Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4074/19 (E. D., vl. obrta „Pekara Delibašić“)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Porez
- Propisano zakonom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4074/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4074/19, rješavajući apelaciju Emira Delibašića, vl. obrta „Pekara Delibašić“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Delibašić, vl. obrta „Pekara Delibašić“ protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 010315 19 Uvp od 29. augusta 2019.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 010315 18 U od 22. maja 2019. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-398/18 S.O. od 28. septembra 2018. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija, Porezna uprava Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Zenica, Porezna ispostava Kakanj broj 13- 4/5-15-4-50-16-1/18 J.M. od 5. marta 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Delibašić, vl. obrta „Pekara Delibašić“ protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 010315 19 Uvp od 29. augusta 2019.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 010315 18 U od 22. maja 2019. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-398/18 S.O. od 28. septembra 2018. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija, Porezna uprava Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Zenica, Porezna ispostava Kakanj broj 13- 4/5-15-4-50-16-1/18 J.M. od 5. marta 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Delibašića, vl. obrta „Pekara Delibašić“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 010315 19 Uvp od 29. augusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 010315 18 U od 22. maja 2019. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-398/18 S.O. od 28. septembra 2018. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija, Porezna uprava Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Zenica, Porezna ispostava Kakanj broj 13-4/5-15-4-50-16-1/18 J.M. od 5. marta 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda od 29. augusta 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 22. maja 2019. godine kojom je odbijena tužba apelanta protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo finansija) od 28. septembra 2018. godine. Tim rješenjem je odbijena žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja Federalnog ministarstva finansija, Porezna uprava Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Zenica, Porezna ispostava Kakanj od 5. marta 2018. godine kojim je apelantu na utvrđenu preciziranu osnovicu po osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina izvršen obračun poreza na promet nekretnina u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 6. stav 1. tačka d) Zakona o porezu na promet nekretnina regulisano oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina, kada se vrši prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade, ili novosagrađene poslovne zgrade ili novosagrađenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade. Kantonalni sud je naveo da je prema podacima iz Registra poslovnih subjekata Porezne uprave Federacije BiH apelant u objektima i na zemljišnim parcelama koje su predmet konkretnog ugovora o kupoprodaji nekretnina imao prijavljenu djelatnost od 2013. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pobijanom presudom pravilno utvrđeno da je apelant koristio predmetne nekretnine za obavljanje registrovane djelatnosti preko četiri godine, te da se s obzirom na tu nespornu činjenicu prometovane nekretnine ne mogu smatrati novosagrađenim poslovnim prostorom, da bi se moglo udovoljiti zahtjevu apelanta za oslobađanje od obaveze plaćanja poreza na promet nepokretnosti shodno citiranoj odredbi. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nije izvršeno prometovanje novosagrađene poslovne zgrade ili novosagrađenog poslovnog prostora u smislu citirane odredbe, te da je apelant shodno članu 9. navedenog ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina i članu 7. stav 5. Zakona o porezu na promet nekretnina, obveznik plaćanja utvrđenog iznosa poreza na promet predmetne nekretnine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, ističući da je on trebao biti oslobođen od plaćanja poreza, budući da spornu novosagrađenu nekretninu prvi put stavlja u pravni promet.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević