time i pravo na imovinu, odnosno naplatu potraživanja po osnovu plate, regresa, naknade za ogrjev i zimnicu, te doprinosa PIO. Osim toga, apelantica smatra da je prekršen princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelantica, u suštini, smatra da joj je u predmetnom postupku, u kojem je odbačena njena tužba podnesena radi zaštite prava iz radnog odnosa, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega u predmetnom parničnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Što se tiče navoda apelantice kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnog navoda, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisana u predmetnom postupku, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/19 (D.I.) | Sudska praksa | Aktio