Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3688/18 (H.K.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3688/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3688/18, rješavajući apelaciju H. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija H. K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povodom žalbe u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 164365 14 Gž od 26. aprila 2018. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici H. K.
u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici H. K. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija H. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 164365 14 Gž od 26.
aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 164365 13 P od 14. oktobra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantica H. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 164365 14 Gž od 26. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 164365 13 P od 14. oktobra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Triglav-osiguranja“ d.d. Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. oktobra do 6. novembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 23. aprila 2013. godine Općinskom sudu podnijela tužbu radi isplate ugovorene naknade protiv tuženog.
6. Općinski sud je pripremno ročište u predmetu održao 27. juna 2013. godine, a ročište za glavnu raspravu 16. septembra 2013. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 164365 13 P od 14. oktobra 2013. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime ugovorene naknade, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezana apelantica da tuženom isplati određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica zaposlena u Javnoj zdravstvenoj ustanovi Univerzitetski klinički centar Tuzla (u daljnjem tekstu: JZUUKC Tuzla) i da je tuženi s Nezavisnim strukovnim sindikatom radnika zaposlenim u JZUUKC Tuzla zaključio ugovor o osiguranju lica od posljedica nesretnog slučaja – nezgode 1. marta 2012. godine, o čemu je kao dokaz izdata i polica osiguranja. Dalje je naveo da je apelantica 12. aprila 2012. godine doživjela povredu na radu i zadobila povredu koljena, te se obraćala tuženom zahtjevom za isplatu premije osiguranja za nastali invaliditet, koji je zahtjev odbio. Dalje je istaknuto da je vještak medicinske struke utvrdio da je apelantica kritičnog događaja zadobila ozljedu u vidu rupture (razdora) vanjskog meniskusa. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da se prema tablicama ugovorenog osiguranja tuženog za postojanje invaliditeta priznaje samo stanje nakon djelimičnog ili totalnog odstranjenja meniskusa, što kod apelantice nije učinjeno, tako da po tablicama ugovorenog osiguranja kod apelantice ne postoji invalidnost. U vezi s tim, istaknuto je da operativni zahvat radi odstranjenja oštećenog meniskusa kod apelantice je shodno činjenicama u medicinskoj dokumentaciji i nalazu anesteziologa kontraindiciran (nije uputno da se on učini) zbog bolesti u vidu nereguliranog povišenog krvnog tlaka, oštećenja srca i manjka željeza u krvi – anemije. Općinski sud je citirao odredbe člana 897, člana 901. stav 1. i člana 919. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te zaključio da su iste obaveze kao u tim odredbama propisane i Općim uvjetima za osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja – nezgode, dopunskim uvjetima za kolektivno osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja i smrti uslijed bolesti kao i tabelom invaliditeta za određivanje trajnog gubitka opće radne sposobnosti uslijed nesretnog slučaja, a ti akti predstavljaju sastavni dio ugovora o osiguranju između parničnih stranaka. Istakao je i da se postojanje invaliditeta i njegov obim određuje prema tabelama invaliditeta jer su tako stranke ugovorile.
9. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, kojem je sud poklonio vjeru s obzirom na to da je sačinjen od stručnog i nepristrasnog lica na osnovu medicinske dokumentacije i u skladu sa znanjem iz oblasti medicine, Općinski sud je utvrdio da zadobijena povreda kod apelantice od 12. aprila 2012. godine nije ostavila kao posljedicu ni trajan niti privremen invaliditet prema tablicama invaliditeta tuženog, te zbog navedenog razloga nije nastupio osigurani slučaj, niti obaveza isplate potraživanog iznosa. U pogledu apelanticinih navoda da su odredbe Općih uvjeta kao sastavni dio ugovora o osiguranju, u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOO-a nepravične i pretjerano stroge i da sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi Općih uvjeta, Općinski sud je istakao da je činjenica da zbog nepreporučivanja anesteziologa da se apelantica podvrgne operativnom zahvatu u kojem slučaju bi došlo do djelimičnog odstranjenja vanjskog meniskusa kod apelantice nije nastupila invalidnost u smislu tabela za određivanje procenta invalidnosti. Kako su razlog nepreporučivanja izlaganju općoj anesteziji bila hipertenzija i anemija, koje apelantica nije liječila, Općinski sud je ocijenio da odredbama Općih uvjeta nije povrijeđeno načelo pravičnosti iz člana 143. stav 2. ZOO-a. U vezi s tim, obrazložio je da ugovarači nisu morali prihvatiti odredbe ugovora o osiguranju, niti je u konkretnom slučaju takvim odredbama povrijeđen pravičan balans interesa parničnih stranaka, niti je poremećena ravnoteža zbog kojeg razloga se odredbe ne mogu smatrati ni pretjerano strogim prema apelantici kao drugoj ugovornoj strani. Prema mišljenju Općinskog suda, navedeno bi postojalo samo u slučaju da su apelanticini zdravstveni problemi neotklonjivi i da zbog toga nije mogla biti podvrgnuta operativnom zahvatu, što u konkretnom nije slučaj. Istakao je da je i apelantica svojim pasivnim ponašanjem, tj. neliječenjem hipertenzije i anemije, na određen način i doprinijela nemogućnosti operativnog zahvata, što je u krajnjem imalo za posljedicu i neostvarivanje prava na isplatu po ugovoru o osiguranju na osnovu invaliditeta.
10. Apelantica je podnijela žalbu protiv prvostepene odluke, te je predmetni spis povodom žalbe 28. januara 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 164365 14 Gž od 26. aprila 2018. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da kod apelantice zadobijena povreda od 12. aprila 2012. godine nije ostavila kao posljedicu ni trajan niti privremeni invaliditet prema tablicama invaliditeta tuženog, te je pravilan zaključak prvostepenog suda da zbog toga nije nastupio osigurani slučaj niti obaveza isplate iznosa koji apelantica potražuje tužbenim zahtjevom. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelanticine navode u vezi s odredbom člana 143. stav 2. ZOO-a, ponavljajući razloge koje je dao i prvostepeni sud.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je pretjerano stroga i nepravična odredba tabele invaliditeta kojom je propisano da se procent trajnog invaliditeta ne određuje ako meniskus nije djelomično ili potpuno odstranjen. U vezi s tim, ističe da je operativni zahvat kod apelantice kontraindiciran. Poziva se na član 143. ZOO-a, te ističe da pitanje pravičnosti općih uvjeta, odnosno nepravičnosti, podliježe ocjeni suda u svakom konkretnom slučaju, a upravo u konkretnom slučaju zbog apelanticinog zdravstvenog stanja nije bilo moguće izvršiti operativni zahvat. Apelantica smatra da je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku pred drugostepenim sudom jer je žalbu podnijela 5. novembra 2013. godine, tuženi dao odgovor na žalbu 6. decembra 2013. godine, a da je Kantonalni sud donio odluku 26. aprila 2018. godine, odnosno četiri godine i pet mjeseci nakon izjavljivanje žalbe. Traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
b)Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud navodi da ima veliki broj neriješenih predmeta na parničnom referatu i da veliki broj predmeta opterećuje rad ovog suda i utječu na njegovu efikasnost, a broj sudija Kantonalnog suda se nije povećavao u odnosu na broj sudija i stručnih saradnika na općinskim sudovima. Dalje navodi da se u Kantonalnom sudu svake godine donosi plan rješavanja predmeta, i to počevši od 2005. godine pa do danas, i to prema uputstvu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH o izradi plana rješavanja predmeta. Istakao je da se prema Planu rješavanja predmeta koji je donesen i za 2018. godinu, kako je to bilo i u prethodnim godinama, predmeti rješavaju prema starosti podnesene tužbe općinskom sudu, čime se želi postići suđenje u razumnom roku jer prvenstveno se moraju uzimati u rad najstariji predmeti, dakle predmeti u kojima tužba datira iz ranijih godina. Shodno tome, navodi da predmet nije mogao biti ranije stavljen u rad jer su u rad uzimani predmeti po starosti podnošenja inicijalnog akta, pa se na taj način značajno smanjio broj starih predmeta. Ističe da je u konkretnom predmetu spis prvostepenog suda dostavljen 28. januara 2014. godine na postupanje povodom žalbe, a kojim predmetom je bilo zaduženo troje sudija. Smatra da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencija, a niti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
15. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te ističe kako je u vrlo kratkom roku postupio u predmetu, zakazao i održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te donio odluku koja je detaljno obrazložena. Smatra da niti jednim svojim postupanjem nije doprinio dužini trajanja postupka, te da je dao razloge u pogledu primjene materijalnog prava.
16. Tuženi ističe da je predmetni spor nastao iz osnova ugovornog osiguranja, a ne naknade štete po pravilima odštetnog prava, te da apelantica traži nešto što nije ugovoreno, niti što je predmet osiguranja. Smatra da odredbe Uvjeta osiguranja i ugovorene tabele invaliditeta nisu nepravične, ni pretjerano stroge za osiguranike, te da su ih prije zaključenja police osiguranja sporazumno dogovorile i ugovorile ugovorne strane, te kao takve stvorile prava i obaveze za sebe i lica u čije ime i za čiji račun su ugovorile predmetno osiguranje.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217. st. 1. 3. i 4.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.
(2) Sud može odbiti primenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili preterano stroge prema njoj.
Član 897.
Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
Član 901. stav 1.
(1) Ugovor o osiguranju je zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića.
Član 919. stav 1.
(1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obaveštenje da se osigurani slučaj dogodio.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 164365 14 Gž od 26. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 23. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu ugovorene naknade po osnovu ugovora o osiguranju, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
27. U konkretnom slučaju apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da je postupak povodom žalbe dugo trajao. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a, te da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Općih uvjeta uz predmetni ugovor o osiguranju u smislu člana 143. ZOO-a. U kontekstu ovih apelanticinih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba ZOO-a na konkretan pravni odnos, te zašto u konkretnom slučaju odredbama Općih uvjeta nije povrijeđeno načelo pravičnosti iz člana 143. stav 2. ZOO-a. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim presudama odgovorili na svaki apelanticin navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelanticinu štetu.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo dužinu trajanja predmetnog postupka povodom žalbe pred Kantonalnim sudom, na šta je apelantica izričito ukazala u apelaciji, a ne i prvostepenog postupka koji mu je prethodio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 5. novembra 2013. godine kada je prema apelacionim navodima apelantica podnijela žalbu (koje navode sudovi nisu osporili), pa do 26. aprila 2018. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončao predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste oko četiri godine i pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
33. Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da je 5. novembra 2013. godine podnijela žalbu, te da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da mu je Općinski sud 28. januara 2014. godine dostavio predmetni spis na odlučivanje povodom žalbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža kako iz stanja spisa proizlazi da je postupak povodom žalbe pred Općinskim sudom trajao nešto više od dva mjeseca, a pred Kantonalnim sudom oko četiri godine i tri mjeseca. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te posebno okolnost da je odlukom Kantonalnog suda potvrđena prvostepena odluka i da je donesena na sjednici vijeća, Ustavni sud apelanticine prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ u postupku povodom žalbe smatra opravdanim. Pri tome odgovornost za tu dužinu snosi Kantonalni sud pred kojim je postupak trajao oko četiri godine i tri mjeseca, a taj sud nije dao objašnjenje u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka koji mogu utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 24. i AP 2750/15 od 1. februara 2017. godine, tačka 31, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
35. Apelantica je zatražila da joj se nadoknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
37. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
38. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak povodom žalbe trajao oko četiri godine i pet mjeseci, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Kantonalni sud kojem je trebalo četiri godine i tri mjeseca da odluči o žalbi protiv prvostepene presude.
40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na konkretan pravni odnos, te zašto u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo pravičnosti iz člana 143. stav 2. ZOO-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević