Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-641/18 (A. G.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Zastara
- Propisano zakonom
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-641/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-641/18, rješavajući apelaciju Alessandra Giacomellia, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alessandra Giacomellia podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 092545 16 Rev od 17. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 092545 13 Gž od 22. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 092545 09 P od 1. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alessandro Giacomelli (u daljnjem tekstu: apelant) iz Aviana, Italia kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P broj 65 0 P 092545 16 Rev od 17. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 092545 13 Gž od 22. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 092545 09 P od 1. novembra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tuženih „Uniqa osiguranja“ d.d. Sarajevo i „Sarajevo osiguranja“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), zatraženo je 29. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 3. septembra do 16. septembra 2019. godine, dok prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 092545 09 P od 1. novembra 2012. godine apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete povodom saobraćajne nezgode od 11. maja 2004. godine ukupan iznos pobliže preciziran izrekom presude, koji se odnosi na pojedinačno precizirane iznose nematerijalne štete po raznim osnovama (trpljenja duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, fizičkih bolova, straha i na ime unakaženosti ).
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant protiv tuženih 12. maja 2009. godine podnio tužbu radi naknada nematerijalne štete, nastale kao posljedica saobraćajne nezgode koja se desila 11. maja 2004. godine na putu Sarajevo – Zenica, u kojoj su učestvovala tri vozila kojom prilikom je apelant teško stradao i zadobio niz povreda sa trajnim posljedicama. Apelant je navedene povrede zadobio kao saputnik u vozilu marke Škoda Felicia osiguranog kod pravnog prednika prvotuženog, Raiffeissen osiguranja d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotuženog), a vozilom je upravljao David Andrea, pripadnik italijanskog kontigenta SFOR-a u BiH. Druga dva vozila koja su učestvovala u navedenoj saobraćajnoj nesreći, su osigurana kod Bosansko-Njemačkog osiguranja i kod drugotuženog.
7. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza koje je pobrojao i čiji sadržaj je detaljno prezentirao na str. 2. obrazloženja presude, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da se saobraćajna nesreća desila 11. maja 2004. godine, da se apelant 2. decembra 2004. godine obratio prvotuženom sa zahtjevom za naknadu štete, jer je za nastanak štete prouzrokovane navedenom saobraćajnom nezgodom odgovoran vozač vozila u kojem se apelant nalazio kao saputnik, tj. vozila osiguranog kod prvotuženog. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja koji su istakli tuženi Općinski sud je navedeni prigovor ocijenio osnovanim. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, dok je stavom 2. citiranog člana regulisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Ukazano je da je članom 380. stav 3. ZOO propisano da potraživanje osiguravatelja iz Ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Dakle s obzirom da se štetni događaj desio 11. maja 2004. godine, a da je tužba ovom sudu podnesena 12. maja 2009. godine, Općinski sud je naveo da smatra da je nastupila zastara potraživanja, tj. da je protekao rok od tri godine u kojem je apelant mogao tražiti naknadu štete. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da je sud u konkretnom slučaju bio dužan rokove zastare računati prema zastari koja je predviđena za zastarjelost krivičnog gonjenja u smislu odredbe člana 377. stav 1. ZOO. U vezi s tim je istaknuto da je uvidom u spis KTA broj 1128/04 tužilaštva ZD kantona, utvrđeno da se protiv učesnika ove saobraćajne nezgode nije vodio krivični postupak, kao i da apelant nije dokazao da se u ovom slučaju rok zastare treba računati kao da je izvršeno krivično djelo jer za takve navode nije ponudio niti jedan relevantan dokaz. Odredbe o dužem roku zastarjelosti potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom primjenjuju se protiv osiguravača ako je njihov osiguranik prouzrokovao štetu krivičnim djelom. Općinski sud je u vezi s tim ukazao da, radi ocjene osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja, parnični sud može utvrđivati da li su ostvarena obilježja krivičnog djela ako je zbog nesavladivih prepreka nemoguće voditi krivični postupak. Međutim, ukazano je da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da su postojale procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela postupak pokrene i okonča. U tom kontekstu je istaknuto da je parnični sud ovlašten da utvrdi kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, ali da je apelant na ovu okolnost predložio samo uvid u spis predmeta KTA broj 1128/04, na temelju čega je Općinski sud utvrdio da se protiv učesnika ove saobraćajne nezgode nije vodio krivični postupak. S obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti rokovi predviđeno za zastarjelost krivičnog gonjenja budući da nije utvrđeno postojanje krivičnog djela, pa se u smislu odredbe člana 377. stav 1. ZOO ne može smatrati da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom za koje bi eventualno bio predviđen duži rok zastare u kojem se može podnijeti zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi. Dakle, s obzirom da je ovaj sud utvrdio da se radi o zastarjelom potraživanju, donio je odluku kojom se tužbeni zahtjev odbija radi zastare, te se nije upuštao u utvrđivanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva.
8. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 0925545 13 Gž od 22. decembra 2015. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu tog suda od 1. novembra 2012. godine.
9. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno navodima žalbe Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja prvostepeni sud nije mogao primijeniti rokove za zastarjelost krivičnog gonjenja s obzirom da nije utvrđeno postojanje krivičnog djela, tako da nije utvrđeno ni da je u smislu odredbe člana 377. stav 1. ZOO šteta prouzrokovana krivičnim djelom za koje bi eventualno bio predviđen duži rok zastare u kojem se može podnijeti zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi. Stoga Kantonalni sud je zaključio da se odredba člana 377. ZOO nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. Također Kantonalni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud bio ovlašten da utvrdi kao prethodno pitanje, da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela. Navedeno iz razloga jer iz izvedenih dokaza, uvidom u spis predmeta KTA broj 1128/04, proizilazi da se protiv učesnika navedene saobraćajne nezgode nije vodio krivični postupak, i jer apelant nije mogao dokazati da je šteta počinjena krivičnim djelom, zbog čega ovaj sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda da se u okolnostima konkretnog slučaja sud zastara ne može računati sa stanovišta odredbe člana 377. ZOO. Dalje navodi da prema stanju spisa ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda, a za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP-a. Dakle, parnični sud nije mogao kao prethodno pitanje utvrđivati postojanje elemenata krivičnog djela, jer bi takvo postupanje, prije svega, bilo suprotno ustavnom načelu prema kome niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom. Stoga Kantonalni sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda da se zastara ne može računati sa stanovišta odredbe člana 377. ZOO-a, jer za to nije imao činjenično uporište. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je podsjetio na pravni stav Ustavnog suda prije svega izražen u odluci AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine, prema kome je za primjenu privilegovanog roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO nužno postojanje osuđujuće krivične presude, kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti izvršioca. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti to je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 092545 16 Rev od 17. oktobra 2017. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 22. decembra 2015. godine je odbijena kao neosnovana.
11. Vrhovni sud je naveo da apelant osporava presudu drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim Vrhovni sud je prvenstveno istakao da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete nastale kao posljedica saobraćajne nesreće koja se dogodila isključivo krivicom vozača čiji je apelant bio saputnik, a koje vozilo je bilo osigurano kod prvotuženog. Navedeno je da se kao sporno u ovoj pravnoj stvari postavilo, između ostalog, pitanje da li do primjene dužeg roka zastarjelosti iz člana
377. ZOO dolazi samo kad je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku ili je dovoljno samo postojanje krivičnog djela, dok bi se spor o tome mogao riješiti kao prethodno pitanje u toku parničnog postupka. Smatra da apelant neosnovano u reviziji prigovara da su nižestepeni sudovi pogrešno raspravili i razriješili prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da prema novijoj ustanovljenoj praksi domaćih sudova, zastarni rok iz člana 377. stav 1. ZOO je primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Takav pravni stav zasnovan je, između ostalog i na ustavnom načelu, da niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno i pravosnažnom sudskom odlukom. Za takvu interpretaciju odredbe člana 377. ZOO Vrhovni sud također nalazi uporište i u Odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (AP-311/09, AP-
2763/09, AP-4128/10, AP-3979/11 i AP-4537/11).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 376. ZOO, već odredba člana 377. ZOO. Apelant smatra da je „elementarnim čitanjem vidljivo je da ZOO u članu 377. ne traži postojanje pravosnažne krivične presude, iako je razumljivo lakše ostvarivati naknadu štete ako postoji krivična presuda“. Stoga smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 376. ZOO. U vezi sa navedenim apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud navodi se da u potpunosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci, zbog čega predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud, suprotno stanovištu apelanta, ističe da u postupku donošenja odluke od strane ovog suda, nisu povrijeđena njegova prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se odbije kao neosnovana.
15. Prvostepeni sud također navodi da je ovaj sud cjelokupan postupak vodio u skladu sa odredbama ZPP, uz poseban osvrt na članove Evropske konvencije i Ustav BIH da ne bi eventualno došlo do kršenja prava parničnih stranaka. Stoga smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava apelanta na koja se poziva u apelaciji.
16. Drugotuženi navodi da je apelant u predmetnoj građanskoj stvari potraživao deliktnu naknadu štete nastalu kao posljedica saobraćajne nesreće, ali smatra da je previdio postojanje zakonskih rokova, odnosno uopće institut zastare potraživanja pa su sve navedene sudske instance ispravno utvrdile, da je nastupila zastara potraživanja shodno odredbi člana 376. stav 1. ZOO. Također ističe da je pravni institut zastare potpuno jasan kao što su u tom pogledu jasna i obrazloženja navedenih sudova - zašto apelant nije u navedenom zakonskom roku (tri godine) podnio tužbu te sudskim putem ostvarivao zaštitu svojih prava potpuno je nejasno, jer jedino apelant i disponira svojim zahtjevom bez obzira što se radilo o stranom državljaninu sa boravištem u BiH, temeljem posebnog međunarodnog ugovora. Također smatra bespredmetnim apelantovo insistiranje na privilegiranom roku zastare (šteta učinjena počinjenjem krivičnog djela, član 377. ZOO) jer je činjenično nesporno utvrđeno da krivično djelo nije učinjeno – jer je za postojanje krivičnog djela potrebna osuđujuća krivična presuda, shodno nepobitnom pravnom principu nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege. Također navodi da parnični sud nije u pogledu prethodnog pitanja, kako to apelant uporno insistira, nadležan da utvrđuje krivičnu odgovornost jer takvo što nije u njegovoj zakonskoj stvarnoj nadležnosti. Navedeno jer upravo odredba člana 12. stav 1. ZPP jasno propisuje kada odluka parničnog suda zavisi od nekog prethodnog pitanja “koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos …..“. Iz navedenih razloga smatra da je apelacija u cijelosti neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 360.
Opšte pravilo
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
Član 380.stav 3.
(3) Potraživanja osiguravača iz ugovora o osiguranju zastarevaju za tri godine.
18. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 12.
(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 092545 16 Rev od 17. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3). i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Prije nego pristupi ispitivanju navodnih povreda prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
26. Ustavni sud zapaža da kršenje prava na pravično suđenje apelant nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno tvrdi da sudovi u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti odredbu člana 376. ZOO, već odredba člana 377. ZOO koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova i organa uprave u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove i organe uprave u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova i organa uprave da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje da je o pitanju zastare potraživanja naknade štete a u vezi sa primjenom materijalnog prava, i to čl. 376. i 377. ZOO, raspravljao u više svojih predmeta (vidi između ostalih odluke o dopustivosti i meritumu u predmetima br. AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine i AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Tako Ustavni sud u odluci AP 4288/11 (tačka 29) odbio kao neosnovanu apelaciju apelanta podnesenu protiv odluke redovnih sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog boravka „u ratnom logoru“ zbog zastare potraživanja zaključivši da nema povrede ustavnih prava na koja se apelant pozvao. Ustavni sud je u tački 29. navedene odluke istakao: „U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit.,AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju“. Osim iznesenih stavova Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje i na stav Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, stav 36.), u kojem se Evropski sud također bavi sličnim pitanjima u kontekstu primjene čl. 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske, te je posebno naglasio da „…iako član 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnosiocima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupa zastare….“.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zapaža da su sudovi na sve tri instance na temelju utvrđenog činjeničnog stanja dali jasne razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije bila primjenjiva odredba člana 377. ZOO, odnosno razloge zašto je potraživanje apelanta zastarjelo u smislu člana 376. ZOO. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova (da nije utvrđeno postojanje krivičnog djela, da se štetni događajsaobraćajna nezgoda desila 11. maja 2004. godine, a da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 12. maja 2009. godine), koje činjenice zapravo ne osporava ni sam apelant, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da je nesporno da je protekao rok od tri godine u kojem je apelant u smislu člana 376. ZOO mogao tražiti naknadu štete. S obzirom na navedeno Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni . S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu također neosnovani. VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana
377. ZOO .
33. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao proizvoljnost u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević