Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4400/18 (S. Ž., D. Ž. i A. Ž.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4400/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4400/18, rješavajući apelaciju Sretena Žarića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sretena Žarića, Darjana Žarića i Anje Žarić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 007383 18 Gž 3 od 11.

juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 007383 16 P 3 od 3. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sreten Žarić, Darjan Žarić i Anja Žarić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantkinja ili apelanti) iz Kotor Varoši, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 3. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 007383 18 Gž 3 od 11. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 007383 16 P 3 od 3. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Jelene Knežević (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 30. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljka su u periodu od 5. do 14. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužiteljka je 25. avgusta 2010. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv apelanata kao tuženih radi isplate duga.

6. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 007383 10 P od 18. marta 2013. godine obavezani su apelanti da tužiteljki isplate zajam umrle Mire Žarić (u daljnjem tekstu: prednica apelanata) u određenom iznosu u evrima, sa zakonskom zateznom kamatom, s tim što se apelanti mogu osloboditi ove obaveze ako tužiteljki isplate određeni iznos u KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je potraživala kamatu u određenom procentu na godišnjem nivou, sve bliže opisano u izreci presude. Presudom je dalje odbijen zahtjev tužiteljke za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, bliže opisano u izreci presude.

7. U žalbenom postupku Okružni sud je Presudom broj 73 0 P 007383 13 Gž od 21. februara 2014. godine uvažio žalbu apelanata, ukinuo presudu Osnovnog suda u pobijanom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i naknadi troškova postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 007383 15 P 2 od 17. oktobra 2015. godine obavezani su apelanti da tužiteljki isplate zajam prednice apelanata u određenom iznosu u evrima, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je potraživala isplatu ugovorene kamate na iznos glavnog duga u određenom procentu, sve bliže opisano u izreci presude.

9. U žalbenom postupku Okružni sud je Rješenjem broj 73 0 P 007383 16 Gž 2 od 13. juna 2016. godine uvažio žalbu apelanata, ukinuo presudu Osnovnog suda u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 007383 16 P 3 od 3. novembra 2017. godine obavezani su apelanti da tužiteljki na ime zajma prednice apelanata isplate određeni iznos u evrima (tj. iznos protivrijednosti u KM), sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo dokaze koje je sproveo u ponovljenom postupku: čitanje iskaza tužiteljke, prvoapelanta i drugoapelanata i svjedoka, čitanje nalaza i mišljenja vještaka i njihovim saslušanjem, te čitanje velikog broja dokumentacije, između ostalog i Presude Osnovnog suda broj P-4024/09 od 28. novembra 2012. godine. Dalje je naveo da je utvrdio da je između tužiteljke, kao zajmodavca, i prednice apelanata, kao zajmoprimca, zaključen ugovor o zajmu 1. januara 2008. godine, koji je ovjeren 17. januara 2008. godine od advokata, kojim se zajmodavac obavezao da u momentu zaključenja ugovora preda zajmoprimcu na ime zajma određeni novčani iznos u evrima, u gotovini na ruke, sa 3% kamate mjesečno, sa rokom vraćanja zajma u cijelosti zajedno sa ugovorenom kamatom 1. jula 2008. godine. Obrazloženo je da je prednica apelanata preminula 22. februara 2008. godine i da su u ostavinskom postupku iza prednice apelanata za zakonske nasljednike proglašeni apelanti sa po 1/3 dijela na ostavinskoj masi koju čini nepokretnost bliže opisana u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost). Istakao je da je predmetna nepokretnost prodata u izvršnom postupku tražiocu izvršenja NLB Banci, kao kupcu, za cijenu od 60.001,00 KM radi sprovođenja tri rješenja o izvršenju Osnovnog suda, te da za sva potraživanja iz tih izvršnih postupaka apelanti odgovaraju kao nasljednici prednice (za dugove u ukupnom iznosu od 31.317,03 KM). Kako potraživanje tužiteljke u ovom postupku iznosi 10.000,00 KM (tj. 5.000,00 evra), a procijenjena vrijednost predmetne nepokretnosti 62.933,00 KM, po mišljenju Osnovnog suda, apelanti su dužni izmiriti novčani iznos koji je dugovala prednica apelanata tužiteljki, koja obaveza je nakon njene smrti prešla na apelante kao nasljednike. S tim u vezi, obrazložio je da činjenica da je predmetna nepokretnost određena za prodaju radi namirenja prethodno utvrđenih potraživanja koja su u obavezi nadoknaditi apelanti kao nasljednici, nije od značaja u ovom postupku, jer apelanti, kao nasljednici, odgovaraju za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Dalje je obrazložio da nije od značaja ni činjenica da apelanti nisu dobrovoljno izmirili dugove po izvršnim ispravama, slijedom čega je došlo do prodaje predmetne nepokretnosti po cijeni koja ne mora odgovarati njenoj tržišnoj cijeni. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanata u pogledu izdvajanja bračne stečevine prvoapelanta, koja činjenica u ovom postupku nije dokazana, a suprotna je sadržaju rješenja o nasljeđivanju od 12. maja 2008. godine, u kojoj je kao ostavinska masa utvrđena predmetna nepokretnost upisana sa dijelom 1/1 na ostavioca (prednicu apelanata). Kako pozajmljeni novac nije vraćen a zajmoprimac (prednica apelanata) je tragično nastradao ubrzo nakon zaključenja ugovora, po mišljenju Osnovnog suda, apelanti kao zakonski nasljednici, u skladu sa članom 163 Zakona o nasljeđivanju, u obavezi su tužiteljki isplatiti dug.

12. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 007383 18 Gž 3 od 11. juna 2018. godine uvažena je žalba tužiteljke, presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da su obavezani apelanti da tužiteljki naknade troškove postupka u većem iznosu, dok je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o glavnom zahtjevu. Presudom su dalje odbijeni zahtjevi tužiteljke i apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu, sve bliže opisano u izreci presude.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da su ugovorne strane potpisale ugovor o zajmu u prisutnosti advokata 17. januara 2008. godine, koja je potvrdila da je predmetni ugovor zaključen slobodnom voljom ugovornih strana u njenoj kancelariji, da su stranke saglasno izjavile da je predaja novca izvršena kada je postignut usmeni dogovor prije sačinjavanja pismenog ugovora, te da su obostrano insistirale da se kao datum zaključenja ugovora navede 1. januar 2008. godine, a da se datum 17. januar 2008. godine odnosi na dan kada je ona ugovor sačinila. Dalje je naveo da, suprotno navodima žalbe, tužiteljka je izvedenim dokazima dokazala činjenice koje joj po materijalnom pravu, odredbi čl. 557 i 562 ZOO, te člana 163 st. 1, 3 i 4 Zakona o nasljeđivanju, idu u prilog, pa je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obavezao apelante da tužiteljki vrate dug svoje prednice. S tim u vezi, obrazložio je da se obim odgovornosti nasljednika prosuđuje prema vrijednosti naslijeđene imovine, tj. vrijednosti sa kojom je imovina nasljednika uvećana. Dalje je obrazložio da se vrijednost naslijeđene imovine utvrđuje prema vrijednosti koju je imala u času prelaza u svojinu nasljednika, tj. u momentu smrti ostavioca, a procjena ostavinske imovine vrši se po prometnoj vrijednosti stvari koje spadaju u ostavinu, dok kasnije promjene nastale u vrijednosti predmeta ostavine nemaju uticaja na veličinu i obim nasljednikove odgovornosti. Istaknuo je da je solidarna odgovornost više nasljednika ograničena samo do visine vrijednosti nasljednog dijela svakog pojedinog nasljednika, a nasljednici između sebe dijele odgovornost za dugove u razmjeru veličine svojih nasljednih dijelova. Po mišljenju Okružnog suda, dugovi ostavioca se, u pravilu, ne utvrđuju u ostavinskom postupku, te ne postoji obaveza na strani povjerioca da prijavi svoja potraživanja, postojanje i visinu ostaviočevih dugova (osim kod, na primjer, vraćanja dara i povrede nužnog dijela). Dalje je naveo da, kada ima više nasljednika, kao u konkretnom slučaju, oni odgovaraju solidarno za ostaviočeve dugove i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela bez obzira na to da li je izvršena dioba nasljedstva (član 163 stav 3 Zakona o nasljeđivanju), pa solidarna obaveza nasljednika za dugove ostavioca postoji i kada nije naložena pravosnažnom presudom.

14. Po mišljenju Okružnog suda, s obzirom na to da apelanti, kao nasljednici, odgovaraju za dugove ostavioca do visine naslijeđene imovine, relevantno je utvrditi vrijednost naslijeđenih nepokretnosti, pa je vještak građevinske struke u svom nalazu procijenio tržišnu vrijednost nepokretnosti na 20. februar 2008. godine, pri čemu pravilno nije uzimao u obzir ulaganja nakon 2008. godine. Dalje je ukazao da, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je ocijenio sve predložene i izvedene dokaze stranaka, saglasno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), među kojim i rješenja o izvršenju, radi namirenja potraživanja tražilaca izvršenja iz vrijednosti naslijeđene imovine iza prednice apelanata. Ocijenio je da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud, pa nema povrede odredaba parničnog postupka na koje žalba ukazuje, a ni pogrešne primjene materijalnog prava, odredbe člana 163 Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud je istakao da je vještak u svom nalazu, kao i na ročištu na licu mjesta obrazložio način obračuna i utvrđivanja vrijednosti predmetne nepokretnosti na dan nasljeđivanja, a prvostepeni sud je dao razloge za svoju odluku po svim prigovorima koje tuženi ponavljaju i u žalbi, pa su kao takvi irelevantni za odluku o tužbenom zahtjevu. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata da su njihove obaveze iscrpljene u predmetnim izvršnim postupcima i da nisu dužni izmiriti novčani iznos koji se duguje tužiteljki. S tim u vezi, obrazložio je da potraživanje tužiteljke u ovom postupku iznosi 10.042,50 KM, odnosno 5.150.00 evra, procijenjena vrijednost naslijeđene nepokretnosti iznosi 62.933,00 KM, a apelanti, kao nasljednici, odgovaraju za dugove svog ostavioca za sva navedena potraživanja u pokrenutim izvršnim postupcima u ukupnom iznosu od 31.317,03 KM.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je iscrpljena njihova odgovornost za dugove ostaviteljke do visine njihovih nasljednih dijelova, s obzirom na to da je naslijeđena imovina (predmetna nepokretnost) prodata u izvršnom postupku radi plaćanja drugih dugova prednice apelanata. Ističu da su osporenom presudom dovedeni u situaciju da odgovaraju za dugove ostavioca preko vrijednosti naslijeđene imovine, tj. za dugove bez pokrića, čime je sud proizvoljno primijenio član 163 Zakona o nasljeđivanju. Proizvoljnu primjenu prava vide i u tome što su osporenom presudom obavezani na solidarnu isplatu cijelog duga, pri čemu sud nije vodio računa o visini naslijeđene imovine svakog nasljednika ponaosob. Ističu da je, nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju, Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 004024 09 P od 28. novembra 2012. godine utvrđeno da je predmetna nepokretnost bračna stečevina prednice apelanata i prvoapelanta (navedeno i u posjedovnom listu), što su apelanti izveli kao materijalne dokaze, ali sud ih nije ocijenio ni zasebno ni u vezi sa drugim dokazima. Slijedom navedenog, apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili da je predmet nasljeđivanja cijela predmetna nepokretnost. Takođe, ukazuju i na nepravilnosti u nalazu i mišljenju vještaka, koje ga čine nerelevantnim i neupotrebljivim za sudsko odlučivanje, što je opširno obrazloženo u apelaciji. Smatraju da je u osporenoj odluci izostalo obrazloženje u pogledu ključnih pitanja, koja su apelanti detaljno naveli u apelaciji (nepostojanje dokaza o predaji novca prednici apelanata i iznos zajma, vrijednost predmetne nepokretnosti, potraživanje drugog povjerioca u izvršnom postupku, odgovornost apelanata kao nasljednika, ignorisanje presude o utvrđivanju bračne stečevine i posjedovnog lista itd.).

16. U pogledu dužine trajanja postupka, ističu da je postupak trajao punih osam godina, tokom kojeg su odlučivale dvije instance po tri puta, te da je dva puta ukinuta prvostepena presuda. Traže naknadu nematerijalne štete svakom od apelanata u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu odlaganja, kao i pravičnu naknadu na ime priznanja za nepravdu koju su pretrpjeli.

b) Odgovori na apelaciju

17. Okružni sud navodi da ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, te smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i imovinu.

18. Osnovni sud ističe da su u postupku donesene tri prvostepene odluke, te da je prilikom donošenja odluka u ponovljenim postupcima postupao po uputama Okružnog suda i otklonio nedostatke na koje je Okružni sud u svojim odlukama ukazao. U pogledu „prebacivanja predmeta između instanci“, Osnovni sud ne nalazi odgovornost, jer je postupao u skladu sa datim uputama višeg suda. Takođe, smatra da se jasno izjasnio na koji način je utvrdio postojanje obaveze prednika apelanata ocjenjujući ne samo sadržinu ugovora već i druge dokaze koji su na dovoljno jasan način upućivali da je prednica apelanata pozajmila novac od tužiteljke. U pogledu vrijednosti imovine koju su apelanti naslijedili, ističe da su izneseni jasni razlozi na koji način je utvrđena vrijednost naslijeđene imovine i šta predstavlja naslijeđenu imovinu, odnosno da je utvrđena prema imovini koja je bila utvrđena kao ostavinska masa u postupku nasljeđivanja prednice apelanata. Osnovni sud navodi da je prigovor apelanata u pogledu bračne stečevine koja je utvrđena u postupku nakon pravosnažno okončanog ostavinskog postupka ocijenjen neosnovanim.

19. Tužiteljka smatra da su navodi apelanata neosnovani i predlaže da se apelacija odbaci.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 - odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

21. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ br. 1/09, 55/09 - ispravka, 91/16 i 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ br. 1/09, 55/09 - ispravka i 91/16) koji glasi:

Član 163. st. 1, 3. i 4.

Odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve (1) Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

(3) Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.

(4) Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drukčije određeno.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:

Član 557.

Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremana istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.

Član 562.

(1) Zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta.

(2) Ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca, računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 P 007383 18 Gž 3 od 11. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnica apelanata je primila 28. juna 2018. godine a apelacija je podnesena 3. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud podsjeća da apelanti tvrde da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da osporene odluke nisu obrazložene, kao i da je postupak predugo trajao.

32. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud sproveo dokazni postupak (čitanjem velikog broja dokumentacije i iskaza tužiteljke, prvoapelanta i drugoapelanata i svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka i njihovim saslušanjem) i utvrdio činjenično stanje, te primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke i obavezao apelante na isplatu duga njihove prednice, u smislu člana 163 Zakona o nasljeđivanju. S tim u vezi je, nasuprot apelacionim navodima, Osnovni sud u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, posebno naglašavajući činjenicu da su tužiteljka i prednica apelanata zaključili ugovor o zajmu i da je iznos novca za koji je prodata predmetna nepokretnost puno veći od iznosa potraživanja tužiteljke i drugih povjerilaca prednice apelanata. To je dalje dovelo do zaključka da su apelanti dužni izmiriti novčani iznos koji je dugovala prednica apelanata tužiteljki, koja obaveza je nakon njene smrti prešla na apelante kao nasljednike. Pri tome Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanata u pogledu izdvajanja bračne stečevine prvoapelanta i ukazao da navedena činjenica u ovom postupku nije dokazana, a da je suprotna sadržaju rješenja o nasljeđivanju, u kojoj je kao ostavinska masa utvrđena predmetna nepokretnost upisana sa dijelom 1/1 na ostavioca, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Navedeni stavovi Osnovnog suda su potvrđeni drugostepenom presudom Okružnog suda, koji ih je prihvatio u cjelini kao pravilne i zakonite, budući da je tužiteljka izvedenim dokazima dokazala da su apelanti, kao nasljednici, dužni isplatiti dug svoje prednice. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene sprovedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, odgovorili na sve navode apelanata koji su ocijenjeni bitnim i relevantnim za odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je tužiteljka 25. avgusta 2010. godine podnijela tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 11. juna 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko sedam godina i deset mjeseca. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na dvije instance donijeli četiri presude i dva rješenja. Nadalje, imajući u vidu predmet spora i veliki broj izvedenih dokaza, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud tri puta donosio prvostepene presude, koje su dva puta ukinute u žalbenim postupcima i predmet vraćan na ponovni postupak, dok je treću prvostepenu presudu Okružni sud potvrdio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Međutim, Ustavni sud smatra da iz svih okolnosti konkretnog slučaja ne proizilazi da su redovni sudovi namjerno odlagali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na štetu apelanata. Takođe, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu, da su sudovi nesporno kontinuirano preduzimali procesne radnje i postupali u predmetu, te donijeli četiri presude i dva rješenja, kao i okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

37. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili izvedene dokaze na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje, te su detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u kojim su zaključili da su apelanti, kao nasljednici, u skladu sa članom 163 Zakona o nasljeđivanju, obavezni tužiteljki isplatiti dug svoje prednice, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i deset mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli četiri meritorne odluke na dvije instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4400/18 (S. Ž., D. Ž. i A. Ž.) | Sudska praksa | Aktio