Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-127/19 (P.P. "Domena" Sarajevo, vlasnik Bisera Čerimagić i B. Č.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-127/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2019. godine, u predmetu broj AP-127/19, rješavajući apelaciju P.P. "Domena" Sarajevo, vlasnik Bisera Čerimagić i Bisere Čerimagić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P.P.
"Domena" Sarajevo, vlasnik Bisera Čerimagić i Bisera Čerimagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 353268 17 Rev od 1. studenog 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P.P. "Domena" Sarajevo, vlasnik Bisera Čerimagić i Bisera Čerimagić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Odvjetničko društvo "Ademović, Nožica i partneri" iz Sarajeva, podnijeli su 8. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 353268 17 Rev od 1. studenog 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da mu tuženi (Federacija BiH- Federalno ministarstvo odbrane), isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvoapelant isporučio određena sredstava tuženom za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini koja su korištena za potrebe Armije R BiH, za koja je drugoapelantica kao vlasnica prvoapelanta zahtijevala naknadu, ali je taj zahtjev odbijen odlukom tuženog (2003. godine). Imajući u vidu da prvoapelant, nakon prijema rješenja o odbijanju zahtjeva za isplatu naknade za izuzeta sredstva, nije u roku propisanom člankom 89. stavak 4. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane, pokrenuo postupak za naknadu štete (koji rok je prekluzivni), već je podnio tužbu tek 2013. godine, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanta da je vođenje upravnog postupka imalo utjecaja na pravilnost oduke da se odbije tužbeni zahtjev zbog osnovanosti prigovora zastare. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori da je u konkretnom slučaju došlo do prekida zastare donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja obaveza (iz 2004. godine)), s obzirom da je taj zakon stupio na snagu nakon što je nastupila zastara potraživanja prvoapelanta. Naime, u konkretnom slučaju tužba je podnesena po proteku subjektivnog roka od tri godine, a i objektivnog od pet godina od kada je šteta nastala, odnosno od dana ukidanja neposredne ratne opasnosti 1996. godine, pa je potraživanje prvoapelanta zastarjelo u skladu s člankom 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
Apelacioni navodi
4. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da se radi o ratnom potraživanju koje je regulirano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja obaveza, kao lex specialis zakonom, zbog čega sud nije mogao primijeniti odredbe ZOO.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević