Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1691/19 (Distributivni centar "Gradačac" d.d. Gradačac i drugi)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javne nabavke
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1691/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1691/19, rješavajući apelacije Distributivnog centara "Gradačac" d.d. Gradačac i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Distributivni centar "Gradačac" d.d. Gradačac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 034008 18 Rev od 14. decembra 2018. godine;
Prva islamska mikrokreditna fondacija Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 217063 18 Rev od 14. marta 2019. godine;
"MIG ELEKTRO" d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108475 18 Pž od 16.
aprila 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1691/19
1. Distributivni centar "Gradačac" d.d. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 034008 18 Rev od 14. decembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je obavezan da tužiocu (M.H.) isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju drugostepene odluke drugostepeni sud je naveo da iz izvedenih dokaza slijedi da je tužilac obavljao funkciju člana Nadzornog odbora kod apelanta u periodu od 2002. godine pa do 25. decembra 2011. godine, da mu na način i u rokovima kako su ugovorili apelant nije isplaćivao ugovorenu naknadu za obavljanje te funkcije, te su zbog toga tužilac i zakonski zastupnik apelanta sačinili Protokol o regulisanju međusobnih odnosa (u daljnjem tekstu: Protokol). Kako stranke nisu vansudski raskinule Protokol, niti ga je apelant pobijao u sudskom postupku, drugostepeni sud je naveo da Protokol ima karakter vansudskog poravnanja, u smislu člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je obavezujući za stranke koje su ga potpisale i za njega važe opšte odredbe o dvostranim ugovorima. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da se apelant obavezao isplatiti tužiocu novčanu naknadu u preciziranom iznosu i tu obavezu je dužan ispuniti u svemu kako ona glasi, u smislu člana 17. stav 1., 124. i 262. stav 1. ZOO, s obzirom da u toku postupka nije dokazao da se ta njegova obaveza ugasila saglasnošću volja, niti je dokazao da je obaveza prestala na osnovu zakona. Osim toga, drugostepeni sud je naveo da se u konkretnom slučaju treba primijeniti opšti rok zastarjelosti iz člana 371. ZOO jer se radi o naknadi po osnovu članstva u Nadzornom odboru apelanta za koju posebnim zakonom nije propisana zastara potraživanja, a koja nema karakter povremenih potraživanja samo zbog činjenice što se trebala tužiocu obračunavati i isplaćivati za svaki mjesec, kako je bilo ugovoreno, što je apelant propustio učiniti, jer se ona određuje za svaki mjesec, tako da ima karakter samostalnih potraživanja, koja dospijevaju sukcesivno, zbog čega i nema mjesta primjeni trogodišnjeg roka zastarjelosti u smislu člana 372. ZOO, pa je tužba podnesena u roku i prigovor zastarjelosti apelanta nije osnovan.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na neosnovanost tužbenog zahtjeva, iz razloga koje je u potpunosti razjasnio drugostepeni sud, pri čemu je po shvatanju tog suda cjelokupan sporni odnos, pa samim tim i prigovor zastarjelosti potraživanja, pravilno razriješen pravnim osnovom sadržanim u Protokolu, u odnosu na koji se kao pravno relevantna pravila materijalnog prava upravo pokazuju ona na koja pravilno ukazuje drugostepeni sud – izvršenje ugovorne obaveze.
2. AP-1758/19
5. Prva islamska mikrokreditna fondacija Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajevo, podnio je 19. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 217063 18 Rev od 14. marta 2019. godine.
6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je obavezan da tužiocu (E.K.) na ime izvršenih advokatskih usluga isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da između apelanta kao nalogodavca i tužioca kao nalogoprimca (koji je advokat po struci) zaključen ugovor o pružanju advokatskih usluga, kojim se tužilac obavezao da obavlja pravne poslove i pruža pravne savjete apelantu, a apelant se obavezao plaćati tužiocu mjesečni (paušalni) iznos za obavljene poslove. Vrhovni sud je naveo da je apelant raskinuo ugovor i tužiocu isplatio obaveze ugovorenog paušala. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je tužilac za apelanta obavio pravne radnje i usluge sačinjavanjem i podnošenjem određenog broja Zahtjeva za aktiviranje administrativnih zabrana poslodavcima dužnika apelanta i Opomena pred podnošenje tužbe dužnicima apelanta. Te podneske tužilac je sačinio prije raskida ugovora o pružanju advokatskih usluga, a na osnovu sporazuma stranaka o naplati advokatskih troškova od strane dužnika apelanta u visini koliko je za te radnje i usluge propisano advokatskom tarifom i na osnovu postojećih pojedinačnih pismenih punomoći apelanta prema kojima je tužilac ovlašten da svoje usluge i troškove naplati u parničnom i izvršnom postupku od dužnika tužene. Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da nije sporno da apelant nije tužiocu isplatio nagradu i naknadu za obavljene pravne radnje i usluge sačinjavanja i podnošenja predmetnih podnesaka. Slijedom iznesenog, a prema ocjeni Vrhovnog suda drugostepeni sud je izvršio pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalno pravnog odnosa između stranaka i zaključio da je pravni osnov tužbenog zahtjeva isplata naknade po pravnom osnovu sticanja bez osnove (čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant, raskidom ugovora i prestankom svih sporazuma između stranaka i izdatih punomoći za tužioca, bez osnova stekao imovinsku korist u vrijednosti visine nagrade za rad advokata prema odredbama advokatske tarife, za sastavljanje predmetnih podnesaka, pa tužilac ima pravo na naknadu te koristi. Vrhovni sud je naveo da je za taj pravni zaključak u obrazloženju drugostepene presude sud dao jasne i potpune razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud.
3. AP-2559/19
8. "MIG ELEKTRO" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac, advokati iz Banjaluke, podnio je 14. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 108475 18 Pž od 16. april 2018. godine
9. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3976/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 108475 18 Rev od 1. aprila 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
10. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Opština Petrovac) da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime dugovanih novčanih sredstava, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je u postupku javne nabavke apelant izabran kao najbolji ponuđač, te da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o građenju, kako je to propisano odredbom člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Na osnovu tog ugovora apelant se kao izvođač radova obavezao da će izvesti radove prema unaprijed određenom projektu, što je i učinio, dok je tužena na ime izvedenih radova u cijelosti isplatila precizirani iznos koji predstavlja ugovorenu cijenu predviđenu u članu 3. predmetnog ugovora. Viši privredni sud je naveo da je nadalje utvrđeno da nije došlo do zaključenja ugovora o dodatnim radovima, nego su svi radovi bili u sklopu tenderske dokumentacije, da su ispoštovane odredbe ugovora i da je isplaćena cijena koja je bitan elemenat ugovora i kao takva se ne može mijenjati. Viši privredni sud je istakao da je članom 39. stav 3. Zakona o javnim nabavkama BiH propisano da se cijena kao i uslovi utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji ugovorom ne mogu mijenjati, da se radi o fiksnoj ukupno ugovorenoj cijeni, pa izvođač radova nema pravo na posebnu naknadu, jer će se za sve izvedene radove naplatiti iz ukupno ugovorene cijene. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da provedeni dokazi potvrđuju da su svi ugovoreni radovi izvršeni, kao i da je ugovorena cijena plaćena, a kako parnične stranke nisu zaključile ugovor o dodatnim radovima, već su svi radovi bili u sklopu tenderske dokumentacije, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da apelant nema pravo na naknadu traženog dodatnog iznosa, s obzirom da je tužena isplatila ugovorenu cijenu.
Spajanje predmeta
12. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1691/19.
13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
14. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević