Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1966/19 (F. K. i D.J.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1966/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1966/19, rješavajući apelacije Fazle Karića i D. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fazlo Karić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 053601 18 Gž od 22. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 053601 17 P od 22. juna 2018. godine;

D. J. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 244888 19 Rev od 2. augusta 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1966/19

1. Fazlo Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je 30. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 053601 19 Rev od 20. marta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 053601 18 Gž od 22. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 053601 17 P od 22. juna 2018. godine

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-275/19 od 13. februara 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 84 0 P 053601 19 Rev od 20. marta 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i tuženi (N.K.) je obavezan da apelantu na ime glavnog duga i troškova isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, a koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate i troškova parničnog postupka, odbijen.

4. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je primjenom odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima apelanta odbio sa viškom tužbenog zahtjeva na ime zakonskih zateznih kamata, a preko dosuđenog iznosa. Takođe, Osnovni sud je naveo da budući da je apelant uspio u sporu sa 33%, to je u tom procentu uspjeha u sporu apelantu dosudio i troškove postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant konačno opredijelio tužbeni zahtjev na manji iznos glavnog duga od prvobitno postavljenog, te da slijedom toga prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, koji se odnosi na zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa, nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Osim toga, Okružni sud je naveo da je ispravan zaključak prvostepenog suda da njegov uspjeh u sporu ne iznosi 100%, nego 33%, budući da je apelant povukao tužbeni zahtjev za određeni iznos glavnog duga, a u skladu sa čim su mu i dodijeljeni troškovi postupka.

2. AP-3864/19

6. D. J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 244888 19 Rev od 2. augusta 2019. godine.

7. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (V.J.) na ime duga isplatiti isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz iskaza tužioca proizlazi da je apelantu na ime zajma predao određeni novčani iznos, koji je apelantu bio potreban radi kupovine i sanacije kuće, te kupovine automobila i da mu je dio pozajmljenog iznosa vraćen, a u tom postupku potražuje preostali dio iznosa. Vrhovni sud je naveo da je apelant to osporio ističući da je od tužioca posuđen samo iznos koji mu je i vraćen, a da je i taj iznos pozajmio njegov sin za kupovinu auta, a ne on. Vrhovni sud je istakao da se prema odredbi člana 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovorom o zajmu zajmodavac obavezuje da preda u zajmoprimcu određenu količinu novca ili drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena, odnosno u ugovorenom roku (član 562. stav 1. ZOO), istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant potpisao izjavu kojom se obavezao da će tužiocu otplaćivati tačno preciziran novčani iznos, jednak onome koji tužilac i potražuje tužbom, zbog čega je nesporno da je tužilac pozajmio izvjesna novčana sredstva apelantu, od čega je dio vraćen, a koje navode je potvrdio i svjedok B.T. navodeći da mu je poznato da je apelantu tužilac pozajmio sporni novčani iznos. Slijedom iznesenog Vrhovni sud je naveo da nema sumnje da je dokazano da se radi o ugovoru o zajmu i da je tužilac, kao zajmodavac, predmet zajma predao apelantu, kao zajmoprimcu, zbog čega je apelant preostali dio zajma dužan vratiti, kako su pravilno i odlučili nižestepeni sudovi. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je ugovor o zajmu zaključen samo između tužioca i apelanta, a da je apelantova supruga predmetnu izjavu o vraćanju duga potpisala samo kao saglasnost na dug njenog supruga, budući da će se, po prirodi stvari, dugovani iznos vraćati iz zajedničke imovine bračnih supružnika.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1966/19.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant u apelaciji broj AP1966/19 se pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1966/19 (F. K. i D.J.) | Sudska praksa | Aktio