Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1291/19 (I.K. i B. I.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1291/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1291/19, rješavajući apelacije I. K. i Boška Ikonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

I. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj

46 0 Mal 066544 19 Gž od 30. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 066544 16 Kom od 13. decembra 2018. godine;

Boško Ikonić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Mal 022068 19 Gž od 16. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 Mal 022068 17 Kom od 2.

jula 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1291/19

1. I. K. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Mal 066544 19 Gž od 30. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 066544 16 Kom od 13. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je obavezan da tužiocu (JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, zakonske zatezne kamate na plaćeni dio glavnog duga u određenom novčanom iznosu, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je tužilac kao tražilac izvršenja protiv apelanta kao izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (izvoda iz poslovnih knjiga) radi naplate duga zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nakon prigovora apelanta predmet je upućen na parnični postupak, te je tužilac prijedlog za izvršenje uredio kao tužbu. Prvostepeni sud je naveo da su tužilac i apelant u obligacioni odnos stupili u januaru 2001. godine kada su zaključili ugovor o isporuci toplinske energije. Predmet tužbenog zahtjeva je dug sa sporednim potraživanjima za uslugu isporuke toplotne energije za period 2004/2005 godine. Prvostepeni sud je istakao da je članom 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da apelant izvedenim dokazima nije dokazao neosnovanost tužbenog zahtjeva. Naprotiv, uplatom određenog iznosa apelant je djelimično i priznao prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev zbog čega je isti i smanjen od strane tužioca, ali apelant nije dokazao isplatu preostalog dijela glavnog duga. Vezano za prigovor zastare prvostepeni sud je naveo da nije nastupio jednogodišnji rok zastare propisan članom 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužilac podnošenjem prijedloga za izvršenje unutar roka od godinu dana prekinuo nastupanje zastare. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je odluka o troškovima donesena u skladu sa odredbama članova 383., 386. i 396. Zakona o parničnom postupku i Zakona o sudskim taksama SBK, a koje troškove sud smatra opravdanim i potrebnim za vođenje parnice.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza u cijelosti razriješio sve sporne činjenice i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i zaključio da od podnošenja prijedloga za izvršenje počinje teći parnični postupak u konkretnom predmetu i da od tada nastupaju određene procesno pravne i materijalne posljedice, među kojima je prekidanje zastarnih rokova na utužena potraživanja, pravo na naknadu troškova postupka i dr. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je kod takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan istaknuti prigovor zastare za dosuđeni dugovani iznos glavnog potraživanja, kao i zakonske zatezne kamate na glavni dug i na naknadno plaćeni dio duga, što je jasno obrazložio prvostepeni sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prihvata i stav prvostepenog suda o osnovanosti zahtjeva za troškove postupka, kao i primjenu materijalnog prava za dosudu istih.

2. AP-2935/19

5. Boško Ikonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 17. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Mal 022068 19 Gž od 16. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 Mal 022068 17 Kom od 2. jula 2018. godine.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan da tužiocu (Radio televizija Republike Srpske) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je tužilac kao tražilac izvršenja protiv apelanta kao izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (izvoda iz poslovnih knjiga) radi naplate duga. Apelant je blagovremeno uložio prigovor na rješenje o izvršenju, te je postupak nastavljen po odredbama parničnog postupka, a prigovor se ima smatrati odgovorom na tužbu kojim apelant osporava cjelokupno potraživanje. Prvostepeni sud je istakao da je odredbom člana 17. Zakona o Radio-televiziji RS propisano da je svako domaćinstvo i pravno lice na teritoriji BiH koje posjeduje radio ili televizijski prijemnik dužno da plaća mjesečnu taksu na posjedovanje tog prijemnika, tj. RTV taksu. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza tužilac dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, odnosno sud je prihvatio izvoda iz poslovnih knjiga kao vjerodostojan dokaz, pa je na osnovu istog utvrđena i visina tužbenog zahtjeva. Prvostepeni sud je istakao da je odredbom člana 19. Zakona o javnom radiotelevizijskom sistemu BiH određena pretpostavka o posjedovanju prijemnika prema kojoj se smatra da jedno lice u svakom domaćinstvu u BiH ima radio ili televizijski prijemnik. Naime, takva pretpostavka može se osporiti samo pisanom izjavom nosioca domaćinstva, koja se dostavlja javnim RTV servisima, a istovremeno podrazumijeva pristanak da ovlašteni predstavnik javnih RTV servisa izvrši neposrednu kontrolu tačnosti navoda iz izjave, dok u slučaju nedozvoljavanja kontrole pisana izjava ne proizvodi pravno dejstvo. Slijedom iznesenog, prvostepeni sud je naveo da nije mogao prihvatiti navode apelanta da nije posjedovao radio i TV prijemnik u periodu na koji se tužba odnosi, budući da osim paušalnog navođenja okolnosti, niti jednim materijalnim dokazom nije dokazao svoje tvrdnje. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da su neosnovani i navodi apelanta da je nastupila zastara potraživanja, budući da je tužilac blagovremeno podnio prijedlog za izvršenje, odnosno u roku koji je kraći od godinu dana u odnosu na najstarije potraživanje.

8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je potraživanje tužioca po osnovu neplaćene RTV takse apelantu fakturisano putem računa za korišćenje fiksne telefonije za preciziran telefonski broj, prema odredbi člana 18. stav 3. Zakona o javnom radiotelevizijskom sistemu BiH, pa se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanta da mu tužilac nije ispostavio račune za plaćanje RTV takse. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, pa je i prema ocjeni tog suda pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužioca.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1291/19.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant u apelaciji broj AP- 1291/19 se poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i/ili pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1291/19 (I.K. i B. I.) | Sudska praksa | Aktio