Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7596/18 (R. M. i B. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Propisano zakonom
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 376
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 376
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 376
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7596/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7596/18, rješavajući apelaciju Raseme Milić i Berina Milića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Raseme Milić i Berina Milića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047235 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047235 13 Gž od 5.
augusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rasema Milić i Berin Milić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047235 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047235 13 Gž od 5. augusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Republike Srpske koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske – Sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: zastupnik tužene) zatraženo je 23. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. oktobra 2019. godine, Kantonalni sud 21. novembra 2019. godine, a Općinski sud 6. novembra 2019. godine.
4. Zastupnik tužene je dostavio odgovor na apelaciju 7. novembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 9. decembra 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade nematerijalne štete zbog smrti člana porodice (kćerke, odnosno sestre).
7. Općinski sud je održao pripremno ročište 17. aprila 2013. godine, dok je ročište za glavnu raspravu zakazao za 29. maj 2013. godine, ali je to ročište odgođeno na zahtjev apelanata jer nisu sudu dostavili predujam za troškove vještačenja, pa je zakazano novo ročište za glavnu raspravu koje je održano 20. septembra 2013. godine.
8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047235 10 P od 24. septembra 2013. godine obavezana je tužena (Republika Srpska) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljenu duševnu bol zbog smrti člana porodice (kćerke, odnosno sestre apelanata) isplati određene novčane iznose koji su bliže navedeni u izreci presude, sve sa zakonskom kamatom i troškovima postupka, dok je apelantima odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa nematerijalne štete, kao i višak zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.
9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je iz provedenih dokaza (materijalne dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke) utvrdio da je u maju 1995. godine u užem centru grada Tuzle zvanom Kapija poginula kćerka, odnosno sestra apelanata usljed ispaljenja više eksplozivnih artiljerijskih projektila od taktičke grupe Ozren koja je bila u sastavu Vojske Republike Srpske, a kojom je komandirao Novak Đukić. Općinski sud je također naveo da je Novak Đukić u vezi s navedenim pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina, a apelanti su kao oštećeni imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. Nadalje, Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da su apelanti u vezi s protivpravnim djelovanjem vojske tužene, a zbog pogibije kćerke, odnosno sestre, trpjeli i još trpe nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, pa im shodno odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripadaju iznosi naknade kao što je utvrđeno u izreci presude. Osim toga, Općinski sud je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja koji je istakla tužena, zaključio da je on neosnovan. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 377. ZOO-a kojim je propisan duži rok zastarjelosti, odnosno da zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, shodno odredbama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, propisan subjektivni rok od 35 godina, odnosno objektivni rok od 70 godina. Općinski sud je ukazao da je granatiranje u kojem je poginula kćerka, odnosno sestra apelanata izvršeno 25. maja 1995. godine, a apelanti su tužbu podnijeli 9. decembra 2010. godine, pa slijedi da nije protekao niti jedan od navedenih rokova, te da nije nastupila zastara potraživanja za apelante.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047235 13 Gž od 5. augusta 2016. godine odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude i navedena presuda je potvrđena. Istom presudom usvojena je žalba tužene koju je izjavila protiv prvostepene presude, te je prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Osim toga, apelantima je odbijen i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da se žalbom tužene osnovano ukazuje da je pogrešna ocjena prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, odnosno da ovakav zaključak prvostepenog suda ne može biti rezultat pravilne primjene materijalnog prava, tj. odredaba čl. 376. i 377. ZOO-a. Kantonalni sud je također ukazao i na odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da je sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice kao što je tužena, dok se na treće lice može primijeniti isključivo rok zastare propisan članom 376. stav 1. ZOO-a. Prema stavu Kantonalnog suda, budući da se u konkretnom slučaju radi o šteti koja je nastala tokom rata, to se početak roka zastarjelosti imao računati od 23. decembra 1996. godine kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti jer je od tog datuma apelantima bio omogućen pristup sudu na način da mogu podnijeti tužbu radi naknade štete. Osim navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se neće upuštati u ocjenu žalbenih navoda koji su usmjereni na pravilnost utvrđene visine nematerijalne štete budući da usljed navedene osnovanosti prigovora zastare potraživanja pitanje visine naknade štete nije od značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu apelanata.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047235 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine odbijena je revizija koju su apelanti 23. septembra 2016. godine izjavili protiv drugostepene presude.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da nije osnovan prigovor apelanata da je drugostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. člana 377. stav 1. ZOO-a. