Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2593/18 (B.M.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Propisano zakonom
  • Pristup sudu
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2593/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2593/18, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 079393 15 Rev od 6. februara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 079393 14 Gž od 3. decembra 2014.

godine, Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 079393 10 P od 17. juna 2014. godine i Rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 7. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, nastanjena u Assemini - Sardinija, Republika Italija, podnijela je 5. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 079393 15 Rev od 6. februara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 079393 14 Gž od 3. decembra 2014. godine, Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 079393 10 P od 17. juna 2014. godine i Rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 7. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 11. oktobra 2019. godine od Vrhovnog suda zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju, dok je 31. oktobra 2019. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Marija Miletića, kao opunomoćenika P. M. u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. oktobra do 6. novembra 2019. godine.

4. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je 17. decembra 2010. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade štete, vsp. 50.000,00 KM.

7. Općinski sud je u toku postupka donio više rješenja kojim je odbio kao neosnovan zahtjev za izuzeće sutkinje u konkretnom predmetu po zahtjevu uredujuće sutkinje, odnosno po apelanticinom zahtjevu.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 7. maja 2014. godine odbijen je apelanticin prijedlog za određivanje mjere osiguranja, bliže opisane u izreci rješenja.

9. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odlučio kao u izreci rješenja budući da apelantica predloženom mjerom osiguranja i razlozima na kojima temelji potrebu njenog donošenja nije učinila vjerovatnim postojanje opasnosti da će njeno potraživanje biti osujećeno ili otežano od protivnika osiguranja, pa time nisu ispunjeni uvjeti koji su kumulativno propisani odredbom člana

269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka sud nije odlučivao ovim rješenjem, budući da će o njima odlučiti zajedno sa odlukom o glavnoj stvari pozivajući se na član 396. stav 4. ZPP.

10. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 17. juna 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi, na ime štete nastale korištenjem bez naknade dijela apelanticinog stana, naknadi štetu u iznosu od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je dalje obavezana apelantica da naknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 4.668,30 KM.

11. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je utvrdio da su apelantica i tuženi suvlasnici predmetnog stana sa dijelom od po ½ , ali da iz provedenih dokaza, kao ni uviđajem na licu mjesta sud nije mogao utvrditi da tuženi izdaje stan u zakup drugim osobama, kao ni visinu naknade na ime korištenja dijela apelanticinog stana. Dalje je naveo da apelantica u tom pravcu nije ponudila dokaze osim svog iskaza koji nije ničim objektivizirala, niti je predložila svjedoke koji bi potvrdili navedenu činjenicu, to je Općinski sud, u skladu sa članom 126. ZPP, a u vezi sa članom 123. stav

1. ZPP, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja, odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti. Općinski sud je naveo da se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama člana 386. stav 1. ZPP, te da se oni sastoje od troškova sastavljanja odgovora na tužbu, za zastupanje na pripremnom ročištu, za zastupanje na ročištu od 7. maja 2014. godine, za zastupanje na uviđaju na licu mjesta i za zastupanje na glavnoj raspravi, što je uvećano za 17% PDV.

12. Apelantica je podnijela žalbe protiv navedenog rješenja i presude Općinskog suda, te je predmetni spis dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 21. augusta 2014. godine.

13. Apelantica je 18. oktobra 2013. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u predmetu broj 58 0 P 079393 10 P, a koja je registrirana pod brojem AP 4386/13. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4386/13 od 21. oktobra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen u Općinskom sudu u predmetu broj 58 0 P 079393 10 P u kojem su doneseni Rješenje Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 7. maja 2014. godine i Presuda Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 17. juna 2014. godine, te naložio Kantonalnom sudu da hitno odluči o žalbi podnesenoj protiv navedenog rješenja i presude Općinskog suda.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 079393 14 Gž od 3. decembra 2014. godine apelanticina žalba protiv prvostepene presude od 17. juna 2014. godine je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu o troškovima postupka, tako da je, umjesto iznosa od 4.668,30 KM, dosuđen iznos od 3.150,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je dalje odbijena kao neosnovana apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja od 7. maja 2014. godine i prvostepeno rješenje potvrđeno.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora apelanticin zahtjev za naknadu štete, nastale korištenjem bez naknade dijela njenog stana od tuženog. Kantonalni sud je ukazao da u postupku nije bilo sporno da je predmetni stan u suvlasništvu parničnih stranaka sa dijelovima od po ½, i to po osnovu bračne zajednice, odnosno da je nakon razvoda braka između parničnih stranaka u predmetnom stanu ostao tuženi, koji je stan otkupio, te da je apelantica u posebnom parničnom postupku uspjela ishoditi pravomoćnu presudu kojom je određena kao suvlasnica sa ½ dijela na predmetnom stanu po osnovu bračne stečevine. Dalje je naveo da je tuženi nastavio sam da koristi stan, jer je apelantica sa djecom napustila predmetni stan u 1994. godini, kada je otišla u izbjeglištvo u Italiju, gdje se nalazi i danas. Kantonalni sud je naveo da apelantica tvrdi da tuženi iznajmljuje cijeli stan, pa tako i njen suvlasnički dio trećim licima na koji način ostvaruje određenu imovinsku korist, pa u ovom postupku traži da joj se po tom osnovu isplati obeštećenje u iznosu od 50.000,00 KM. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi zapravo o neosnovanom bogaćenju (član 219. u vezi sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) na strani tuženog do kojeg je došlo upotrebom apelanticinog suvlasničkog dijela stana, pa postoji obaveza tuženog na plaćanje naknade u visini najamnine koja bi se plaćala za taj stan.

16. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer apelantica nije dokazala njegovu visinu, shodno odredbama člana 126. ZPP u vezi sa članom 123. ZPP. Kantonalni sud je ukazao da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz nesporne činjenice da tuženi koristi predmetni stan cijeli period za koji zahtjev nije zastario, neovisno o tome da li ga iznajmljuje trećim licima ili ne i bitno je da tuženi upotrebljava apelanticin suvlasnički dio bez naknade. Dalje je ukazao da je, shodno odredbama člana 219. ZOO, dužan na isplatu određene koristi u visini najamnine koju bi inače platio za takvo korištenje. Kantonalni sud je istakao da apelantica u postupku nije predlagala nikakve dokaze na okolnost visine najamnine za predmetni stan u spornom periodu, a u svom iskazu, koji je dala kao parnična stranka, navela je više različitih novčanih iznosa za koje je tvrdila da su ih plaćali određeni podstanari. Kantonalni sud je ukazao da navedeni iznos najamnine na koji bi apelantica imala pravo utvrđuje se na osnovu objektivnih kriterija, kao što su podaci od nadležne porezne ispostave (ugovori o zakupu i slično), vještačenja vještaka finansijske struke, koji uzima u obzir relevantne faktore koji utječu na određivanje najamnine i slično. Dalje je naveo da u nedostatku drugih dokaza, visina naknade mogla se utvrditi i izjavama svjedoka, a apelanticin navod da ovaj dokaz nije predlagala da svjedoke ne bi izlagala neugodnostima ne može se prihvatiti kao opravdan. Kantonalni sud je istakao da, budući da apelantica na kojoj je bio teret dokazivanja (član 123. stav 1. ZPP), nije predlagala nikakve dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva, jer njen iskaz se nije mogao prihvatiti ne samo zbog toga što nije objektiviziran materijalnim dokazima već je i neodređen, s obzirom na to da je apelantica navodila različite novčane iznose, to nije bilo moguće usvojiti tužbeni zahtjev, makar i djelimično, pa se svi žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu ukazuju kao neosnovani.

17. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u odnosu na određivanje mjere osiguranja prvostepeni sud, također, pravilno postupio kada je mjeru odbio kao neosnovanu ukazujući na član 269. ZPP. S tim u vezi je naveo da okolnost da tuženi izdaje predmetni stan podstanarima ne predstavlja takvu opasnost, a nije dokazano da je tuženi preduzimao neke druge aktivnosti u smislu onemogućavanja realizacije apelanticinog potraživanja. Kantonalni sud je ukazao da ročište koje je zakazano i održano 7. maja 2014. godine radi odlučivanja o predloženoj mjeri osiguranja i čiju je odgodu tražila apelantica nije bilo obavezno i prema odredbama ZPP, ne postoji obaveza suda za zakazivanje ročišta da bi se odlučilo o predloženoj mjeri osiguranja. S tim u vezi je naveo da odbijanjem prijedloga za odgodu ovog ročišta nije došlo do povrede apelanticinog prava na pristup sudu u sklopu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako se to navodi u žalbama. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da, imajući u vidu da je predmet dostavljen ovom sudu na rješavanje o žalbama, dakle, nakon donošenja presude, kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu, određivanje mjere osiguranja je izgubilo svoju svrhu.

18. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio troškove postupka, jer iznosi za zastupanja i za sastavljanje odgovora na tužbu uključuju i iznos PDV od 17%, pa nije bilo osnova da se na ukupan iznos troškova ponovo dodaje PDV. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da, u skladu sa odredbama člana 387. stav 1. ZPP, tuženom ne pripada nagrada za zastupanje na ročištu od 7. maja 2014. godine, čiju je odgodu tražila apelantica, a koje ročište nije bilo obavezno, a niti potrebno u smislu odredaba ZPP. Kantonalni sud je stoga prvostepenu presudu preinačio u tom dijelu na način kako je to naveo u izreci presude.

19. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu.

20. Apelantica je 12. januara 2015. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu, a koja je registrirana pod brojem AP 135/15. Ustavni sud je donio Odlukom o dopustivosti broj AP 135/15 od 24. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela 12. januara 2015. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 079393 14 Gž od 3. decembra 2014. godine, Presude Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 17. juna 2014. godine i Rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 7. maja 2014. godine, jer je apelantica protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 079393 15 Rev od 6. februara 2018. godine apelanticina revizija je u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu odbijena, a u dijelu odluke o mjeri osiguranja odbačena.

22. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da se u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija i rješenje drugostepenog suda (kojim je potvrđeno rješenje prvostepenog suda kojim je odbijen prijedlog za određivanje mjere osiguranja). Vrhovni sud je istakao da takvo rješenje drugostepenog suda ne predstavlja odluku koju ima u vidu odredba člana 254. stav 1. ZPP, te budući da je revizija u ovom dijelu podnesena protiv odluke protiv koje se po zakonu ne može podnijeti (član 247. stav 2. ZPP), to je revizija u tom dijelu odbačena kao nedopuštena primjenom odredbe člana 247. stav 1. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP. Nadalje je naveo da revizija u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu nije osnovana.

23. Vrhovni sud je istakao da su odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, zaključujući da se na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza nije mogla sa sigurnošću utvrditi visina predmetnog potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud po slobodnom uvjerenju ocijenio sve izvedene dokaze, pa tako i apelanticin iskaz dat u svojstvu parnične stranke, zaključujući da apelantica nije objektivizirala, niti dokazala visinu naknade na ime korištenja dijela apelanticinog stana, koji zaključak je prihvatio i drugostepeni sud ocjenjujući da je apelantica u iskazu navodila više različitih novčanih iznosa za koje je tvrdila da ih je tuženi dobijao na ime najamnine, pa da se, u nedostatku drugih dokaza, visina naknade nije mogla utvrditi.

24. Vrhovni sud je ukazao na član 219. ZOO i naveo da je drugostepeni sud pravilno zauzeo pravno shvatanje da se bivši bračni supružnik, koristeći se suvlasničkim dijelom nekretnine drugog bračnog supružnika, neosnovano obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario iznajmljivanjem tog dijela nekretnine. Nadalje je ukazao da je apelantica i zahtjev zasnovala na tvrdnjama da je tuženi ostvarivao prihod iznajmljivanjem spornog stana stanarima, dakle, u pitanju je korist od upotrebe tuđe stvari (član 219. u vezi sa članom 210. ZOO). S tim u vezi je istakao da apelantica tokom postupka nije iznijela činjenice, niti dokaze prikladne za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njenog zahtjeva, a što je bila dužna u skladu sa odredbom člana 7. stav 1, člana 102. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP. Vrhovni sud je, stoga, naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda o nedokazanosti apelanticinih tvrdnji u pogledu visine potraživanja. Vrhovni sud je, također, ukazao da je pravilno stanovište drugostepenog suda da potraživanje najamnine zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (član 37. ZOO), te da u situaciji neosnovanosti zahtjeva ovaj prigovor i nije relevantan. Vrhovni sud je, također, naveo da je ocijenio i ostale revizijske navode, te s obzirom da nisu od odlučnog značaja, nije ih posebno obrazlagao.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, kao i da je povrijeđen član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).

26. Apelantica navodi da su odluke redovnih sudova proizvoljne, nerazumljive, da nemaju zakonskih razloga ni činjenica za pobijanu presudu, da nema naziva zakona i članova zakona ni primjera iz sudske prakse. Ističe da nema navoda po čemu je sud zaključio da je tuženi svoje navode dokazao i čime je učinio vjerovatnim da suvlasništvo apelantice ne daje u zakup trećim licima, kontradiktorne (navodeći da suvlasništvo koristi samo tuženi i treća lica, a potom zaključuje da tuženi tako ne čini štetu apelantici). Osim toga, apelantica smatra da nema konkretnih navoda suda da nije dokazala svoje tvrdnje (navodeći da je pogrešno tumačenje suda da nije predložila saslušanje svjedoka, jer ni tuženi nije predložio svjedoke, te da je redovni sud mogao procijeniti visinu štete od korištenja njenog dijela). Dalje, navodi da je diskriminirana, jer je redovni sud različito postupao prema njoj i tuženom, te da je sud bio nepristrasan (sud postupao po neurednim podnescima tuženog, sud je prihvatio paušalne navode tuženog bez zakonskog osnova i dokaza budući da tuženi nije dokazao da ne izdaje stan i da koristi samo svoju ½ stana, sud nije ispitao tuženog, već njegovog opunomoćenika). Apelantica, također, navodi da je redovni sud morao uzeti u obzir odnos tuženog prema apelantici (da je tuženi promijenio bravu stana, da joj osporava i brani prilaz stanu). Osim toga, apelantica smatra da joj je napravljena dodatna šteta pogrešnim odlučivanjem o troškovima postupka jer nije navedeno na koje troškove se odnosi naznačeni iznos u izreci, ističući, između ostalog, da je tuženi prouzrokovao pokretanje postupka, da su podnesci tuženog bili neuredni i da ne zaslužuju nikakvu naknadu. Osim toga, apelantica je navela da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pozitivnopravne propise i kada je odlučio o mjerama osiguranja, te da je tada morao odlučiti i o troškovima u vezi s tim pravnim pitanjem, što nije učinio, čime je pokazao "totalnu pristrasnost tuženom" i dao mu šansu da presudom dobije naknadu troškova u vezi sa mjerama osiguranja o kojima nije raspravljano, te da je time apelantici uskraćeno i pravo na pravni lijek i suštinski pristup sudu.

27. Apelantica navodi da prigovara na cijeli period od pokretanja postupka 2010. godine do odluke Vrhovnog suda 2018. godine, te da smatra da su sudovi bili neaktivni i da predmete nisu uzimali po redu zaprimanja, te da je više puta urgirala postupanje kod Vrhovnog suda koji je odluku donio nakon tri godine. Smatra da osam godina koliko je trajao postupak je pretjerano dug period, te je tražila naknadu štete.

b)Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud navodi da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi. Smatra da je navedena presuda donesena u skladu sa domaćim i procesnim i materijalnim zakonima i da primjena prava nije bila proizvoljna. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Kantonalni sud navodi da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga za njeno donošenje, te smatra da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava koja se navode u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Općinski sud je naveo hronološki tok postupka pred tim sudom naveden u činjeničnom dijelu ove odluke, te istakao da sudovi nisu povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje, da joj je omogućen pristup sudu i pravično suđenje, te da je ovaj sud u konkretnom predmetu od početka preduzimao sve potrebne radnje radi njegovog okončanja. Smatra da su navodi apelacije neosnovani u cijelosti, pobijane presude utemeljene na zakonu, te predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 269.

(1) Mjera obezbjeđenja može se odrediti:

1) ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao sprečiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja.

(2) Ako drugačije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru obezbjeđenja samo pod uslovom da predlagač obezbjeđenja, u roku koji odredi sud, po odredbama zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku obezbjeđenja mogla nastati određivanjem i sprovođenjem mjere obezbjeđenja.

Ako predlagač obezbjeđenja ne da jemstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača obezbjeđenja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da jemstvo da.

(3)Bosna i Hercegovina, njeni entiteti, Brčko Distrikt BiH, kantoni, grad i opštine su izuzeti od obaveze iz stava 2. ovog člana.

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 079393 15 Rev od 6. februara 2018. godine (kojom je apelanticina revizija u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu odbijena, dok je u dijelu odluke o mjeri osiguranja odbačena kao nedopuštena) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

35. Ustavni sud zapaža da je navedenom presudom Vrhovnog suda apelanticina revizija u pogledu odluke o mjeri osiguranja odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u odnosu na taj dio odluke o mjeri osiguranja je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 079393 14 Gž od 3. decembra 2014. godine, pa će Ustavni sud apelanticine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantica primila presudu Kantonalnog suda s obzirom na to da je donesena 3. decembra 2014. godine, a apelantica je apelaciju u predmetu broj AP 135/15 podnijela 12. januara 2015. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija i u pogledu odluke o mjeri osiguranja podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

36. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, kao i da je povrijeđen član 26. Međunarodnog pakta. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete, te da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

40. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda kao konačne odluke u pogledu apelanticinog tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da su odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP (koji je bio na apelantici u predmetnom postupku prema članu 123. stav 1. ZPP), zaključujući da se na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza nije mogla sa sigurnošću utvrditi visina predmetnog potraživanja. Osim toga, u pogledu apelanticinih navoda u odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Kantonalnog suda jasno proizlazi da su ukupni troškovi postupka dosuđeni prvostepenom odlukom u skladu sa odredbama člana 386. stav

1. ZPP umanjeni iz razloga koje je jasno naveo Kantonalni sud, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju odluke Kantonalnog suda kao konačne odluke u pogledu apelanticinog prijedloga za određivanje mjere osiguranja jasno navedeno da je u odnosu na određivanje mjere osiguranja prvostepeni sud, također, pravilno postupio kada ju je odbio kao neosnovanu ukazujući na član 269. ZPP, jer okolnost da tuženi izdaje predmetni stan podstanarima ne predstavlja takvu opasnost, a nije dokazano da je tuženi preduzimao neke druge aktivnosti u smislu onemogućavanja realizacije apelanticinog potraživanja. Dakle, redovni sudovi su detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i dali su veoma jasna obrazloženja zbog čega je odbijena apelanticina mjera osiguranja, odnosno zbog čega je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Stoga, Ustavni sud nalazi da nema elemenata proizvoljnosti u stavovima redovnih sudova. Osim toga, nesporno je da je apelantici omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude i više procesnih rješenja, te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. U pogledu apelanticinih navoda da je prvostepeni sud bio nepristrasan i da je "pokazao totalnu pristrasnost tuženom", Ustavni sud smatra paušalnim, jer apelantica nije precizirala svoje navode u kontekstu eventualne povrede principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelanticinom tužbom 17. decembra 2010. godine. Budući da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 079393 15 Rev od 6. februara 2018. godine, proizlazi da je postupak u konkretnom slučaju trajao sedam godina i dva mjeseca. Međutim, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 4386/13 od 21. oktobra 2014. godine, te podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta – ocjene trajanja postupka nakon odluke Ustavnog suda – pokretali identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, stav 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud će razmotriti apelanticine navode u vezi sa eventualnom povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4386/13 od 21. oktobra 2014. godine do donošenja Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 079393 15 Rev od 6. februara 2018. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je relevantan period koji će Ustavni sud ocijeniti u okolnostima konkretnog predmeta oko tri godine i četiri mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

45. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Nadalje, Ustavni sud u pogledu ocjene složenosti predmeta, primjećuje da je apelantica pokrenule parnični postupak radi naknade štete nastale korištenjem dijela apelanticinog stana, pa s tim u vezi Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u predmetnom postupku radi o naročito složenim pitanjima.

46. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj Odluci broj AP 4386/13 Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu da hitno odluči o žalbi podnesenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 7. maja 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 079393 10 P od 17. juna 2014. godine, te da je Kantonalni sud neposredno nakon usvajanja navedene odluke Ustavnog suda, odnosno 3. decembra 2014. godine, donio Presudu broj 58 0 P 079393 14 Gž. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak pred drugostepenim sudom okončan u roku oko četiri mjeseca (od dana dostavljanja predmeta na odlučivanje tom sudu). Ocjenjujući ponašanje Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža pasivnost u njegovom radu, jer je revizionu odluku donio tri godine nakon dostavljanja predmeta na odlučivanje tom sudu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se pravo na pravično suđenje, pa i suđenje u razumnom roku kao jednom segmentu toga prava mora ocijeniti u odnosu na postupak u cjelini, te da se periodi pasivnosti suda u jednoj fazi postupka mogu nadoknaditi u drugoj fazi postupka. Stoga, sagledajući predmetni postupak u cjelini, te uzimajući u obzir da je postupak nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4386/13 od 21. oktobra 2014. godine ukupno trajao oko tri godine i četiri mjeseca, u kom periodu su na dvije sudske instance donesene dvije meritorne odluke, te da je apelantica došla do konačne odluke prije podnošenja apelacije, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi okvire „razumnog roka“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

47. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra neosnovanim navode i u odnosu na navedeno pravo.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

48. U odnosu na navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelantica u konkretnom slučaju koristila zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelanticinu korist, sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelanticini navodi neosnovani. Zabrana diskriminacije

49. U odnosu na apelanticine navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno člana 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud primjećuje da apelantica navodi da je redovni sud različito postupao prema njoj i tuženom. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelantice na različito postupanje prema njoj i tuženom ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminirana u postupku s obzirom na to da apelantica nije ponudili bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njenoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije, također, neosnovani.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

50. Apelantica navodi da joj je prekršeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove apelanticine navode neće razmatrati.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao oko tri godine i četiri mjeseca, u kom periodu su na dvije sudske instance donesene dvije meritorne odluke.

52. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantica imala i koristila mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Vrhovni i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su oni neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelanticinu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

53. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno kršenja člana 26. Međunarodnog pakta u situaciji kada apelantica nije navela po kojem osnovu je diskriminirana, niti je dostavila bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2593/18 (B.M.) | Sudska praksa | Aktio