Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-598/18 (Mješoviti holding "Elektroprivreda RS" Trebinje, Zavisno preduzeće "Rudnik i Termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javne nabavke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-598/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 598/18, rješavajući apelaciju Mješovitog holdinga „Elektroprivreda RS“ Trebinje, Zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mješovitog holdinga „Elektroprivreda RS“ Trebinje, Zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mješovitog holdinga „Elektroprivreda RS“ Trebinje, Zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 000204 17 Pž 5 od 22. juna 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mješoviti holding „Elektroprivreda RS“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. januara 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 000204 17 Pž 5 od 22. juna 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 28. avgusta 2019. godine je od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Terex Inženjeringa“ d.o.o Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud je odgovor dostavio 2. septembra 2019. godine, Okružni privredni sud 3. septembra 2019. godine, Vrhovni sud 5. septembra 2019. godine i tužilac 16. septembra 2019. godine.
4. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio tužiočevu apelaciju jer je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužilac je 5. decembra 2006. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta u kojoj je istakao kako slijedi: da je apelant u julu 2003. godine sačinio tenderski dokument o izvođenju radova na površinskom kopu „Bogutovo Selo“, a koji se zasniva na Zakonu o postupku javne nabavke robe, usluga i ustupanju radova (u daljnjem tekstu: Zakon); da je javni oglas za prikupljanje ponuda za izvođenje navedenih radova objavljen u dnevnim novinama „Glas Srpske“ 26. i 27. jula 2003. godine; da je tužilac 4. avgusta 2003. godine predao ponudu za izvođenje predmetnih radova; da je tužilac 6. avgusta 2003. godine primio poziv od apelanta da u svojstvu ponuđača radova prisustvuje javnom otvaranju ponuda, što je tužilac i učinio; da je tužilac 14. avgusta 2003. godine primio obavijest da je Komisija po navedenom tenderu izvršila izbor najpovoljnijih ponuđača, i da su to tužilac, „Šico Company“ i „Continental“ d.o.o Ugljevik; da je 22. avgusta 2003. godine Ministarstvo finansija RS dalo saglasnost za zaključenje ugovora po prethodno sprovedenim tenderskim postupcima; da je apelant kao naručilac obavezan da se u svemu pridržava uslova datih u ponudama izabranih ponuđača i odgovarajućih odredbi Zakona; da je tužilac primio i potpisao predmetni ugovor, ali da apelant to nije učinio iako ga je tužilac više puta upozoravao na to, te da shodno navedenom i odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužilac traži da mu apelant isplati iznos odštete preciziran u tužbi.
7. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Ps 000204 06 Ps od 6. februara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000204 09 Pž od 20. oktobra 2010. godine, apelant je obavezan da tužiocu na ime naknade štete u visini obične štete isplati iznos od 530.000,00 KM, te na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti iznos od 1.720.800,00 KM, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 6. februara 2009. godine kao dana donošenja presude pa do konačne isplate, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.040,00 KM.
8. Nakon toga, Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine kojom je reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen, te je tužilac obavezan da apelantu naknadi parnične troškove precizirane u presudi.
9. Protiv navedene presude tužilac je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je donio Odluku broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine kojom je usvojio tužiočevu apelaciju jer je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, istakao da „ukazuje na to da je odredbom člana 183 ZOO propisano da lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Ovom zakonskom normom obezbijeđen je pravom zaštićeni interes koji nije prinudno ostvariv jer nedostaje konkretno zaprijećena zakonska prinuda za slučaj odbijanja da se ugovor zaključi. Dakle, navedenom odredbom zakonski je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantovanjem navedenog prava zainteresovano lice kao oštećeni dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu jer konkretno na njegovoj strani postoji odštetni zahtjev radi stvarno mu uzrokovane štete zbog štetnikovog neodazivanja i protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor na čije sklapanje je po zakonu obavezan. Dakle, u ovakvim slučajevima kod štetnika postoji culpa in contrahendo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba, u suštini, štiti zainteresovano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor taj ugovor ne zaključi. Dalje, Ustavni sud nalazi da navedena odredba ne propisuje koji je to rok u kojem je zainteresovano lice dužno zahtijevati sklapanje ugovora od lica koje je prema zakonu na to obavezno (…) ni formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresovanog lica. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljnim ukazuje tumačenje i primjena ove odredbe u okviru Vrhovnog suda, na način da apelant u razumnom roku, računajući od dana kada je dobio obavijest da je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača, nije zahtijevao od tuženog zaključenje spornog ugovora“. Zbog navedenog, Ustavni sud je utvrdio kršenje tužiočevog prava na pravično suđenje i donio odluku kao u dispozitivu.
10. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 554/12 donesene su sljedeće odluke redovnih sudova (čije brojeve i sadržaje Ustavni sud neće citirati, a koji su precizirani u apelaciji): rješenje Vrhovnog suda od 7. februara 2013. godine kojim su ukinute dotad donesene odluke i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak; presuda Višeg privrednog suda od 31. maja 2013. godine kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda od 6. februara 2009. godine tako što je apelant obavezan da tužiocu isplati iznose precizirane u presudi; rješenje Vrhovnog suda kojim je ukinuta presuda Višeg privrednog suda od 31. maja 2013. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak; rješenje Višeg privrednog suda od 23. maja 2014. kojim je uvažena apelantova žalba, ukinuta presuda Osnovnog suda od 6. februara 2009. godine i predmet dostavljen Okružnom privrednom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za postupanje; presuda Okružnog privrednog suda od 15. juna 2015. godine kojom je u cijelosti odbijen tužiočev tužbeni zahtjev preciziran u prethodnim tačkama; presuda Višeg privrednog suda od 21. marta 2016. godine kojom je tužiočeva žalba djelimično uvažena, presuda Okružnog privrednog suda od 15. juna 2015. godine preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu naknadi štetu u vidu izmakle dobiti u iznosu preciziranom u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi; rješenje Vrhovnog suda od 22. septembra 2016. godine kojim je apelantova revizija uvažena i presuda Višeg privrednog suda od 11. marta 2016. godine ukinuta u dijelu u kojem je preinačena prvostepena presuda i u tom dijelu predmet je vraćen Višem privrednom sudu na ponovni postupak.
Činjenice konkretnog predmeta
11. U ponovljenom postupku Viši privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 000204 17 Pž 5 od 22. juna 2017. godine kojom je tužiočevu žalbu djelimično uvažio i presudu Okružnog suda od 15. juna 2015. godine preinačio tako što je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti isplati iznos od 1.059.145,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. februara 2009. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem mu je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu preko dosuđenog. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova drugostepenog postupka. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje (prezentovano u tački 6 ove odluke) te istaknuto da je nesporno da je tužilac zahtijevao od apelanta da s njim zaključi ugovor nakon pravosnažno okončanog postupka javnih nabavki koji nije poništen, niti je vođen bilo kakav upravni postupak, odnosno spor vezan za taj postupak. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 183 ZOO propisano da je lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor dužno da naknadi štetu zainteresovanom licu ako na zahtjev ovog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Obrazloženo je da je u pitanju poseban vid odgovornosti za štetu one strane koja odbija da zaključi ugovor i zasniva se na opštem principu da je svako dužan da se uzdrži od postupaka kojima se drugom može prouzrokovati šteta. Osim toga, obrazloženo je i da je Ustavni sud u ovom predmetu već donio Odluku broj AP 554/12 iz koje nesporno proizlazi pravni stav o tužiočevom pravu na naknadu štete, a što je stav i tog suda. Viši privredni sud je istakao i da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Saveznog suda SFRJ broj Gzs 51/77 od 11. jula 1977. godine zato što se naknada štete kroz postojanje negativnog ugovornog interesa može ostvarivati samo u situaciji kada je zaključen punovažan ugovor koji je raskinut, odnosno poništen, te kako u konkretnom slučaju nije bilo zaključenja nikakvog ugovora to navedena situacija nije primjenjiva na konkretan predmet. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Odluku Ustavnog suda broj AP 554/12, nalaz i mišljenje vještaka i njegovu dopunu, te relevantne odredbe ZOO, Viši privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine tužiočevu reviziju odbio, a apelantovu reviziju djelimično uvažio na način da je osporenu presudu Višeg suda preinačio tako što je tužiocu umjesto naknade štete od 1.059.145,80 KM dosudio iznos od 698.015,90 KM, slijedom čega je snizio i troškove parničnog postupka na iznos preciziran u presudi, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena. Presudom je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove revizionog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je nesporno da je u konkretnom slučaju sproveden postupak javnog nadmetanja u kojem je apelant bio naručilac, a u skladu s odredbom člana 27 st. 1 i 2 Zakona je obavijestio tužioca i još dva ponuđača da su izabrani za obavljanje radova koji su bili predmet javnog nadmetanja odnosno tendera. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog proizlazi da je apelant bio dužan da zaključi ugovore s tužiocem i ostala dva izabrana učesnika tendera shodno odredbama člana 8 tačka 8 Zakona, ali da apelant, i pored tužiočevog insistiranja, to nije učinio. Kako je, prema obrazloženju tog suda, odredbama člana 183 ZOO propisano da lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor dužno zainteresovanom licu naknaditi štetu ako na zahtjev tog lica bez odlaganja ne zaključi ugovor, to je drugostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu štete. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, drugostepeni sud prilikom odmjeravanja visine iznosa za naknadu štete nije uzeo u obzir da je sudski vještak u svom nalazu i dopuni nalaza propustio da od tužiočeve očekivane dobiti u vezi sa zaključenjem spornog ugovora odbije troškove poreza na promet usluga iako ih je u nalazu naveo. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepenu presudu trebalo preinačiti na način preciziran u dispozitivu. Pri tome je istaknuto da nije osnovan apelantov revizioni prigovor u vezi s odlukom Saveznog suda bivše SFRJ iz 1977. godine prema kojoj tužilac nema pravo na izmaklu korist, već samo na tzv. negativni ugovorni interes jer je, prema mišljenju tog suda, drugostepeni sud o tom pitanju dao jasne i razumljive argumente i obrazloženja, koje prihvata i Vrhovni sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da su redovni sudovi postupili suprotno nalozima iz Odluke Ustavnog suda broj AP 554/12, kao i da nisu dali obrazloženje zašto se na njegov slučaj ne može primijeniti stav iz odluke Saveznog suda SFRJ iz 1977. godine. Navodi da je tužilac imao pravo isključivo na naknadu štete u vezi sa sprovođenjem tendera (prikupljanje tenderske dokumentacije i slično) i da je eventualno mogao da ima štetu samo ako je prekinuo druge poslovne pregovore zbog učešća na navedenom tenderu. Smatra i da je predmetni postupak trajao predugo.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je i Ustavni sud dao svoje mišljenje o postojanju apelantove odgovornosti za naknadu štete, a koje apelant ničim nije doveo u pitanje.
15. Viši privredni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena u skladu s pravnim shvatanjem Ustavnog suda i relevantnim propisima, zbog čega nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, pa apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Tužilac je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da apelaciju treba odbiti.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27. stav 1.
Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 183.
Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.
Član 189.
Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 262. st. 1, 2. i 3.
Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.
18. U Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/01) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sledeće značenje:
9. „ugovor o nabavci" je ugovor u pismenoj formi između naručioca i ponuđača zaključen u skladu sa uslovima iz ponude i provedenim postupkom nabavke;
Član 8. stav 1. tačka 7.
Naručilac je dužan radi sprovođenja javnog nadmetanja iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće:
7.zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem.
Član 27. st. 1. i 2.
Naručilac će odmah čim primi zapisnik o izvršenom izboru iz člana 26.
ovog zakona obavijestiti najpovoljnijeg ponuđača preporučenom pošiljkom ili putem telefaksa da je njegova ponuda prihvaćena.
U roku od 24 časa od obavještenja iz stava 1. ovog člana naručilac je dužan na isti način obavijestiti preostale ponuđače o izboru najpovoljnijeg ponuđača.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
27. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču prava na naknadu materijalne štete zbog nezaključivanja ugovora, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjivi.
U odnosu na primjenu prava
28. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u više svojih odluka. U vezi s tim, Ustavni sud je npr. u Odluci broj AP 929/16 od 11. maja 2018. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) rješavao apelaciju istog apelanta i o istom pitanju nezaključenja ugovora i obaveze na naknadu štete, u kojoj je, između ostalog, odbio kao neosnovanu apelaciju u odnosu na osporene presude u tom predmetu. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Dovodeći u kontekst navedene stavove (iz odluka broj AP 554/12 i AP 2941/10) sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, za razliku od Vrhovnog suda u predmetima br. AP 554/12 i AP 2941/10, usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da mu naknadi štetu zbog nezaključenja ugovora, a kako je to precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. Dakle, redovni sudovi su u konkretnom slučaju donijeli presude koje korespondiraju stavu Ustavnog suda iskazanom u odlukama br. AP 554/12 i AP 2941/10. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da tužiocu naknadi štetu koja mu je nastala nepotpisivanjem ugovora po osnovu tendera koji je apelant raspisao i odabrao tužioca i još dva izvođača kao najpovoljnije i zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.“
31. Dakle, s obzirom na to da i u konkretnom slučaju apelant nije zaključio ugovor s tužiocem koji je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača na javnom pozivu (tenderu) iako ga je tužilac upozoravao na navedeno, te i pored toga što tender nikada nije poništen, Ustavni sud smatra da je i na konkretan slučaj primjenljiv stav Ustavnog suda iz navedene Odluke broj AP 929/16. Pri tome, Ustavni sud ističe da, suprotno apelantovim navodima, iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi dali argumentovano i jasno obrazloženje za svoj stav da u konkretnom slučaju nije primjenljiva odluka Saveznog suda iz 1977. godine u kojoj je iskazan stav o principu negativnog ugovornog interesa koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koje na ovom mjestu neće ponavljati s obzirom na to da je navedeno obrazloženje prezentovano u prethodnim tačkama ove odluke. Pored toga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu postupili u skladu sa stavom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 554/12, a što je vidljivo iz naprijed citiranih dijelova te odluke Ustavnog suda i obrazloženja presuda osporenih konkretnom apelacijom. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekat primjene materijalnog i procesnog prava.
U odnosu na „razuman rok“
33. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 5. decembra 2006. godine kada je tužilac podnio tužbu protiv apelanta Osnovnom sudu. U toku trajanja postupka Vrhovni sud je donio presudu od 22. decembra 2011. godine (nakon pet godina od podnošenja tužbe), koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 554/12 od 13. januara 2013. godine i predmet vraćen redovnim sudovima na ponovni postupak. Nakon toga, u ponovljenom postupku, presude nižestepenih sudova su tri puta ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak tim sudovima i pored jasnih uputa Ustavnog suda iz Odluke broj AP 554/12. Ponovljeni postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine nakon skoro pet godina od donošenja odluke Ustavnog suda. Iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao skoro deset godina isključivo zbog proceduralnih grešaka tih sudova. Kako redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu dali nikakve razloge ni objašnjenja za ovako dugo trajanje postupka, koji po svojoj prirodi nije bio naročito složen, Ustavni sud smatra da je navedeni postupak prešao granice „razumnog“ trajanja, pa ove apelantove navode smatra osnovanim.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. Uzimajući u obzir navedeno, te sve okolnosti konkretnog slučaja, između ostalih i to da je apelant pravno lice, kao i činjenicu da apelant nije ni tražio naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja apelantovih prava dovoljna satisfakcija za apelanta.
Ostali navodi
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Apelant tvrdnje o kršenju navedenog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Kako je Ustavni sud utvrdio da u tom segmentu nije bilo kršenja prava na pravično suđenje to Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da mu naknadi materijalnu štetu zbog nezaključivanja ugovora, kada nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu postupili prema Odluci Ustavnog suda broj AP 554/12 i kada su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje zašto se na konkretan slučaj ne može primijeniti stav iz odluke Saveznog suda SFRJ iz 1977. godine.
40. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji nije bio naročito složen, pred redovnim sudovima trajao skoro deset godina zbog isključivo proceduralnih grešaka redovnih sudova.
41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da u tom segmentu nije prekršeno pravo na pravično suđenje.
42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević