Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4069/19 (G. B.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izdržavanje
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4069/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4069/19, rješavajući apelaciju Gorana Blaženovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Blaženović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 231037 19 Kž od 25. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Blaženović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 231037 19 Kž od 25. jula 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim da je, na način opisan u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo Izbjegavanje davanja izdržavanja iz člana 210. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u toku vremena provjeravanja u trajanju od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo i ukoliko u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude plati oštećenoj A.B. na ime neplaćenih izdržavanja za precizirani period određeni novčani iznos, te ukoliko joj ubuduće ne bude redovno davao izdržavanje na koje je obavezan. Osim toga, apelant je obavezan da u koristi oštećene A.B. na ime neplaćenih izdržavanja u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je ukazao da je odredbom člana 210. stav 1. KZ RS opisano biće krivičnog djela "Izbjegavanje davanja izdržavanja", a koje čini onaj ko izbjegava da daje izdržavanje za lice koje je po zakonu dužan da izdržava, a ta dužnost je utvrđena na osnovu izvršne sudske odluke ili izvršnog poravnanja pred sudom ili drugim nadležnim organom. Odredbom stava 3. istog člana je određeno da pri izricanju uslovne osude sud može učiniocu odrediti obavezu da izmiri dospjele obaveze i da uredno daje izdržavanje. Prvostepeni sud je naveo da smatra da je tužilac izvedenim dokazima u potpunosti dokazao činjenice na osnovu kojih se može utvrditi da je radnjama, odnosnom propuštanjem dužnih radnji apelanta u vidu redovnog plaćanja izdržavanja određenog pravosnažnom i izvršnom presudom tog suda donesenom u parničnom postupku, u potpunosti ostvareno biće navedenog krivičnog djela. S tim u vezi, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant predmetno krivično djelo na način opisan u optužnici, počinio sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da usljed njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica i htio je njeno nastupanje, zbog čega ga je sud i oglasio krivim za isto. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da smatra da nije istinita tvrdnja odbrane da je apelant zakonskoj zastupnici oštećene isplatio na ruke određeni novčani iznos, što je ona navodno potvrdila ovjerenom izjavom od 2. juna 2016. godine. Suprotno tim navodima odbrane, prvostepeni sud je naveo da smatra da je istinita tvrdnja zakonske zastupnice oštećene da je ona bila prinuđena ucjenom od strane apelanta da svojim potpisom ovjeri neistinitu izjavu da je primila novac na ime zaostalog izdržavanja za njihovu kćerku. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je zakonska zastupnica oštećene tu izjavu istoga dana u potpunosti opovrgla drugom izjavom, a prvu izjavu je opovrgnula i na glavnom pretresu, te je objasnila čime ju je apelant ucijenio, koje tvrdnje je prvostepeni sud prihvatio. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je apelant predmetni novac, u skladu sa izvršnom presudom iz parničnog postupka, bio dužan da uplati na tekući račun zakonske zastupnice oštećene, a ne da joj isplaćuje „na ruke“, kako on tvrdi da je postupio. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je te navode doveo u vezu sa činjenicom da zakonska zastupnica oštećene ne osporava da joj je apelant ranije „na ruke“ u dva navrata isplaćivao novac, zbog čega joj je sud vezano za navode o neistinitosti izjave od 2. juna 2016. godine u potpunosti poklonio vjeru.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je, suprotno tvrdnjama žalbe, činjenično stanje u pobijanoj presudi na osnovu provedenih dokaza utvrđeno potupuno i pravilno. A budući da je činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno Okružni sud je naveo da nije dovedena u sumnju ni pravilna primjena krivičnog zakona, jer su u radnjama apelanta ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 210. stav 1. KZ RS.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da u njegovom postupanju nisu ostvarena obilježja bića krivičnog djela za koje je osuđen, odnosno da nije sa direktnim umišljajem preduzeo radnje u cilju izbjegavanja plaćanja alimentacije, nego je alimentaciju plaćao djelimično, u skladu sa svojim mogućnostima. Osim toga, apelant navodi da sud nije ispravno cijenio izjavu majke oštećene od 2. juna 2016. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a koje razloge je podržao i Okružni sud u obrazloženju konačne osporene odluke, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao vrlo detaljne razloge u pogledu toga zašto nije prihvatio izjavu od 2. juna 2016. godine, odnosno zašto je poklonio vjeru suprotnim tvrdnjama zakonske zastupnice oštećene, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević