Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2502/19 (M. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2502/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2502/19, rješavajući apelaciju Munira Kajtazovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Munir Kajtazović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 022265 18 Rev od 5. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 022265 17 Gž od 22. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 022265 12 P od 12.
decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munir Kajtazović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pećigrada, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Osman Hadžić i Amela Hadžić Terzić iz Bihaća, podnio je 11. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 022265 18 Rev od 5. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 022265 17 Gž od 22. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 022265 12 P od 12. decembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice (A.K.) i prvotuženog (J.K.) čine pokretne stvari (pobliže označene u izreci prvostepene presude), te da je udio tužiteljice i prvotuženog u sticanju ovih pokretnih stvari jednak (½). Također, obavezani su apelant i trećetužena (Z.K.) da tužiteljici po osnovu stečenog bez osnova isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su tužiteljica i prvotuženi (apelantov sin) bili u braku dugi niz godina i da su predmetne pokretne stvari stekli zajedničkim radom u toku trajanja bračne zajednice. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su bračni partneri u smislu čl. 251. st. 1. i 252. st. 1. Porodičnog zakona FBiH u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, osim u slučaju ako su drukčije ugovorili. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili čl. 250. i 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH kada su prihvatili tužiteljičin tužbeni zahtjev. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke srušile staru porodičnu kuću i na istom mjestu zajedničkim novčanim sredstvima izgradili novi porodično stambeni objekt za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prvotuženog i to u široj porodičnoj zajednici (zajedno s apelantom i trećetužnom), da su tužiteljica i prvotuženi za sebe izgradili prvi sprat, a za apelanta i trećetuženu prizemlje, te da je u katastru nekretnina predmetna nekretnina upisana kao apelanotv posjed. Vrhovni sud je naveo da se radi o takvim ulaganjima uslijed kojih je izgrađen novi objekat te da takva ulaganja daju tužiteljici pravo na obligaciono-pravni zahtjev na temelju činjenice što je vršila ulaganje svojih novčanih sredstava u nekretninu, jer bi, u suprotnom, tuženi (pa tako i apelant) bez pravnog osnova stekli korist predmetnim ulaganjem tužiteljice. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima obavezali apelanta i trećetuženu da tužiteljici na ime izvršenih ulaganja u porodični stambeni objekat isplate dosuđeni iznos, a prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da nema osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, a naročito za primjenu instituta sticanja bez osnova. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je glavna rasprava zaključena 5. novembra 2015. godine a prvostepena odluka donesena 12. decembra 2016. godine, a za koje nepostupanje ne postoji objektivno pravdanje, te da razuman rok nije ispoštovan ni prilikom odlučivanja Vrhovnog suda o reviziji, jer je reviziju izjavio 11. septembra 2017. godine, a presuda donesena 5. februara 2019. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak pred redovnim sudovima (na tri instance) trajao šest godina i oko četiri mjeseca. Po mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević