Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2886/18 (Ž.S.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 1065
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 1065
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 1065
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2886/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2886/18, rješavajući apelaciju Ž. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija Ž. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 025584 17 Gž od 8. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 17. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 025584 17 Gž od 8. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 025584 15 P od 16. januara 2017. godine.
2. Općinski sud je 16. januara 2017. godine donio Presudu broj 63 0 P 025584 15 P, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi se da su neistinite određene mjenice, ugovor o nenamjenskom kreditu i isprava o zapljeni računa po pristanku dužnika, sve od 28. juna 2007. godine (bliže opisano u izreci navedene presude), „budući da apelant nije izdatnik istih“, te da se utvrdi da ne postoji građansko pravni odnos između parničnih stranaka temeljem kojeg bi tuženi (Intesa SanPaolo Banka d.d. Sarajevo, u daljnjem tekstu: tuženi) od apelanta bio ovlašten potraživati određeni novčani iznos sa pripadajućim kamatama, a koje potraživanje zasniva na navedenim ispravama od 28. juna 2007. godine (bliže navedeno u izreci navedene presude).
3. U obrazloženju navedene presude, Općinski sud je istakao da je apelant u narativnom dijelu tužbe tvrdio, a shodno tome i tražio da se utvrdi da predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu, mjenicu i ispravu o zapljeni računa po pristanku dužnika, nije potpisao i da isti dokumenti nisu vjerodostojni, te da na osnovu toga traži utvrđenje nepostojanja građansko pravnog odnosa između parničnih stranaka (na osnovu kojeg bi tuženi od apelanta bio ovlašten potraživati određeni novčani iznos), ali da navedene činjenice nisu utvrđene tokom postupka na onaj način kako drži apelant. Naime, apelant je u svom iskazu na glavnoj raspravi korigovao svoje tvrdnje iz tužbe, navodeći da je ipak potpisao predmetni ugovor o kreditu sa prednikom tuženog (LD Gospodarskom bankom d.d.), mjenicu, kao i ispravu o zapljeni od 28. juna 2007. godine, ali da isti ugovor nije nosio na ovjeru u općinu, niti da je preuzeo novac ili nekoga ovlastio za preuzimanje novca.
4. Općinski sud je naveo da na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno po vještaku utvrđene činjenice da apelant u knjizi ovjera nije ispisao svoj potpis vezano za ovjeru ugovora o nenamjenskom kreditu, te obzirom na činjenicu da njegov potpis najvjerojatnije nije stavljen niti na nalog za isplatu kreditnih sredstava sa njegovog računa, da se postavlja pitanje je li u skladu sa članom 70. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nastao i proizveo učinke obvezno-pravni odnos iz predmetnog ugovora o kreditu, pripadajuće mjenice i isprave o zapljeni računa, koje je apelant nesporno potpisao.
5. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da primjećuje da je članom 11. stav 9. predmetnog ugovora o kreditu predviđeno da se korisnik kredita i solidarni jamci obvezuju na ugovoru ovjeriti potpis kod nadležnog općinskog organa. Nadalje je istakao, da iz ovoga proizlazi da je banka predvidjela zaključenje ugovora u određenoj formi, na način da se traži ovjera potpisa korisnika kredita za pravovaljanost samog ugovora. Unatoč utvrđenoj činjenici nepoštivanja takve forme, Općinski sud je istakao da je u smislu člana 73. ZOO predmetni ugovor o kreditu pravovaljan jer su obveze koje iz njega proizlaze izvršene od strane banke kao ugovorne strane tj. davatelja kredita, odnosno kreditna sredstva su isporučena na apelantov račun. Naime, razmatrajući cilj ugovorene forme u vidu ovjere potpisa, isti se očito ogleda u sigurnosti njegovog sklapanja od strane stranaka, a činjenica o zaključenju ugovora između stranaka, zbog utvrđene okolnosti potpisa ugovora od strane apelanta, i nije sporna. Obzirom da je pravni prednik tuženog očigledno smatrao da postoje svi uvjeti da predmetni ugovor proizvodi učinke, očito je da je, kao davatelj kredita, izvršio polaganje sredstava na apelantov račun. Općinski sud je ukazao da je na taj način banka kao ugovorna strana izvršila svoju obvezu predviđenu članom 3. predmetnog ugovora o kreditu.
6. Općinski sud je naveo da smatra, da za pravovaljanost predmetnog obvezno-pravnog odnosa nema utjecaja činjenica da stvarni nalogodavac gotovinske isplate kreditnih sredstava sa apelantovog računa, najvjerojatnije nije bio apelant. Naime, obveza tuženog je izvršena prijenosom kreditnih sredstava na apelantov račun, a sama činjenica da je, eventualno i uz počinjenje kaznenog djela, novčana sredstva podigla N.N. osoba lažno stavljajući apelantov potpis na nalog za isplatu sa apelantovog računa, nije od utjecaja na valjanost ugovora o kreditu i pripadajućih instrumenata osiguranja.
7. Općinski sud je istakao da ako je apelantova (očiglednom greškom napisan tuženi umjesto apelanta) tvrdnja da nije uzeo sredstva sa svoga računa tačna, da mu je time ostala mogućnost da od tuženog (očiglednom greškom napisano tužitelj, umjesto tuženi), kao financijske organizacije, traži da mu omogući raspolagati svojim novcem kojega ima na računu te banke i koji mu je tu položen po osnovu kreditnog odnosa, ističući obvezno-pravni zahtjev prema banci, međutim sve to ne dovodi u pitanje učinak obvezno-pravnog odnosa iz predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje je istakao, da primjećuje da je apelant, nakon nespornog sklapanja ugovora o kreditu, i nakon pokretanja izvršnog postupka morao znati da od njega, kao korisnika kredita, tuženi pokušava prinudno ostvariti naplatu neotplaćenih sredstava po predmetnom ugovoru. Naime, iz hronologije toka određenog izvršnog postupka je utvrđeno da apelant kao izvršenik uopšte nije osporavao osnovanost potraživanja banke prema njemu, te da nije podnio bilo kakvo pravno sredstvo u izvršnom postupku u kojem bi eventualno ukazao da nije zaprimio novčani iznos na osnovu ugovora o kreditu putem prigovora ili uz eventualno samostalni tužbeni zahtjev za isplatom. Zbog svih ovih razloga, Općinski sud je istakao da cijeni da je apelantov tužbeni zahtjev, onako kako ga je formulirao, neosnovan.
8. Kantonalni sud je 8. marta 2018. godine donio Presudu broj 63 0 P 025584 17 Gž, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da apelant nije dokazao navode iz tužbenog zahtjeva, jer je uvidom u prvostepeni spis očigledno utvrđeno, a što ne čini spornim ni apelant, da je on sa pravnim prednikom tuženog zaključio predmetni ugovor o kreditu, koji je apelant potpisao, kao i predmetnu mjenicu i ispravu o zapljeni računa po pristanku dužnika, te da je pravni prednik tuženog izvršio svoju obavezu i po predmetnom ugovoru o kreditu uplatio sredstva na apelantov račun, na koji način je uspostavljen građansko-pravni odnos između stranaka, a banka ispunila svoju ugovorenu obavezu. Nadalje je istakao, da činjenica da apelant nije potpisao nalog za isplatu sredstava sa računa, već da je krivotvoren potpis apelanta, te da nije išao u općinu radi ovjere dokumenata, uz naprijed navedene činjenice, te činjenicu da apelant nije osporavao potraživanja tuženog u izvršnom postupku, u pravcu naplate sredstava po kreditu, niti je isticao bilo kakve prigovore u tom pravcu da nije zaprimio navedena sredstva, kao i da je izvršio isplatu dijela duga, nakon čega je tuženi povukao prijedlog za izvršenje, ukazuje na neosnovanost apelantovih žalbenih navoda.
Apelacioni navodi
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je do povrede navedenog prava došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
11. Proizvoljnu primjenu materijalnog prava apelant nalazi u tvrdnji da su se redovni sudovi, pozvali na ne/postupanje apelanta u izvršnom predmetu, budući da se u konkretnom predmetu radi o izvršenju na osnovu mjenice sa protestom. Naime, takvim postupanjem sudovi su povrijedili načelo pravne sigurnosti, jer vezivanje izvršnog postupka pokrenutog na temelju mjenice (obveza proizlazi iz izdanih mjenica, a ne iz ugovora o zajmu) sa prigovorima apelanta u pogledu prigovora nedostatak ugovorene forme (član 70. stav 2. ZOO), te drugim prigovorom apelanta, predstavlja očitu proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Zatim, da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je tuženi izvršio polaganje sredstava po kreditu na račun apelanta, ali da su kreditna sredstva neovlašteno isplaćena krivotvoritelju apelantovog potpisa. Apelant je ukazao na pogrešnu primjenu člana 1065. ZOO, jer se isplata kreditnih sredstava na račun apelanta, koja sredstva je podigao N.N. krivotvoritelj, ne može izjednačavati sa obvezom tuženog da „...korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava....“. Naime, da redovni sudovi ne nude logičan odgovor kako isplata novčanog iznosa u prostorijama banke očito neovlaštenoj osobi može predstavljati ispunjenje obveze iz člana 1065. ZOO.
Relevantni propisi
12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11), u relevantnom djelu glasi:
Sankcija nedostatka potrebne forme Član 70.
(1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo.
(2) Ugovor koji nije zaključen u ugovorenoj formi nema pravno dejstvo ukoliko su stranke punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.
Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.
Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.
UGOVOR O KREDITU
Pojam Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a sa kojim odlučenjem se složio i Kantonalni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju. Naime, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO, apelantov tužbeni zahtjev, odnosno kako je apelantov tužbeni zahtjev formulisan, te činjenice koje su kao nesporne utvrđene u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, odnosno Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente, koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević