Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-764/19 (S.I.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-764/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2019. godine, u predmetu broj AP-764/19, rješavajući apelaciju S.I., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S.I.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006812 17 Uvp 2 od 6. prosinca 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006812 16 U 2 od 16.
prosinca 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.I. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Maja Škoro, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 18. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 006812 17 Uvp 2 od 6. prosinca 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 006812 16 U 2 od 16. prosinca 2016. godine .
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 16. prosinca 2016. godine kojom je uvažena tužba tužitelja (V.G.), podnesena protiv osporenog rješenja tuženog (Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko – neretvankog kantona), te su poništena kao nezakonita rješenje tuženog i rješenje prvostupanjskog organa, a upravna stvar je rješena tako da je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana, kao člana domaćinstva nositelja stanarskog prava.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prvostupanjski organ, samo na osnovu podataka iz službene evidencije Ministarstva unutrašnjih poslova o adresama prebivališta (pri tome zanemarujući druge izvedene dokaze), nije mogao izvesti zaključak da je apelantica sa svojim mužem i sinom stvarno živjela u predmetnom stanu sa nositeljem stanarskog prava-svojim ocem. Vrhovni sud je ukazao da su podaci iz službene evidencije u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka, koji su se pokazali pouzdani i uvjerljivi, a zasnivaju se na saznanjima koja su konkretizirana i pobliže označena. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navoda apelantice da je u skladu s člankom 162. stavak 1., a u vezi sa člankom 164. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) sud trebao prihvatiti kao dokazane činjenice da je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem (koje činjenice proizilaze iz osobne iskaznice apelantice i njenog muža, te uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova o adresama prebivališta), iz razloga što je u skladu s člankom 162. stavak 3. ZUP-a, dopušteno dokazivati da su u ispravi činjenice neistinito potvrđene (u kom pravcu je bila usmjerena tužba tužitelja). Naime, Vrhovni sud je naveo je da su pred prvostupanjskim sudom u svojstvu svjedoka predloženi i saslušani svjedoci G.M., Š.C. i R.M., te je ocjenom njihovih iskaza pojedinačno i u vezi sa drugim izvedenim dokazima, pa tako i u odnosu na uvjerenjima Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i fotokopijama osobnih iskaznica (koje potvrđuju činjenice iz uvjerenja o prebivalištima), izjavama saslušanih svjedoka M.H. i S.H., utvrđeno da od useljenja u predmetni stan oca apelantice, apelantica i njen suprug nisu živjeli u zajednici življenja sa njim. Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pogrešno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo kad nisu prihvatili javne isprave i uvjerenja Ministarstva unutrašnjih poslova iako su, u skladu s člankom 169. stavak
3. ZUP, bili dužni te činjenice uzeti kao dokazane. Pri tome apelantica ističe da sud nije ispravno cijenio dokaze kad je poklonio punu vjeru svjedocima G.M., Š.Ć., i R.M. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, te se pozvala na povredu prava na suđenje u razumnom roku iz razloga što je od podnošenja zahtjeva za povrat stana prošlo 17 godina.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i prvostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud povodom apelantičinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelantica osim što je istakla "da je od podnošenja zahtjeva za povrat stana prošlo 17 godina", nije posebno obrazlagala te navode, dakle, nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantičini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević