Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3227/19 (K.N.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3227/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3227/19, rješavajući apelaciju K. N., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija K. N.
Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu rješenja Okružnog suda u Bijeljini br. 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kpp od 23. jula 2019. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. N. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini br. 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kpp od 23. jula 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant K. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 7. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kpp od 23. jula 2019. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja i mjeru pritvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. avgusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 6. septembra 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kpp od 23. jula 2019. godine apelantu i S. V. je određen pritvor na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačke v) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) koji po navedenom rješenju može da traje najduže mjesec dana počev od 23. jula 2019. godine u 11,30 časova zbog sumnji da su počinili krivično djelo obljube nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 KZRS.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz prikupljenih dokaza materijalne prirode koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, između ostalog izvoda iz MKR za malodobnu oštećenu, izvještaja o specijalističkom pregledu ginekologa, nalaza i mišljenja o izvršenim vještačenjima mobilnih telefona malodobne oštećene, apelanta i S. V. i drugih dokaza koji su pobrojani na stranici 2 rješenja, proizlazi osnovana sumnja da su apelant i S. V. počinili krivična djela iz čl. 172 st. (3) i (1) i 177 stav (1) KZRS. Pri tom su, kako je dalje navedeno u obrazloženju, apelant i S. V. bili svjesni životne dobi malodobne oštećene, s kojom su, kako proizlazi iz prikupljenih dokaza, imali seksualne odnose, te joj putem mobilnih telefona slali poruke i fotografije eksplicitnog pornografskog sadržaja zbog čega su obojica, apelant i S. V., osumnjičeni da su počinili navedena krivična djela za koja je zaprijećena kazna od osam do 20 godina (za krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina), odnosno od šest mjeseci do tri godine zatvora (za krivično djelo upoznavanje djece s pornografijom).
7. Imajući u vidu visinu zaprijećenih kazni, kao i obrazložen prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora, te dokaze koji ukazuju na neprimjereno drzak način izvršenja i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi oštećene, apelanta i S. V., Okružni sud je ocijenio da te činjenice predstavljaju dovoljan stepen u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči u smislu člana 197 stav 1 ZKP.
8. U pogledu posebnog pritvorskog razloga za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, Okružni sud je imao u vidu okolnosti iz kojih proizlazi da bi puštanjem na slobodu apelant mogao da ponovi krivično djelo za koje se sumnjiči jer iz dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo uz obrazložen prijedlog za određivanje pritvora proizlazi da je apelant u tri navrata imao seksualne odnose s malodobnom oštećenom, da žive u istoj lokalnoj zajednici, te da oštećena nema odgovarajući nadzor roditelja, da je vaspitno zapuštena, te nedovoljno duševno razvijena. U tom smislu je zaključeno da bi apelant boravkom na slobodi mogao da ponovi i jedno i drugo krivično djelo za koje se sumnjiči i za koje je zaprijećena kazna od tri godine zatvora ili teža kazna, pa mu je pritvor u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP određen i iz ovog razloga.
9. U pogledu postojanja vanrednih okolnosti prema članu 197 stav 1 tačka g) ZKP, Okružni sud je ocijenio da je određivanje pritvora neophodno radi predupređenja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda budući da apelant i malodobna oštećena žive u istoj lokalnoj zajednici.
10. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 12 0 K 0074497 19 Kv od 26. jula 2019. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca protiv rješenja o određivanju pritvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, žalbom je osporena valjanost razloga datih u zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela zbog kojih mu je pritvor određen. Vijeće je razmotrilo osporeno rješenje u smislu odredbi čl. 320 i 338 ZKP, te je, suprotno tvrdnjama i argumentima žalbe, ocijenjeno da su u osporenom rješenju navedeni dokazi (pribavljeni u dotadašnjem toku istrage, uključujući i iskaz malodobne oštećene i iskaze drugih svjedoka), te materijalni dokazi koji su poslužili kao valjan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i S. V. počinili krivična djela za koja se sumnjiče. Iz dokaza proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da su apelant i S. V. prevarnim ponašanjem, prijetnjama i ucjenama, te korišćenjem pogodnih situacija (porodične prilike, vjerovatnu zaostalost u razvoju) s malodobnom oštećenom (u vrijeme počinjenja djela imala 13 godina i 10 mjeseci) izvršili nad njom obljubu, te joj na mobilni telefon slali slike i audio-vizuelni materijal pornografskog sadržaja. Pravilnost takve ocjene dokaza i valjanost datih razloga za zaključak o postojanju dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da su apelant i S. V. izvršili obljubu s djetetom mlađim od petnaest godina kome su, pored toga, učinili dostupnim i slike i audio-vizuelni materijal pornografske sadržine i na taj način osumnjičeni da su počinili krivična djela iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ i 177 stav 1 KZ ne može se, prema ocjeni vijeća Okružnog suda, osporiti prigovorima iznesenim u žalbama koji se odnose na paušalnu tvrdnju da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan isključivo na nevjerodostojnom iskazu malodobne oštećene kao jedinom dokazu. Vijeće Okružnog suda je zaključilo da se žalbenim navodima ne može dovesti u pitanje pravilnost činjeničnog osnova osporenog rješenja u pogledu postojanja pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačke v) i g) ZKP na osnovu kojih je pritvor određen. U tom pravcu je vijeće Okružnog suda podsjetilo da su prvostepenim rješenjem osnovana sumnja i vanredne okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka
g) ZKP detaljno i valjano obrazloženi, i to ocjenom težine djela – s aspekta zaprijećene kazne i težine posljedica, te drugih okolnosti koje se odnose na način izvršenja obljube s malodobnom oštećenom. Navedene okolnosti su povezane sa činjenicom velikog nesrazmjera u životnoj dobi apelanta, S. V. i oštećene (apelant pri kraju šeste decenije života) u vrijeme izvršenja djela i okolnosti da su apelant i S. V. iskoristili nedovoljnu duševnu razvijenost oštećene i njene teške porodične prilike i da su djela nesumnjivo prouzrokovala teške posljedice u pogledu psihičkog zdravlja i duševnog razvoja malodobne oštećene. Sve navedeno, prema ocjeni vijeća Okružnog suda, ukazuje na nužnost određivanja pritvora apelantu na osnovu pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP radi predupređenja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda. Takođe je, prema ocjeni vijeća Okružnog suda, u prvostepenom rješenju pravilno zaključeno da u konkretnom slučaju postoji i pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP. U tom pravcu su ponovljene okolnosti iz prvostepenog rješenja koje u sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da ponovi krivična djela za koja se sumnjiči, a radi se o djelima za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Na osnovu iznesenih razloga zaključeno je da nema mjesta prigovorima žalbe.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
12. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant je suštinski ukazao na propust Okružnog suda u pogledu utvrđenja postojanja opšteg i posebnih razloga za pritvor. U tom kontekstu je, prije svega, naveo da Okružni sud nije ispitao sve činjenice i okolnosti na osnovu kojih se utvrđuje postojanje osnovane sumnje, niti činjenice i okolnosti koje se odnose na posebne pritvorske razloge. Smatra da je postojanje osnovane sumnje u osporenim rješenjima bazirano isključivo na iskazu malodobne oštećene bez ijednog materijalnog dokaza u pogledu navodnog izvršenja krivičnih djela za koja se sumnjiči, što je, kako smatra, suprotno relevantnim odredbama ZKP i Evropske konvencije.
13. Apelacijom je takođe ukazano na nedostatke koji se tiču posebnih pritvorskih razloga i nedostatka valjanog obrazloženja u pogledu opasnosti od navodnog ponavljanja djela koji je, kako smatra, baziran isključivo na pretpostavci. Takođe je, kako smatra, pritvorski razlog koji se tiče uznemirenja javnosti baziran na pretpostavci, a ne na realnoj mogućnosti narušavanja javnog reda. U tom pravcu je istakao da se obrazloženje suda svodi na „predupređenje realnih mogućnosti narušavanja javnog reda“ bez konkretizacije jasnih razloga i analize stvarne prijetnje javnom redu, što navedena rješenja čini nezakonitim.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud smatra da su navodi apelacije neosnovani i da je u odlukama o određivanju pritvora apelantu pravilno utvrđeno i dovoljno jasno obrazloženo postojanje svih zakonskih uslova za njegovo određivanje. Rješenja o određivanju pritvora su zasnovana na dokazima koji predstavljaju valjan pravni osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, te da su u obrazloženjima osporenih rješenja navedeni jasni i valjani razlozi koji opravdavaju postojanje pritvorskih osnova iz člana 197 stav 1 tačke v) i g) ZKP. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su osporena rješenja Okružnog suda u svemu pravilna i zakonita, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
[...]
17. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:
Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172.
(1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.
[...] (3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.
[...] Upoznavanje djece s pornografijom Član 177.
(1) Ko djetetu mlađem od petnaest godina proda, pokloni, prikaže ili javnim izlaganjem, posredstvom kompjuterske mreže ili drugih vidova komunikacije ili na drugi način učini dostupnim spise, slike, audio-vizuelni materijal ili druge predmete pornografske sadržine ili mu prikaže pornografsku predstavu, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.
[...] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije
20. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 30. jula 2019. godine, a da je apelacija podnesena 7. avgusta 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije
22. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
23. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Okružnog suda o određivanju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
26. Apelant smatra da je mjera pritvora nezakonita jer, prema njegovom mišljenju, u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje ni opšti, a ni posebni razlozi za pritvor. U tom smislu ukazuje da su rješenja zasnovana isključivo na iskazu malodobne oštećene koji nije potkrijepljen nijednim drugim materijalnim dokazom.
Osnovana sumnja i opasnost od ponavljanja krivičnog djela
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije da bude proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora da bude usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tačke a), b), v) i g).
28. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora da pruži bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud (sudija za prethodni postupak i vijeće) na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, o čemu su u rješenju o određivanju pritvora dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Okružni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo obljube nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS i krivično djelo upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 KZRS izveo na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora. To su, između ostalog, dokazi materijalne prirode (izvoda iz MKR za malodobnu oštećenu, izvještaja o specijalističkom pregledu ginekologa, pismenih nalaza i mišljenja o izvršenim vještačenjima mobilnih telefona malodobne oštećene, apelanta i S. V.) i dokazi proistekli iz iskaza saslušanih svjedoka, među kojima malodobne oštećene i ostalih saslušanih svjedoka (oca oštećene, pedagoga i psihologa škole). Pri tom, Ustavni sud ističe da su sudija za prethodni postupak i vijeće prilikom odlučivanja o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora razmotrili sve dostavljene dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje pritvora. U osporenim rješenjima je jasno navedeno koje odlučne činjenice proizlaze iz dokaza prikupljenih u dotadašnjoj fazi postupka, te su dati detaljni i jasni razlozi, zasnovani na prikupljenim dokazima, za zaključak o postojanju osnovane sumnje u izvršenje krivičnih djela za koje se apelant sumnjiči.
30. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu da zadovolje objektivnog posmatrača da je apelant mogao da počini krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu da budu prihvaćene kao osnovane.
31. Apelacijom se dalje tvrdi da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora iz zakonske odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, odnosno da opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela nije konkretizovana.
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može da navede sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da opet počini krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine).
33. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja“, nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine).
34. U konkretnom slučaju, vijeće Okružnog suda je odbilo žalbu apelantove odbrane protiv rješenja o određivanju pritvora, te u tom kontekstu podsjetilo na potpuno i jasno obrazloženje prvostepenog rješenja zasnovano na izvedenim dokazima iz kog, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta i dalje egzistira poseban uslov za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je vijeće u obrazloženju ponovilo naročite okolnosti kod apelanta utvrđene u prvostepenom postupku koje opravdavaju mjeru pritvora zbog ovog razloga. S tog aspekta je ukazano na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant u inkriminisanom periodu u tri navrata izvršio obljubu malodobne oštećene, da žive u istoj lokalnoj zajednici, da oštećena nema odgovarajući nadzor roditelja i da je zbog nedovoljnog duševnog razvoja lakomislena i naivna, što u ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao da ponovi krivična djela za koja se sumnjiči. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi koji se tiču nedostatka obrazloženja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora apelantu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
35. Iz navedenih obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da je Okružni sud, u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, naročite okolnosti ocijenio u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti kod apelanta i malodobne oštećene, pri čemu je Okružni sud imao u vidu broj inkriminisanih radnji za koje se apelant sumnjiči, težinu krivičnih djela i zaprijećenu kaznu (kazna zatvora od tri godine ili teža kazna), za koje se sumnjiči.
36. Ustavni sud stoga smatra da je Okružni sud, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imao u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao da ponovi isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citirana odluka I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).
Vanredne okolnosti – stvarna prijetnja narušavanju javnog reda
37. Apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za određivanje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP jer iz obrazloženja osporenih rješenja, prema apelacionim navodima, ne proizlaze „vanredne okolnosti“ koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten iz pritvora.
38. Ustavni sud zapaža da citirani osnov može da se primijeni u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu da uzrokuju socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To, međutim, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov može da se smatra relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.
39. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146 stav 1 tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koji je identičan odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, te utvrdio povredu prava na slobodu i bezbjednost s aspekta primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvještaju Misije OEBS-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo da dovede do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, takođe, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu da prouzrokuju socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, ta osnova može da se smatra relevantnom i dovoljnom samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu doista narušilo javni red.
40. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je vijeće Okružnog suda, u postupku odlučivanja o žalbi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP ukazao na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči, pri čemu posebno nedovoljnu duševnu razvijenost malodobne oštećene, njene teške porodične prilike, koje u svojoj sveukupnosti, kako je navedeno, mogu da naruše javni red budući da apelant i oštećena žive u istoj lokalnoj zajednici.
41. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke odnosno „predupređenja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda“, kako je navedeno u osporenom rješenju, nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći (vidi već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije niti jednim argumentom ukazao da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već je, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OEBS-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporeno rješenje o određivanju pritvora donio imajući u vidu visinu zaprijećene kazne i način za koji se sumnja da su krivična djela počinjena, umjesto na okolnostima i činjenicama iz kojih bi proizašao jasan zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu doista narušilo javni red. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje Okružnog suda na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle da dovedu do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da su sudija za prethodni postupak i vijeće Okružnog suda iznijeli samo pretpostavke da bi apelantovo puštanje na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda obrazlažući te okolnosti visinom propisane kazne i načinom izvršenja djela za koje se apelant sumnjiči. Iz navedenog proizlazi da je Okružni sud propustio da utvrdi postojanje vanrednih okolnosti i da je propustio da jasno konkretizuje kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.
42. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
43. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine naglašavajući da redovni sud pri određivanju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 23. avgusta 2019. godine mora da obezbijedi garancije člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada je Okružni sud prilikom određivanja pritvora apelantu propustio da navede konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
45. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević