Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/19 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1014/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1014/19, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o.
Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 029736 17 Rev od 18. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 209736 15 Rsž od 31. svibnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 209736 14 Rs od 4. rujna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 7. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 029736 17 Rev od 18. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 209736 15 Rsž od 31. svibnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 209736 14 Rs od 4. rujna 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obvezan je apelant da na ime neuplaćenih i manje uplaćenih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (MIO/PIO) izvrši uplatu zakonom propisanih obaveznih doprinosa Federalnom zavodu za PIOMIO, na ime tužitelja (B.Đ), kao i da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestupanjski sudovi proizlazi da je apelant tužitelju vršio isplatu određenih novčanih iznosa na ime naknade materijalne štete zbog manje zarade, međutim, na isplaćene iznose nije tužitelju uplaćivao doprinose za MIO/PIO (jer je isplate u svojim evidencijama knjižio kao materijalni trošak, a ne kao razliku manje obračunate i isplaćene plaće). Pri tome, naveo je da se u konkretnom slučaju radi o obračunu doprinosa na razliku manje isplaćene plate, odnosno izgubljene zarade, koju je apelant dužan nadoknaditi tužitelju u smislu odredaba članka 195. stavak 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa člankom 85. Zakona o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant tužitelja, nakon pretrpljene povrede na radu, kao invalida 2. kategorije rasporedio na druge poslove i zadatke, na kojima je tužitelj, upravo zbog invalidnosti prouzročene povredom, primao manju plaću, a razlika u visini plaće je tužitelju nadoknađena dosuđenim iznosima materijalne štete i mjesečne rente, u skladu sa odredbama člana
195. ZOO. Budući da se zahtjev za uplatu doprinosa ne odnosi na isplaćenu rentu, odnosno prihod na osnovu naknade štete, nego na izgubljenu zaradu, te kako je vještačenjem utvrđeno da su zbog manje isplaćene zarade tužitelju i doprinosi uplaćeni u manjem iznosu, Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka nižestupanjskih sudova kojom je apelant obavezan da mu tu štetu otkloni uplatom zakonom propisanih doprinosa.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelant ima status javnog poduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena nawww.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević