Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3376/18 (I. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Revizija
- Pristup sudu
- Aktivna legitimacija
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3376/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3376/18, rješavajući apelaciju Ivane Slišković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivane Slišković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 033651 16 Gž od 28. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivana Slišković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kiseljaka, koju zastupa Valentin Slišković advokat iz Kiseljaka, podnijela je 15. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 033651 17 Rev od 8. marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 033651 16 Gž od 28. marta 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti broj AP 1358/17 od 18. jula 2017. godine odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 2494/17 koju je apelantica podnijela 17. juna 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 49 0 P 033651 16 Gž od 28. marta 2017. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Postupak okončan osporenom odlukom
3. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 033651 15 P od 15. aprila 2016. godine obavezani su „Bobar osiguranje“ a.d. iz Banjaluke i „ASA osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da solidarno isplate apelantici određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (u vidu pretrpjelih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, fizičkih bolova, straha i duševnih bolova zbog naruženosti), kao i na ime materijalne štete (ugradnja titanijumskog kuka, tuđe njege i pomoći, uništene odjeće i izgubljene zarade zbog bolovanja). Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelantica pretrpila povrede u saobraćajnoj nezgodi kao suvozač u vozilu kojim je upravljao i bio vlasnik njen suprug Z.S. Općinski sud je, također, naveo da je u konkrentom slučaju među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, kao i aktivna legitimacija apelantice. U odnosu na prigovor tuženih o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelantice, Općinski sud je istakao da je nesporno da automobil koji je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi stečen u toku trajanja bračne zajednice apelantice i Z.S. i da je on bračna tečevina u smislu odredaba Porodičnog zakona. Međutim, Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju ugovarač osiguranja Z.S., te da u takvoj situaciji apelantica može biti samo treće lice, koje može da traži naknadu štete, te da je prigovor aktivne legitimacije neosnovan. U vezi sa navedenim, Općinski sud se pozvao, između ostalog, na odredbe člana 178. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pored navedenog, Općinski sud je istakao da su bez značaja dokazi tuženih kojima pokušavaju dokazivati krivnju za predmetni štetni događaj, jer se radi o objektivnoj odgovornosti, odnosno o odgovornosti bez obzira na krivicu. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Općinski sud je istakao da je na te okolnost provedeno medicinsko i finansijsko vještačenje, te da je donesena odluka kao izreci presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 033651 16 Gž od 28. marta 2017. godine uvažena je žalba tuženih te je prvostepena presuda preinačena na način da je u cjelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Istom presudom odbijena je apelantičina žalba kojom je osporavala dio prvostepene presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. Pored navedenog, odbijen je apelantičin zahtjev da joj tuženi isplate određeni novčan i iznos na ime odgovora na žalbu.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o istaknutim prigovorima tuženih o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelantice, te samim tim pogrešno primijenio odredbe člana 178. stav 4. ZOO i člana 7. st.1. i 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti Republike Srpske, koji se primjenjuje u odnosu na „Bobar osiguranje“ a.d. iz Banjaluke, odnosno odredbe člana 8. stav 1. i 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti Federacije Bosne i Hercegovine koji se primjenjuje u odnosu na „ASA osiguranje“ d.d. Sarajevo. Kantonalni sud je istakao da iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizilazi da se trećim licima ne mogu, između ostalog smatrati, vlasnici vozila, a samim tim ni suvlasnici vozila, zbog čega nije primjenjiv član 178. stav 4. ZOO, na osnovu kojeg se traži dosuđenje nematerijalne i materijalne štete u ovoj parnici, a na što se pravilno ukazivalo od strane tuženih u prvostepenom postupku, a i u žalbama. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnoj situaciji ni za prvostepeni sud, a ni za stranke nije sporno da je apelantica povrijeđena u vozilu kojim je upravljao njen suprug Z.S., te da je navedeno vozilo bračna stečevina iste i njenog supruga u skladu sa odredbama Porodičnog zakona zbog čega apelantica konkretnom slučaju nema stvarnu aktivnu legitimaciju u ovom predmetu. Prema stavu Kantonalnog suda, ovo iz razloga što se apelantica ne može tretirati kao treće lice na osnovu naprijed citiranih zakonskih odredaba. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nije ni bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva apelantice koja nema aktivnu stvarnu legitimaciju u odnosu na tužene označene u ovoj parnici, te je usvajanjem njenog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud pogrešno primijenio gore citirane odredbe materijalnog prava, a što je za posljedicu imalo donošenje nezakonite presude.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 49 0 P 033651 17 Rev od 8. marta 2018. godine odbačena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da, budući da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 11.079,00 KM, nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij za dopustivost revizije u smislu član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da je, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a, ocijenio da ne postoje uslovi za dopuštenost izuzetne revizije u konkretnom slučaju, budući da apelantica nije postupila u skladu sa odredbama člana 237. stav 5., odnosno nije naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, nije navela propise i druge važeće izvore prava koji se odnose na to pitanje, niti je navela razloge zbog kojih je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
9. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti Republike Srpske, Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti Federacije Bosne i Hercegovine i ZOO kada je zaključio da se ona ne može tretirati kao treće lice koje ima pravo tražiti naknadu štete u konkretnom slučaju, a pri tome nije dao dovoljno jasno obrazloženje. Apelantica ističe da ona nije odgovorna za nastanak prometne nezgode, zbog čega njena odgovornost nije pokrivena ugovorom o osiguranju. Osim toga, apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje u postupku pred Vrhovnim sudom, jer joj pred tim sudom nije pružena mogućnost da se odlučuje o iznimnoj dopustivosti njene revizije.
Relevantni propisi
10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 178. stav 4.
[…] (4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.
11. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti ("Službeni glasnik RS", br. 17/05, 64/06 i 12/09)
12. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koji glasi:
Član 7. st. 1. i 2.
Osiguranje od autoodgovornosti pokriva građansku odgovornost, vlasnika, korisnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim stranama koje imaju zahtjev za odštetu od osiguranika, u skladu sa odredbama važećeg zakona o obligacionim odnosima.
Lica čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju, kao i lica koja nisu osiguranici, a zaključila su polisu osiguranja sa osiguravačem kao ugovorna strana, ne smatraju se trećim stranama u smislu stava 1. ovog člana.
13. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05) Član 8. st. 1. i 2.
Osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim licima koja imaju zahtjev za odštetu od osiguranika u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03).
Lica čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju kao i lica koja su, iako nisu osiguranici, zaključila polisu osiguranja sa osiguravačem kao ugovorna strana, ne smatraju se trećim licima u smislu stava 1. ovog člana. U slučaju da su lica iz stava 1. ovog člana pravna lica, ni njihovi ovlašteni zastupnici neće se smatrati trećim licima.
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
(2)Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3)Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4)U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2.
ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1)ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;
2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;
3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.
(5)U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.".
Član 247. st. 4. i 5.
(4)Reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud će rješenjem odbaciti kao nedozvoljenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
(5)Revizijski sud će reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Nadalje, u vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantičinim tvrdnjama, u obrazloženju svoje odluke, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, uvažavajući prigovor tuženih o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelantice, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti. Ustavni sud u ovakvom zaključku Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. U vezi sa navodima da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu u postupku pred Vrhovnim sudom jer joj pred tim sudom nije pružena mogućnost da se odlučuje o iznimnoj dopustivosti njene revizije, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja revizione odluke proizilazi da je Vrhovni sud, suprotno apelantičinim navodima, razmatrao mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a, te da je utvrdio da apelantica nije postupila u skladu sa odredbama člana 237. stav 5., odnosno nije naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, nije navela propise i druge važeće izvore prava koji se odnose na to pitanje, niti je navela razloge zbog kojih je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ustavni sud ističe da iz odredaba člana 247. ZPP-a proizilazi da je zakonodavac dao ovlaštenje Vrhovnom sudu da rješenjem odbaci reviziju kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ustavni sud ukazuje da je, odlučujući o ovom pitanju sa aspekta primjene prava donio nekoliko odluka u kojima je zaključio da nema arbitrarnosti u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti, br. AP-4241/17 od 15. oktobra 2019. godine i AP-3504/17 od 31. januara 2018. godine; dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da u konkretnom slučaju apelantica nije ispunila zakonske pretpostavke da bi Vrhovni sud mogao razmatrati njenu reviziju u smisli člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a, apelantičini se navodi o povredu prava na pristupa sudu kao segment prava na pravično suđenje ukazuje paušalnim.
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević