Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-348/18 (S. B.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-348/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-348/18, rješavajući apelaciju Senaida Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senaid Begić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 051371 14 Rsž od 21. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 051371 13 Rs od 11. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senaid Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 17. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 051371 17 Rev od 20. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 33 0 Rs 051371 14 Rsž od 21. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 051371 13 Rs od 11. juna 2014. godine.

2. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda od 20. novembra 2017. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 21. oktobra 2016. godine, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP 4605/16, u dijelu u kojem je osporavana presuda Kantonalnog suda od 21. oktobra 2016. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 051371 13 Rs od 11. juna 2014. godine odbijen je u cjelini apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu tuženi nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu Uvjerenja Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP TK) od 30. maja 2013. godine utvrđeno da je apelant 2. maja 2012. godine navršio 20 godina neprekidnog rada kod tuženog. Dalje je naveo da je članom 9. tačka 9. Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih ličnih primanja policijskih službenika MUP TK propisano, između ostalog, da službeniku pripadaju naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim Zakonom, Uredbom ili Kolektivnim ugovorom. Takođe je naveo da je odredbama člana 94. stav 1. tačka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona propisano da policijski službenici imaju pravo na naknadu jubilarne nagrade. Zatim je istakao da prije nego što je apelant napunio 20 godina neprekidnog rada, na snagu je stupio Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), čija primjena je počela 30. jula 2010. godine. Općinski sud je ukazao da je u prelaznim i završnim odredbama navedenog zakona (član 69. stav 2.) predviđeno da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje primjena odredaba Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odredaba Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) koje se odnose na plaće i naknade namještenika i odredaba Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaće koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim Zakonom. Općinski sud je istakao da je stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama prestala primjena odredaba člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima kojim je bilo propisano da namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu, kao i primjena Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaće, a prema kojoj su uposlenici ostvarivali pravo na jubilarnu nagradu. Općinski sud je naveo da nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) nema mjesta za primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), pa se stoga ne može primijeniti odredba člana 28. Kolektivnog ugovora. Iako je Zakonom o policijskim službenicima TK propisano da policijskim službenicima pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade, Općinski sud je ukazao da ovim zakonom nije regulisana visina jubilarne nagrade, dok Općim kolektivnim ugovorom ta naknada nije ni propisana kao pravo. Općinski sud je naveo da u slučaju da se može primijeniti odredba člana 28. Kolektivnog ugovora, apelantov tužbeni zahtjev je valjalo odbiti, iz razloga što je ovom odredbom (stav 1.) propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima. Općinski sud je naveo da je naprijed navedeno iz razloga što se tuženi pozivao na materijalne mogućnosti zbog kojih ni jednom zaposleniku u organima Tuzlanskog kantona nije isplaćena jubilarna nagrada, dok apelant nije dokazivao suprotno, što je bio dužan u skladu sa odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 051371 14 Rsž od 21. oktobra 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je istakao da činjenica da je apelant navršio 20 godina neprekidnog rada u MUP TK u vrijeme kada je na snagu već stupio Zakon o plaćama i naknadama čije odredbe ne propisuju pravo na jubilarnu nagradu, a članom 69. regulisan prestanak primjene određenih zakonskih odredaba, a koje su davale osnova za dosuđenje jubilarne nagrade. Dalje je ukazao da bi bilo osnova za usvajanje predmetnog tužbenog zahtjeva pozivom na odredbe Zakona o namještenicima i Zakona o državnoj službi samo u slučaju da je apelant navršio 20 godina neprekidnog staža prije stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama. Takođe je istakao da je pravno irelevantno polemisanje o materijalnim mogućnostima tuženog, te da je o visini tužbenog zahtjeva trebalo odlučiti primjenom odredaba člana 28. Kolektivnog ugovora, iz razloga što je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na isplatu predmetne naknade. Zatim je ukazao da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je i nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama ostao na snazi Zakon o policijskim službenicima TK. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 1. Zakona o plaćama i naknadama propisano da se ovaj zakon primjenjuje u kantonima i po rangu je viši od kantonalnog zakona.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 051371 17 Rev od 20. novembra 2017. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

8. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 237. stav 2. ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi limitirajući iznos iz člana 237. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena, te je ocijenio da nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredaba člana 237. stav 3. ZPP, jer ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili odredbe procesnog zakona i pogrešno primijenili materijalno pravo. Navodi da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da je stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama prestala primjena Zakona o policijskim službenicima, koji zakon je u konkretnom slučaju lex specialis, a što proizilazi iz odredbe člana 69. Zakona o plaćama i naknadama u kojoj su decidno navedeni zakoni čija primjena prestaje stupanjem na snagu tog zakona. Zatim je ukazao da je Vrhovni sud bio dužan da razmotri njegovu reviziju, s obzirom da je Kantonalni sud postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom donosio različite odluke. U konačnici, apelant je naveo da je različitim postupanjem Kantonalnog suda povrijeđena zabrana diskriminacije, te je Ustavnom sudu dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 123798 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženjima svojih odluka pozvali na relevantne zakonske odredbe, te su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-4888/17 od 22. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, s obzirom da to potpada pod isključivu ingerenciju redovnih sudova. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo po kojem osnovu je diskriminisan, niti je dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, te su stoga ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-348/18 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio