Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1810/18 (Z. N., T. N. i M. N.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
  • Legitiman cilj
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1810/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1810/18, rješavajući apelaciju Zore Nenadić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zore Nenadić, Tanje Nenadić i Maje Nenadić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura prava apelantica u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zora Nenadić, Tanja Nenadić i Maja Nenadić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelantice) iz Republike Crne Gore, koje zastupa Suzana Tanović, advokat iz Sarajeva, podnijele su 23. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 204576 17 Gž od 7. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Asima Šuvalića i Maksume Šuvalić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 17. i 18. jula 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, Ustavni sud je zatražio odgovor i od Vesne Duvnjak (u daljnjem tekstu: četvrtotužiteljica), te je nakon neuspješnih pokušaja uručenja putem poštanske službe, dostavljanje obavljeno putem oglasne ploče Ustavnog suda 13. novembra 2019. godine.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i prvotužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. jula do 28. augusta 2019. godine, dok drugotuženi i četvrtotužiteljica nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 204576 11 P od 13. januara 2017. godine utvrđeno je da je pravno valjan i da proizvodi pravno djejstvo ugovor o kupoprodaji - otkupu nekretnina od 13. februara 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključen između prednika prvotužene SFRJ-SSNO, kao prodavca, i Ivana Nenadića, prednika apelantica i četvrtotužiteljice (u daljnjem tekstu: prednik apelantica), kao kupca, čiji je predmet stan u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) (stav I). Presudom je, dalje, utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 28. jula 2000. godine (u daljnjem tekstu: ugovor od 28. jula 2000. godine), zaključen između Federalnog ministarstva odbrane, kao prodavca, i drugotuženih, kao kupaca (stav II), te naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu presude izvrši brisanje prava vlasništva upisanog u korist drugotuženih, te da izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist apelantica (sa dijelovima od 1/6) i četvrtotužiteljice (sa dijelom od 1/2), što su tuženi dužni priznati i trpjeti (stav III). Također, Općinski sud je presudom obavezao drugotužene da apelanticama i četvrtotužiteljici predaju u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni stan (stav IV), te da solidarno nadoknade troškove parničnog postupka (stav V).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su predmetni ugovor potpisali i ovjerili prodavac i kupac, Vojno pravobranilaštvo i Gradska uprava društvenih prihoda, te da je prednik apelantica uplatio kupoprodajnu cijenu i troškove Komisije za procjenu za otkup stanova. Dalje je naveo da je prednik apelantica umro 6. jula 1993. godine, a njegova supruga (kao sunositeljica stanarskog prava) 22. jula 1998. godine, te da je rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu od 9. oktobra 2000. godine utvrđeno da zaostavštinu iza prednika apelantica čini predmetni stan i da je zakonska nasljednica prvog nasljednog reda iza umrlog četvrtotužiteljica (kćerka), prvoapelantica (snaha), kao nasljednica sa pravom predstavljanja, te drugoapelantica i trećeapelantica (unuke), kao nasljednice sa pravom predstavljanja. Također, Općinski sud je istakao da je supruga prednika apelantica podnijela tužbu radi priznanja valjanosti predmetnog ugovora, koja je rješenjem Općinskog suda II u Sarajevu od 20. marta 2000. godine odbačena kao preuranjena. Ukazao je i da je rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo od 24. marta 2004. godine odbijena kao neosnovana žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen zahtjev prvoapelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana sa obrazloženjem da predmetni stan nije proglašen napuštenim, niti ga je faktički napustio nosilac stanarskog prava, zbog čega nije ni postojao osnov da se donese rješenje o vraćanju stana u posjed. Općinski sud je, dalje, naveo da su drugotuženi, kao nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu ugovora o korištenju iz 1998. godine, zaključili ugovor od 28. jula 2000. godine.

7. Općinski sud je citirao član 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), te zaključio da je predmetni ugovor, koji ispunjava sve zakonom propisane uvjete citiranog člana Zakona, pravno valjan, te da kao takav proizvodi pravno djejstvo. Stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, iz izvedenih dokaza u ovom postupku nesporno da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora koji je zaključio prednik apelantica. Dalje je naveo da je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelantica i četvrtotužiteljice zbog toga što su one, u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju, proglašene nasljednicama iza svog prednika. Općinski sud je naveo da je supruga prednika apelantica i sunositeljica stanarskog prava u predmetnom stanu neprekidno živjela do smrti u julu 1998. godine, shodno čemu predmetni stan i nije proglašavan napuštenim, niti se mogao proglasiti takvim. Dalje je naveo da su se drugotuženi uselili u predmetni stan odmah nakon smrti sunositeljice stanarskog prava, koji im je dodijeljen rješenjem iz septembra 1998. godine, pri čemu je prvotužena zanemarila činjenicu da dodjelom stana na ovaj način raspolaže stanom koji nije njen, te da u tom smislu njime i ne može raspolagati ni na način dodjele, ni na način kasnije prodaje tog stana. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio osnovanim zahtjev apelantica i četvrtotužiteljice za utvrđenje ništavosti ugovora od 28. jula 2000. godine, jer se nesporno radi o stanu kojim prvotužena nije mogla raspolagati, niti je na drugotužene mogla prenijeti više prava nego što ga je ona imala, odnosno u konkretnom slučaju prvotužena i nije imala nikakvo pravo na predmetni stan, jer je on već bio otkupljen. Pošto je ugovor od 28. jula 2000. godine suprotan prinudnim propisima, Općinski sud je zaključio da su u konkretnoj pravnoj stvari u cijelosti ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za utvrđivanje njegove ništavosti. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je obrazložio da je ocijenio osnovanim i zahtjev apelantica i četvrtotužiteljice da se na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora koji je zaključio njihov prednik izvrši upis njihovog prava vlasništva na predmetnom stanu. Dalje, kako je nesporno da je prednik apelantica stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu i da je predmetni stan kao zaostavština bio predmet njihovog nasljeđivanja, te da ga u posjedu drže drugotuženi, Općinski sud je zaključio da je osnovan zahtjev apelantica i četvrtotužiteljice za predaju stana u posjed, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 204576 17 Gž od 7. decembra 2017. godine djelomično je uvažena žalba tuženih i prvostepena presuda u st. II, III, IV i V preinačena, tako što je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora od 28. jula 2000. godine, brisanje i uknjižbu vlasništva i predaju u posjed, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u stavu I.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su žalbe tuženih osnovane ocjenjujući da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tzv. vojnom stanu na kome je pravo raspolaganja imala država SFRJ - SSNO. S tim u vezi, obrazložio je da prvostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo u stavu I osporene presude, jer su primijenjene odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova i da je pravilno usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je pravno valjan predmetni ugovor. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, za stjecanje prava vlasništva moraju se ispuniti dva kumulativno postavljena uvjeta za upis u zemljišne knjige, a to je, pored zaključenja pravno obavezujućeg ugovora u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, legalno korištenje stana. Dalje je obrazložio da prednik apelantica i apelantice i četvrtotužiteljica nisu ispunili ovaj uvjet, odnosno da nisu legalni korisnici predmetnog stana, niti su prednici apelanata kao legalni korisnici stana podnijeli zahtjev za izdavanje naloga Ministarstvu odbrane da se kao nosioci stanarskog prava uknjiže kao vlasnici. Kantonalni sud je istakao da se na osnovu ovako pravno valjanog ugovora o kupoprodaji ne može steći pravo vlasništva, tako da je neosnovan zahtjev za uknjižbu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelanticama i četvrtotužiteljici pripada pravo na novčanu naknadu propisanu zakonom umjesto naturalne restitucije u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova, ali pošto naknadu nisu potraživali, o tom zahtjevu se nije odlučivalo.

10. Kantonalni sud je ocijenio da je ugovor od 28. jula 2000. godine pravno valjan, jer je zaključen u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, tako da prvostepeni sud neosnovano u presudi navodi da je ugovor zaključen suprotno prinudnim propisima i da su ispunjeni uvjeti iz člana 103. stav 1. ZOO za utvrđenje njegove ništavosti. Istakao je da je pravilno utvrđeno da je predmetni ugovor pravno valjan, ali da apelanticama i četvrtotužiteljici ne pripada pravo na uknjižbu i povrat predmetnog stana, već pravo na isplatu naknade, tako da je ugovor od 28. jula 2000. godine pravno valjan. Dalje je naveo da apelantice i četvrtotužiteljica neosnovano potražuju upis prava vlasništva i brisanje prava vlasništva drugotuženih uz predaju u posjed stana ocjenjujući da upis prava vlasništva potražuju na osnovu rješenja o nasljeđivanju kojim su proglašene zakonskim nasljednicama iza svog prednika. S tim u vezi, obrazloženo je da je u rješenju navedeno da je predmet zaostavštine predmetni stan iako nije mogao biti predmet nasljeđivanja, jer ostavitelj je imao samo pravo statusa nosioca stanarskog prava, a ne vlasništvo, te da su eventualno predmet zaostavštine mogla biti samo prava i obaveze iz kupoprodajnog ugovora, tako da prvostepeni sud nije mogao utvrditi aktivnu legitimaciju za upis prava vlasništva na osnovu navedenog rješenja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zbog istog razloga, apelantice i četvrtotužiteljica su mogle samo crpiti aktivnu legitimaciju za vođenje parničnog postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantice navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio član 39. Zakona o prodaji stanova kada je zaključio da apelanticama ne pripada pravo na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. S tim u vezi, ističu da je Kantonalni sud zanemario činjenicu da su, nakon zaključenja predmetnog ugovora, prednici apelanata nastavili da žive u predmetnom stanu, te da stan nikad nije proglašen napuštenim, niti je bio faktički napušten. Tvrde da su im tuženi oduzeli posjed stana, te da su odbijene u upravnom postupku sa zahtjevom za vraćanje stana u posjed uz obrazloženje da se ne radi o napuštenom stanu. Također, ističu i da je Kantonalni sud potpuno proizvoljno na konkretan slučaj primijenio član 39.e Zakona o prodaji stanova, koji se odnosi na druge kategorije lica. Proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda apelantice vide i u načinu na koji je napisana izreka osporene presude (prvotužena nije uspjela u cijelosti sa žalbom, pa je trebalo odbiti uz naknadu troškova postupka). Također, smatraju da je izostalo obrazloženje na kojim činjenicama i okolnostima, te primjenom kojih propisa drugostepeni sud izvodi svoje zaključke o bitnim pitanjima, sve bliže opisano u apelaciji. Apelantice posebno ističu proizvoljan pristup Kantonalnog suda prilikom ocjene činjenica koje proizlaze iz rješenja o nasljeđivanju, kojem nije dao potreban značaj, i zaključka o punovažnosti ugovora od 28. jula 2000. godine iako je njihov prednik zaključio pravno obavezujući ugovor koji proizvodi pravno djejstvo, što, prema njihovom mišljenju, pokreće pitanje kršenja načela pravne sigurnosti. b)Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud smatra apelacione navode neosnovanim, jer je osporenu odluku donio pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Dalje, navodi da je u obrazloženju odluke dao razloge za donošenje odluke pri kojim ostaje.

13. Općinski sud smatra da nije povrijedio pravo apelantica na pravično suđenje i imovinu.

14. Prvotužena smatra da su apelacioni navodi neosnovani, te navodi da apelantice nemaju legalan posjed stana i da je odbijen njihov zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Ističu da apelantice nisu bile članovi porodičnog domaćinstva svog prednika, niti da su nasljednice prvog nasljednog reda.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07- odluka Ustavnog suda, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10-odluka Ustavnog suda, 50/12-odluka Ustavnog suda i 11/13-rješenje Ustavnog suda) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 204576 17 Gž od 7. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnica apelantica je primila 23. januara 2018. godine a apelacija je podnesena 23. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantice navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Dovodeći apelacione navode u kontekst zagarantiranih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti apelacione navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

22. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o imovini apelantica koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da su apelantice predmetni postupak pokrenule kao nasljednice iza umrlog prednika, budući da iz raspoloživih dokaza proizlazi da su apelantice (i četvrtotužiteljica) ostavinskim rješenjem proglašene nasljednicama iza umrlog prednika na predmetnom stanu. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantice u predmetnom postupku tražile da se utvrdi pravna valjanost predmetnog ugovora, te, shodno tome, upis prava vlasništva u javnim evidencijama na ime apelantica (i četvrtotužiteljice) kao nasljednica i njegovu predaju u posjed. Dalje, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor iz koga apelantice crpe svoje pravo na stan pravno valjan, u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, jer je Kantonalni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, u tom dijelu potvrdio stav Općinskog suda. Stoga, imajući u vidu identičan stav Kantonalnog suda i Općinskog suda u pogledu pravne valjanosti predmetnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o imovini apelantica koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi slično, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2816/13 od 3. marta 2016. godine, tačka 28, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

25. Kada je Ustavni sud otklonio tu dilemu, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, Ustavni sud će, prije ocjene opravdanosti prigovora apelantica, podsjetiti na dosadašnju praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slična činjenična i pravna pitanja (postojanje pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana i nemogućnost upisa prava u zemljišnu knjigu). Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

26. U citiranoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine, te zaključio da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tač. od 32. do 34). Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na novčanu naknadu propisanu zakonom umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).

27. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da je, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, pred redovnim sudovima nisu zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).

28. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantice posjeduju pravno valjan ugovor o otkupu stana, u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da to pravo na predmetnom stanu ne mogu uknjižiti u javne evidencije, jer ne ispunjavaju jedan od dva kumulativno postavljena uvjeta za upis u zemljišnu knjigu, a to je legalno korištenje stana. Ustavni sud podsjeća da član 39a. Zakona o prodaji stanova propisuje dva kumulativno postavljena uvjeta za upis prava u zemljišnim knjigama, i to valjan ugovor o otkupu stana (što u konkretnom slučaju nije sporno), te legalno korištenje stana. Ustavni sud, također, podsjeća da, prema navodima iz presuda, predmetni stan nije proglašen napuštenim, te je zahtjev za vraćanje stana prvoapelantice odbijen upravo zbog tog razloga. Ustavni sud zapaža da ta činjenica tokom postupka nije bila sporna kao što nije sporna ni činjenica da apelantice ne drže predmetni stan u posjedu. Međutim, tokom postupka je nesporno utvrđena pravna valjanost predmetnog ugovora za koji je utvrđeno da predstavlja imovinu apelantica, pa apelantice imaju pravo na novčanu naknadu propisanu zakonom umjesto naturalne restitucije, u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova koji se primjenjivao u relevantnom periodu, iako tu naknadu nisu eksplicitno tražile pred redovnim sudovima, niti to čine u apelaciji. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citirane i odluka koje su slijedile praksu Ustavnog suda iz citirane odluke, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda kojom je odlučeno da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, ali da apelantice nemaju pravo na uknjižbu vlasništva i predaju u posjed došlo do miješanja u imovinu apelantica, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelanticama pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelantica.

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz perspektive apelantica, njihov status je u konačnici sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Stoga je, dakle, nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelantica, odnosno da je na njih stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede prava apelantica na imovinu.

30. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, kako bi se apelanticama osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Pravo na pravično suđenje

31. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava apelantica na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona, uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelanticama pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelantica, odnosno na njih je stavljen prevelik teret.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1810/18 (Z. N., T. N. i M. N.) | Sudska praksa | Aktio