Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3682/18 (A. P., S. P. i A. P.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3682/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3682/18, rješavajući apelaciju Adnana Pirića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Pirića, Seada Pirića i Azeme Pirić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047192 17 Rev od 27.

marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047192 13 Gž od 13. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adnan Pirić, Sead Pirić i Azema Pirić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantica ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047192 17 Rev od 27. marta 2018. godine. Iz teksta apelacije proizlazi da su apelanti apelaciju podnijeli i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047192 13 Gž od 13. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 14. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 9. decembra 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade štete.

6. Pripremno ročište u predmetu je održano 31. januara 2012. godine, dok je 6. marta 2012. godine održan nastavak pripremnog ročišta, a nakon četiri odgođena ročišta za glavnu raspravu zbog nedostavljanja nalaza vještaka glavna rasprava je održana 27. novembra i 18. decembra 2012. godine.

7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047192 10 P od 29. januara 2013. godine obavezana je tužena da prvoapelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne i radne sposobnosti, po osnovu pretrpljenih i budućih fizičkih bolova, po osnovu pretrpljenog straha i budućeg straha i po osnovu duševnog bola usljed naruženosti), sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke). Presudom je dalje obavezana tužena da prvoapelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete (po osnovu troškova liječenja – nabavke ortopedskih pomagala – proteze i na ime nabavke silikonskih čarapa) sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke). Također, presudom je dalje obavezana tužena da drugoapelantu i trećeapelantici isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene psihičke bolove i patnju zbog povređivanja sina, tj. prvoapelanta, sa zakonskom zateznom kamatom (stav III izreke). Najzad, presudom je tužena obavezana da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantima odbijen dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (stav IV izreke).

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-07-394 od 12. juna 2009. godine utvrdio da je prvoapelant 25. maja 1995. godine u Tuzli, u užem lokalitetu centra grada zvanom Kapija, zadobio tešku tjelesnu ozljedu koja je uzrokovana ispaljenjem više artiljerijskih projektila na Tuzlu od Taktičke grupe Ozren, Vojske Republike Srpske, kojim je komandirao general Novak Đukić, koji je tom prilikom djelovao kao oficir Vojske Republike Srpske, postupajući protivno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata. Stoga je zaključio da je tužena zbog toga odgovorna za naknadu pričinjene štete na osnovu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je naveo da su neosnovani navodi tužene da je presudom Suda Bosne i Hercegovine utvrđena individualna odgovornost, što bi bio razlog oslobađanja odgovornosti tužene. U vezi s tim, obrazložio je da osuđeni (Novak Đukić) tom prilikom nije postupao u svoje ime i za svoj račun, nego kao oficir Vojske Republike Srpske, te se ne može osloboditi odgovornosti za pričinjenu štetu. Kako je zbog protivpravnog djelovanja vojske tužene prvoapelant pretrpio nematerijalnu i materijalnu štetu, Općinski sud je zaključio da prvoapelant osnovano potražuje naknadu od tužene u ovom postupku na osnovu odredbi čl. 185. i 200. ZOO-a. Također, navedeno je da je Općinski sud drugoapelantu i trećeapelantici dosudio novčanu naknadu za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta sina na osnovu člana 201. ZOO-a.

9. Isto tako, Općinski sud je ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare potraživanja zato što je Novak Đukić kao oficir vojske tužene odlukom krivičnog suda proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke a. i b., u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Nadalje, ukazano je da je odredbom člana 377. ZOO-a normirano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Isto tako, navedeno je da je, prema odredbi člana 14. stav 1. tačka a. KZBiH, propisan subjektivni rok zastare za krivično gonjenje počinilaca predmetnog krivičnog djela od 35 godina, a odredbom člana 15. stav 6. i objektivni rok od 70 godina. S obzirom na to da je granatiranje izvršeno 25. maja 1995. godine, a tužba apelanata sudu podnijeta 9. decembra 2010. godine, Općinski sud je istakao da slijedi da nije protekao ni subjektivni, a niti objektivni rok za krivično gonjenje, a samim time nije nastupila ni zastara potraživanja apelanata.

10. Nakon prijema žalbe tužene Općinski sud je 22. marta 2013. godine dostavio predmet Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047192 13 Gž od 13. januara 2017. godine žalba tužene je uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, sadržanom u st. I, II i III izreke, kao i u dosuđujućem dijelu oduke o troškovima postupka, sadržane u stavu IV, alineja prva izreke, na način da je apelantima u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev. Apelantima je presudom odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da se žalbom tužene osnovano ukazuje da je pogrešna ocjena prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, odnosno da takav zaključak prvostepenog suda ne može biti rezultat pravilne primjene materijalnog prava, tj. odredaba čl. 376. i 377. ZOO-a. Kantonalni sud je također ukazao i na odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da je sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. U vezi s tim, obrazložio je da se odredba člana 377. stav

1. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, odnosno u konkretnom slučaju prema Novaku Đukiću, ali ne i prema onom trećem licu koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, odnosno prema tuženoj. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na treće lice, odnosno na tuženu u ovom slučaju, može se primijeniti samo odredba člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a (kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala). Istaknuo je da je ovakav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u više svojih odluka, pa tako i u najnovijoj odluci broj AP 2829/15 od 16. februara 2016. godine, kao i Vrhovni sud u Presudi broj 51 0 P 015999 16 Rev 2 od 8. marta 2016. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da se predmetni tragični događaj u kojem je povrijeđen prvoapelant desio 25. maja 1995. godine, pa kako je tužba podnesena 9. decembra 2010. godine, to je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO-a protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, kao i protekom objektivnog petogodišnjeg roka iz stava 2. ovog člana. Istaknuo je da čak i u situaciji ako se početak roka zastarjelosti računa od 23. decembra 1996. godine kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, od kada je apelantima definitivno omogućen pristup sudu da podnesu tužbu protiv tužene za predmetnu štetu, predmetno potraživanje je zastarjelo s obzirom na datum podnošenja tužbe.

13. Postupajući povodom revizije apelanata, Općinski sud je 9. maja 2017. godine dostavio predmetni spis Vrhovnom sudu.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047192 17 Rev od 27. marta 2018. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da nije osnovan prigovor apelanata da je drugostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. člana 377. stav 1. ZOO-a. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom prosuđuje se prema odredbi člana 377. ZOO-a samo kad je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, za koje je sud vezan u parničnom postupku. Vrhovni sud je zaključio da se odredba člana 377. stav 1. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, odnosno na treće lice može se samo primijeniti odredba člana 376. ZOO-a. Vrhovni sud je ukazao da je sporna šteta apelantima nastala u ratu (25. maja 1995. godine), pa početak roka zastarjelosti, u najpovoljnijoj varijanti za apelante, treba računati od 23. decembra 1996. godine kao dana ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu da je tužba podnesena 9. decembra 2010. godine, to je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 1. ZOO-a protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, a također i protekom objektivnog petogodišnjeg roka u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO-a. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da revizioni prigovori apelanata u pogledu primjene materijalnog prava nisu prihvatljivi. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da ostale revizione prigovore apelanata, a koji se tiču činjeničnog utvrđenja, neće posebno obrazlagati i cijeniti jer u revizionom postupku nisu relevantni, niti su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelanti navode da odredba člana 376. ZOO-a nije primjenjiva u njihovom slučaju, već je trebao biti primijenjen privilegirani, duži rok iz člana 377. ZOO-a, koji se, prema njihovom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Apelanti, također, smatraju da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića i tužene nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njihov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Pored navedenog, apelanti ističu da nisu imali pristup sudu, niti je o njihovim pravima svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud o njihovim navodima u pravnim lijekovima koje su oni izjavljivali nisu svestrano raspravljali. Osim toga, apelanti navode da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo. b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri pravnom stavu izraženom u svojoj presudi u vezi s pitanjem zastarjelosti potraživanja naknade štete, a koji navodima apelanata u apelaciji nije doveden u sumnju. U vezi s dužinom trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je konkretni predmet dostavljen tom sudu 9. maja 2017. godine, a odluka o reviziji donesena je 27. marta 2018. godine, što znači da je odluka donesena u više nego razumnom roku.

19. Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci. Apelacione navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije.

20. Općinski sud je iznio tok prvostepenog postupka, te je naveo da je svojim efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka, te da je odluku donio u razumnom roku. Osim toga, Općinski sud je naveo da je dao dovoljno jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.

21. Tužena smatra da je apelacija neosnovana zbog svih razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke i da nema povrede prava apelanata navedenih u apelaciji, pa je predložila da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelanti osporavaju predmetnom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 047192 17 Rev od 27. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 8. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. U odnosu na navode apelanata o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, nesporno je da je apelantima omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neosnovani njihovi navodi da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

34. U vezi s navodima apelanata da o njihovim pravima nije svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da su apelanti 9. decembra 2010. godine podnijeli tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 27. marta 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko sedam godina i tri mjeseca. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli tri presude. Nadalje, imajući u vidu predmet spora i okolnost da su u postupku vršena vještačenja, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao dvije godine i jedan mjesec, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom tri godine i devet mjeseci (računajući od dana dostave spisa ovom sudu), a revizioni postupak je trajao deset mjeseci (računajući od dana dostave spisa Vrhovnom sudu). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak povodom žalbe duže trajao, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu i da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o svim navodima istaknutim u pravnim lijekovima koje su koristili. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u konkretnom slučaju koristili zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a te pravne lijekove su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

Zabrana diskriminacije

38. U vezi s navodima apelanata da je „Vrhovni sud u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo“, Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelanata na različitu praksu sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su diskriminirani u postupku, s obzirom na to da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Ostali navodi

39. U vezi s navodima apelanata o kršenju člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da su apelanti nesporno imali pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i tri mjeseca, u okviru kojeg perioda su sudovi donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, a te pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

42. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3682/18 (A. P., S. P. i A. P.) | Sudska praksa | Aktio