Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2079/19 (L. R.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2079/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2079/19, rješavajući apelaciju Ljuboje Ristića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljuboja Ristić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 222108 18 Rev od 21. marta 2019. godine i Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 222108 18 Rev od 13. juna 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljuboja Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 222108 18 Rev od 21. marta 2019. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. avgusta 2019. godine, te je osporio i Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 222108 18 Rev od 13. juna 2019. godine.
2. Obaviješću Lovačkog udruženja „Potkozarje“ Piskavica od 2. maja 2015. godine apelant je obaviješten da mu je prestalo članstvo u lovačkom udruženju na osnovu člana 26. tačka 3. Statuta Lovačkog udruženja i donesenih odluka od 23. decembra 2014. godine i 24. aprila 2015. godine, po kojima apelant nije izmirio svoje finansijske obaveze prema Lovačkom udruženju „Potkozarje“ Piskavica.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 20. novembra 2017. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je obavijest tuženog (Lovačko udruženje „Potkozarje“ Piskavica) od 2. maja 2015. godine ništava, a tuženom je naloženo da apelantu ponovo uspostavi svojstvo punopravnog člana tuženog, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Osim toga, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.049,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. novembra 2017. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude, dok je apelant odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka.
4. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 20. novembra 2017. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je presudu od 24. maja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i obavezujućem dijelu u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka. Osim toga, odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 300,00 KM, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 235,00 KM.
5. Odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 24. maja 2018. godine, Vrhovni sud je donio osporeno rješenje od 21. marta 2019. godine kojim je predmetnu reviziju usvojio, ukinuo obje nižestepene presude i odbacio apelantovu tužbu. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka, na ime sastava odgovora na reviziju u iznosu od 235,00 KM. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da tuženi sa pravom prigovara pravilnosti zaključka nižestepenih sudova da je rješenje predmetnog spora u njihovoj nadležnosti. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da Zakon o lovstvu ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo javno ovlaštenje lovačkog udruženje u pogledu odlučivanja o statusu svojih članova, kao što ni Zakon o udruženjima i fondacijama Republike Srpske ne sadrži odredbe u tom pravcu, zbog čega se poništenje odluka lovačkog udruženja o isključenju nekog lica iz članstva ne može tražiti u upravnom sporu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se poništenje takvih odluka ne može tražiti ni u parničnom postupku, već da se statusno pitanje članstva definiše unutrašnjim aktom udruženja ili fondacije – Statutom i odgovarajućim pravilnicima. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se zaštita prava u pogledu pitanja članstva u udruženju obezbjeđuje u okviru udruženja kao dobrovoljne organizacije po aktima iste. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da apelant zaštitu prava u pogledu njegovog članstva kod tuženog ne može ostvariti kod suda, zbog čega je shodno odredbi člana 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku predmetnu tužbu trebalo odbaciti.
6. Odlučujući o zahtjevu tuženog za donošenje dopunske odluke, Vrhovni sud je donio rješenje od 13. juna 2019. godine kojim je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.225,00 KM, uz obrazloženje da je prilikom donošenja rješenja od 21. marta 2019. godine propušteno da se po zahtjevu tuženog odluči o troškovima cjelokupnog postupka. Osim toga, u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da tuženom, koji je u konačnom uspio u predmetnoj parnici, prema odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u predmetnoj parnici. Vrhovni sud je na stranicama br. 1 i 2 osporene odluke naveo koje troškove je tuženi imao u predmetnom postupku, pri čemu je, saglasno tarifnom broju 2., 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, odredio da tuženom pripada naknada troškova u iznosu kao u izreci. Osim toga, Vrhovni sud je na stranici broj 2 osporene odluke naveo u kojem dijelu zahtjev za naknadu troškova nije priznao, budući da je u tom dijelu isti previsoko postavljen. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da je primjenom odredbe člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku usvojen zahtjev tuženog i odlučeno kao u izreci. Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja sa drugima iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Apelant, između ostaloga, navodi da mu je Vrhovni sud uskratio pravo na pristup sudu, ne dajući mu nijednu drugu opciju podobnu za zaštitu njegove slobode udruživanja zaštićene članom 11. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da rješenje Vrhovnog suda od 21. marta 2019. godine sadrži stav da apelant nije mogao voditi ni sudski postupak, a ni upravni spor za zaštitu svojih prava, te da upućuje apelanta na obezbjeđenje zaštite prava u pogledu njegovog članstva „u skladu sa aktima i unutar samog Udruženja“, pri čemu apelant ističe da to iz očiglednih razloga isključenja iz članstva nije moguće. U dopuni apelacije, apelant ističe da je rješenjem Vrhovnog suda od 13. juna 2019. godine povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, jer ga je Vrhovni sud obavezao da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.225,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenom odlukom, kojom je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek, te sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja sa drugim, te da mu je osporenom odlukom, kojom je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka, povrijeđeno pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije podnudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao i prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek, te slobode mirnog okupljanja i slobode udruživanja sa drugima, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević