Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-130/18 (M. K., H. M. i F. B.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-130/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 130/18, rješavajući apelaciju Mirzeta Kararića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirzeta Kararića, Hasana Mujića i Fadila Blaževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 228078 17 Rev od 28. septembra 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirzet Kararić, Hasan Mujić i Fadil Blažević (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti) iz Kozarca, koje zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijeli su 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 228078 17 Rev od 28. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. oktobra do 7. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 30. aprila 2012. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete koju su pretrpjeli zbog boravka u logorima na području Republike Srpske, u iznosu od 83.000,00 KM.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 228078 15 P od 30. juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da apelantima isplati iznos od 83.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete koju su pretrpjeli zbog boravka u logorima (Keraterm, Omarska i Trnoplje), sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Apelanti su obavezani da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti bili zatvoreni u logorima, i to prvoapelant i trećeapelant u periodu od 15. aprila do 1. oktobra 1992. godine, a drugoapelant u periodu od 15. aprila do 14. novembra 1992. godine. Također je navedeno da je tužbeni zahtjev tužena osporila zbog nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je odbio tužbeni zahtjev apelanata jer je njihovo potraživanje zastarjelo budući da je protekao subjektivni zastarni rok od tri godine za potraživanje naknade štete iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je također naveo da nije prihvatio primjenu privilegiranog roka iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a jer se ta odredba odnosi samo na štetu koju učine neposredni izvršioci krivičnog djela.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 228078 15 P od 10. oktobra 2016. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, raspravljajući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 376. ZOO-a, a ne rok zastare iz člana 377. ZOO-a, te odbio tužbeni zahtjev apelanata zbog zastarjelosti njihovog potraživanja. Naime, ukazano je da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO-a propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Nadalje je istaknuto da je prema odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi proglašen krivim. U vezi s tim, navedeno je da pitanje postojanja krivičnog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje, već je samo izuzetno ovlašten utvrđivati je li šteta prouzrokovana krivičnim djelom, i to u slučaju kada postoje procesne pretpostavke zbog kojih se protiv počinioca djela ne može voditi krivični postupak. Također je ukazano da apelanti u toku postupka nisu dokazali da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina i krivične odgovornosti učinioca zbog protivpravnog odvođenja i protivpravnog zatvaranja apelanata u ratnom periodu. Shodno tome, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti rok zastare iz člana 377. ZOO-a, koji se primjenjuje kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice za naknadu štete koja je učinjena krivičnim djelom.

8. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je apelantima šteta nastala u ratu u periodu od 15. aprila 1992. godine do 14. novembra 1992. godine, te da su apelanti za štetu i saznali 1. oktobra i 14. novembra 1992. godine kada su pušteni iz logora. Budući da je šteta nastala u ratu, navedeno je da početak roka zastarjelosti teče od 19. juna 1996. godine kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, te da je od tada apelantima bio omogućen pristup sudu jer između stranaka nije bilo sporno da su apelanti za štetu nastalu uslijed nezakonitog lišavanja slobode i zatvaranja saznali kada su pušteni na slobodu. Stoga, imajući u vidu da su apelanti podnijeli tužbu 30. aprila 2012. godine, te da je od ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (19. juni 1996. godine) do podnošenja tužbe 30. aprila 2012. godine protekao rok od 16 godina, proizlazi da je predmetno potraživanje naknade štete zastarjelo jer je prošao rok u kojem su apelanti mogli zahtijevati naknadu štete putem suda (član 360. stav 2. u vezi sa članom 376. stav 1. ZOO-a).

9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 228078 17 Rev od 28. septembra 2017. godine revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu člana 241. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je naglasio da apelanti u reviziji ponavljaju navode iznesene u žalbi protiv prvostepene presude, na koje je drugostepeni sud odgovorio u svojoj odluci u skladu s odredbama člana 231. u vezi sa članom 221. ZPP, dajući pri tome valjane razloge da je prvostepeni sud pravilno utvrdio zastaru potraživanja primjenom odredbi člana 376. ZOO-a. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da prvostepeni sud odštetnu odgovornost tužene nije mogao zasnovati na odredbama člana 377. ZOO-a, za koji zaključak je dao pravilne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba člana 248. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO-a, koje propisuju opće rokove zastare za potraživanje naknade štete jer smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a koje propisuju posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. U pogledu dužine trajanja postupka, apelanti ističu da je postupak trajao „nepunih šest godina“, čime im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na koja su se pozvali u apelaciji, te da taj sud ostaje pri svim razlozima datim u svojoj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Okružni sud je naveo da je u osporenoj odluci tog suda dato obrazloženje u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, te da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Predlaže da se apelacija odbije.

13. Osnovni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te da su u osporenoj odluci tog suda obrazloženi razlozi za donošenje odluke.

14. Tužena smatra da su navodi neosnovani i da osporene presude nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredaba čl. 376. i 377. ZOO-a. Navodi da nije povrijedila prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti iz drugih propisa, te da nije donosila presude koje se pobijaju apelacijom i da je apelacija neosnovana i nedokazana u odnosu na nju.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377. stav 1.

Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 228078 17 Rev od 28. septembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je tražena naknada nematerijalne štete prouzrokovane protivpravnim lišenjem slobode, dakle nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava apelanata. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava

25. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude redovnih sudova tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

27. Ustavni sud podsjeća da je sporno pitanje koje se postavlja predmetnom apelacijom s aspekta primjene materijalnog prava već razmatrao u brojnim predmetima, između ostalih i u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao: „U vezi s odredbama člana 377. ZOO-a na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO-a, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira s obrazloženjem datim u odluci (op. cit. AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO-a primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovara po načelu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovara umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela po načelu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO-a, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, tačke 29. i 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u pogledu primjene materijalnog prava nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na navode o donošenju odluke u razumnom roku

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

31. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 30. aprila 2012. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. septembra 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste pet godina i pet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenom predmetu.

32. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom trajao ukupno četiri godine i dva mjeseca, da je presuda Okružnog suda (računajući od dana donošenja prvostepene presude) donesena nakon tri mjeseca i 10 dana, a da je presuda Vrhovnog suda donesena nakon 11 mjeseci i 18 dana od donošenja drugostepene presude.

33. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao znatno duže, tj. četiri godine i dva mjeseca, te da je postupak pred drugostepenim i revizionim sudom okončan u kratkom periodu. Međutim, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da predmetni postupak nije hitne prirode, da je na tri sudske instance okončan u roku od pet godina i pet mjeseci, da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te okolnost da su apelanti do konačne odluke u svom predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, odnosno kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih se nije mogao primijeniti rok zastare iz člana 377. ZOO-a.

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od pet godina i pet mjeseci donijeli tri meritorne odluke, što se, pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru prava apelanata na pravično suđenje.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-130/18 (M. K., H. M. i F. B.) | Sudska praksa | Aktio