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom prosuđuje se prema odredbi člana 377. ZOO-a samo kad je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, za koje je vezan sud u parničnom postupku. Vrhovni sud je ukazao da je šteta koja se ogleda u duševnim bolovima apelanata zbog smrti kćerke i sestre nastala danom smrti, tj. 25. maja 1995. godine, a da su apelanti znali da su štetu učinili pripadnici Vojske Republike Srpske, pa proizlazi da su u smislu navedene odredbe protekli i subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete jer je tužba podnesena 9. decembra 2010. godine. Vrhovni sud je istakao da se „privilegirani rok“ zastare potraživanja iz člana 377. stav 1. ZOO-a primjenjuje samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje je odgovorno za njegove radnje, te da revizioni prigovori da je postojao osnov za primjenu člana 377. stav 1. ZOO-a nisu prihvatljivi budući da je postupak pokrenut protiv tužene kao pravnog lica, a da se odredba člana 377. stav 1. ZOO-a odnosi na odgovorna lica za izvršeno krivično djelo, tj. na fizička lica koja su počinila krivično djelo.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa. Apelanti navode da odredba člana 376. ZOO-a nije primjenjiva u njihovom slučaju, već je trebao biti primijenjen privilegirani, duži rok iz člana 377. ZOO-a koji se, prema njihovom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Apelanti, također, smatraju da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića i tužene nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njihov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Pored navedenog, apelanti ističu da nisu imali pristup sudu, niti je o njihovim pravima svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku budući da postupak traje oko osam godina, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud o njihovim navodima u pravnim lijekovima koji su oni izjavljivali nisu svestrano raspravljali. Osim toga, apelanti navode da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je istakao da su navodi apelanata u pogledu povrede prava istaknutih u apelaciji neosnovani jer je presuda tog suda donesena u skladu s materijalnim pravom.
16. Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, te smatra da je odluku donio uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje prava apelanata zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Općinski sud je iznio tok prvostepenog postupka, te je naveo da je svojim efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka, te da je odluku donio u razumnom roku. Osim toga, Općinski sud je naveo da je dao dovoljno jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.
18. Zastupnik tužene je istakao da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji kada su sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata shodno odredbama člana 376. ZOO-a, te kada su za to dali dovoljno jasno obrazloženje.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelanti osporavaju predmetnom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 047235 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 22. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti navode da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. U odnosu na navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine; dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, nesporno je da je apelantima omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neosnovani njihovi navodi da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporene odluke neosnovana.
31. U vezi s navodima apelanata da o njihovim pravima nije svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
33. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom apelanata 9. decembra 2010. godine i da je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047235 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko sedam godina i 10 mjeseci.
34. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju naknade nematerijalne štete za pretrpljenu duševnu bol zbog smrti člana porodice, te imajući u vidu predmet spora i okolnost da su u postupku vršena vještačenja, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Nadalje, u odnosu na doprinos apelanata trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred prvostepenim sudom jedanput odgođeno ročište za glavnu raspravu na zahtjev apelanata, ali se ne može zaključiti da je to u većoj mjeri utjecalo na dužinu postupka. Nadalje, u pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku u periodu od sedam godina i 10 mjeseci donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance. Ustavni sud uočava da je postupak pred Općinskim sudom trajao ukupno dvije godine i devet mjeseci, da je postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom trajao ukupno dvije godine i 11 mjeseci (računajući od donošenja prvostepene presude), dok je postupak pred Vrhovnim sudom trajao ukupno jednu godinu i 11 mjeseci (računajući od dana podnošenja revizije).
35. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da su apelanti do konačne odluke u svom predmetu došli prije podnošenja apelacije, te da su u predmetnom postupku redovni sudovi kontinuirano preduzimali radnje u predmetu i donijeli tri meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, te stoga nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, dakle, nalazi da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
37. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o pravnim lijekovima koje su oni izjavljivali. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u konkretnom slučaju koristili zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, razmotrili i zaključili da su oni neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanata neosnovani. Zabrana diskriminacije
39. U vezi s navodima apelanata da je „Vrhovni sud u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo“, Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelanata na različitu praksu sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su diskriminirani u postupku, s obzirom na to da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali navodi
40. U vezi s navodima apelanata o kršenju člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade nematerijalne štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine; dostupna na www.ustavnisud.ba ), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da su apelanti nesporno imali pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i 10 mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, a te pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
43. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević