Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-178/18 (H.A.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-178/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-178/18, rješavajući apelaciju H.A, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 014359 15 Rev od 16. januara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 014359 15 Gž od 21. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 014359 11 P od 14. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Male Kladuše, podnio je 9. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u premetu broj 23 0 P 014359 15 Rev. Apelant je 15. marta 2018. godine dopunio apelaciju i osporio Presudu Vrhovnog suda broj 23 0 P 014359 15 Rev od 16. januara 2018. godine, Presudu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 014359 15 Gž od 21. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 014359 11 P od 14. novembra 2014. godine.

2. Apelant je 23. septembra 2011. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv JU „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Tužba je u Općinskom sudu zaprimljena u rad pod brojem 23 0 P 014359 11 P.

3. S obzirom da Općinski sud nije postupao u predmetu, apelant je 26. maja 2013. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je registrirana pod brojem AP-2353/13. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj AP-2353/13 od 7. oktobra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Općinskom sudu da po hitnom postupku okonča parnični postupak u predmetu broj 23 0 P 014359 11 P.

4. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj 23 0 P 014359 11 P od 14. novembra 2014. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu zbog nanesene štete isplati, po osnovu nematerijalne štete i to po osnovu straha, zbog straha od gubitka posla, po osnovu nanesene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti i invalidnosti, po osnovu nepravilnog tretmana i maltretiranja, premještanja na poslove i zadatke koje ne može obavljati i raspoređivanja na poslove van mjesta boravka (mobing) i sprečavanja napredovanja na poslu, te po osnovu materijalne štete zbog razlike u plaći za period od 2004. godine do momenta podnošenja tužbe, kao i troškove nastale u vrijeme liječenja u periodu od 2002. do 2011. godine, iznose pobliže navedene u izreci presude, kao i da snosi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

5. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je među strankama nesporno da je apelant uposlenik kod tužene od 20. septembra 1999. godine. Općinski sud je utvrdio da je među strankama sporno da li je apelant kao posljedicu pretrpljenog elektro udara od 2001. godine i posljedica pretrpljene saobraćajne nezgode iz 2004. godine pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu i to u vidu nastalih troškova liječenja kao posljedica ovih nezgoda i u vidu pretrpljenih duševnih bolova, straha i smanjenja opće životne sposobnosti. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je vještačenjem po vještaku medicinske struke utvrđeno da se kod apelanta radi o ograničenoj radnoj sposobnosti koja potiče od oboljenja kičme koja je oštećena u više segmenata, a što nije posljedica povrede kičme, te da se sa psihičkog aspekta kod apelanta radi o mješovitom poremećaju ličnosti što predstavlja poremećaj u strukturi ličnosti. Utvrdio je da su strujni udar 2001. i saobraćajna nezgoda 2004. godine mogli prouzrokovati akutnu reakciju na stres, a sve preko toga ne može biti posljedica tih događaja ukoliko su se desili, te da se neuropsihijatrijske dijagnoze kod apelanta pojavljuju od 2006. godine pa nadalje. U vezi sa povredom glave iz udesa koji se desio 2004. godine, Općinski sud je utvrdio da tada nisu rađene pretrage, niti pregled, dok su kasnije pretrage iz 2006. godine (CT glave i magnetna rezonansa glave) ukazale da je nalaz uredan.

6. Nadalje, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je kod apelanta rješenjem Federalnog zavoda PIO od 30. juna 2008. godine utvrđena invalidnosti II kategorije i pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove koji ne iziskuju rad na visini (električni stubovi), dok je rješenjima istog zavoda od 4. novembra 2009. i 4. oktobra 2010. godine apelantu utvrđeno pravo na raspoređivanje - pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu, te je istim rješenjima određeno koje poslove apelant ne može raditi. Utvrđeno je da je tužena postupila po navedenim rješenjima i sa apelantom zaključivala nove ugovore o radu pod izmijenjenim uvjetima kojim ugovorima je tužena iznalazila, iz okvira svog poslovanja, poslove koje bi apelant mogao obavljati sa preostalom radnom sposobnošću koja je tačno navedena u rješenjima Federalnog zavoda PIO. Općinski sud je utvrdio da su problemi između apelanta i tužene postali evidentni i da su se intenzivirali nakon donošenja rješenja Federalnog zavoda PIO od kada je apelant počeo agresivno izražavati svoje nezadovoljstvo iz razloga što je smatrao da poslodavac mora da mu obezbijedi poslove koje bi on želio raditi bez obzira na njegovu stručnu spremu i radno iskustvo i da su to poslovi savjetnika rukovodioca i samog rukovodioca Poslovnice [tužene]. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant raspoređen na poslove elektromontera koje nije mogao raditi, nakon čega je bio na bolovanju do ljeta 2008. godine, da je u novembru 2009. godine raspoređen na poslove vršenja kontrole obračunskog mjerenja (u kojem periodu je imao i jedan sukob sa kolegom H.M.). Nakon toga, apelant je, na osnovu novog ugovora o radu sa izmijenjenim uvjetima, premješten na poslove nadzornika u Službi sigurnosti poslovnice [tužene] u Bihaću, gdje je radio na poslovima portira u tri smjene. Općinski sud je utvrdio da mu u toku svih tih promjena nije dolazilo do umanjenja plaće u odnosu na primanja koja je imao prije utvrđivanja invalidnosti i da za plaću nije bio oštećen po tom osnovu, nego zbog bolovanja kada je primao umanjenu plaću, da je sada raspoređen na poslove pomoćnog radnika u Poslovnoj jedinici [tužene] u Velikoj Kladuši.

7. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Općinski sud je primjenom odredba člana 7. stav 1. 123. stav 1. i 126. ZPP, čl. 68, 71, 72. i 85. Zakona o radu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZOR), te čl. 154. stav 1, 157. stav 1. i 200. Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da apelant nije dokazao da mu je materijalna šteta nanesena niti u kojem iznosu, da nije dokazao da je nad njim u toku posla u utuženom periodu vršen mobing od strane tužene odnosno ostalih uposlenika tužene, da nije dokazao da je usljed ponašanja tužene trpio nematerijalnu štetu u vidovima koju potražuje u tužbenom zahtjevu. Nadalje, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da bi tužena prema njemu nezakonitim i nedopuštenim radnjama bilo koje vrste pričinila nematerijalnu štetu u smislu straha od gubitka posla, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti te po osnovu nepravilnog tretmana i maltretiranja, premještanjem na poslove i zadatke koje ne može obavljati i raspoređivanjem na poslove van mjesta boravka (mobing) i sprečavanje napredovanja u poslu (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 6 do 10 obrazloženja). S druge strane, Općinski sud je zaključio da je tužena dokazala da takvog ponašanja od strane poslodavca nije bilo i da je poslodavac u konkretnom slučaju „potrošio“ sve svoje mogućnosti da u odnosu na apelanta primjeni postojeće propise posebno u smislu raspoređivanja na poslove koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 014359 15 Gž od 21. aprila 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude u granicama razloga navedenih u žalbi ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je zatim istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravično primijenio materijalno pravo. Pri tome, Kantonalni sud je naglasio da apelant nije dokazao da je kao zaposlenik tužene pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu koju potražuje tužbenim zahtjevom, nije dokazao činjenice iz kojih bi proizilazilo da je njegovo zdravstveno stanje (utvrđeno medicinskim vještačenjem) posljedica strujnog udara i saobraćajne nezgode koja se dogodila 2004. godine, niti je dokazao da je tužena postupala protivno rješenjima Federalnog zavoda PIO raspoređivanjem apelanta na poslove i radne zadatke ili da je na drugi način tužena ili njeni zaposlenici vršila mobing nad apelantom. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da na strani tužene postoji odgovornost za nastalu štetu i da postoji uzročno posljedična veza nastale štete i radnji odnosno propuštanja poduzimanja dužnih radnji od strane tužene.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 P 014359 15 Rev od 16. januara 2018. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju je ponovljen predmet spora i utvrđenja prvostepenog suda koja su prihvaćena od strane drugostepenog suda uz zaključak da je žalba neosnovana i prvostepena presuda pravilna. Vrhovni sud je nakon ispitivanja drugostepene presude zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te da njihova zakonitost nije dovedena u sumnju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se u reviziji, osim tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i navođenja čl. 154, 185. i 200. ZOO, te čl. 85. i 157. ZO-a, ne dokazuje niti obrazlaže u čemu se ogleda navodna pogrešna primjena odredaba materijalnog prava, pa se revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje kao paušalan, nedokazan, neosnovan i konačno zbog toga i neprihvatljiv. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno da su pravilno postupili kada su odbili postavljeni tužbeni zahtjev, pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza, za koje odluke su iznijeli pravilna i zakonita obrazloženja prihvatljiva za ovaj sud bez potrebe za ponavljanjem, koje odluke prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedene u sumnju.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., zabrana diskriminacije, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ukazuje i na dugotrajnost postupka.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime naknade nematerijalna i materijalne štete isplati određene novčane iznose. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance utvrdili da apelant nije dokazao da je kao zaposlenik tužene pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu koju potražuje tužbenim zahtjevom, nije dokazao činjenice iz kojih bi proizilazilo da je njegovo zdravstveno stanje utvrđeno medicinskim vještačenjem posljedica strujnog udara, niti je dokazao da je tužena postupala protivno rješenjima Federalnog zavoda PIO raspoređivanjem apelanta na poslove i radne zadatke ili da je na drugi način tužena ili njeni zaposlenici vršila mobing nad apelantom i pri tome se pozvali na relevantne odredbe člana 7. stav 1. 123. stav 1. i 126. ZPP, čl. 68, 71, 72. i 85. ZOR-a, te čl. 154. stav 1, 157. stav 1. i

200. ZOO-a. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a, ZOR-a i ZOO-a sa odlučenjem redovnih sudova na sve tri instance, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, kao i zaključku da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant dalje tvrdi da su mu navedena prava povrijeđena i zbog dužine trajanja predmetnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 014359 15 Rev od 16. januara 2018. godine. Pri tome, Ustavni sud uočava da je o dužini određenog dijela predmetnog postupka već odlučivao i da je tom prilikom usvojio apelantovu apelaciju i donio naprijed citiranu odluku broj AP-2353/13 i naložio Općinskom sudu da po hitnom postupku okonča parnični postupak u predmetu broj 23 0 P 014359 11 P. Nadalje, u postupku koji je uslijedio nakon odluke Ustavnog suda (koji se uzima kao relevantan period u konkretnom predmetu, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda - vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1497/08 od 8. decembra 2010. godine, stav 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), donesene su tri meritorne presude u roku od oko tri godine (presuda Općinskog suda od 14. novembra 2014. godine, presuda Kantonalnog suda od 21. aprila 2015. godine i presuda Vrhovnog suda od 16. januara 2018. godine), što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi kojim ukazuje na dužinu postupka očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-178/18 (H.A.) | Sudska praksa | Aktio