Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-361/19 („Vitezlijek“ d.o.o. Vitez i „Farmaprom“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Materijalna šteta
- Javne nabavke
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-361/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-361/19, rješavajući apelacije „Vitezlijek“ d.o.o. Vitez i „Farmaprom“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Vitezlijek“ d.o.o. Vitez protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 053349 17 Rev od 14.
studenog 2018. godine;
„Farmaprom“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 103744 18 Rev od 18. listopada 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-361/19
1. „Vitezlijek“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 25. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 053349 17 Rev od 14. studenog 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužena (Općina Kiseljak) na ime naknade materijalne štete isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu naknade materijalne štete, zbog propusta nadzora nad poslovanjem J.U. Ljekarna/Apoteka Kiseljak. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su apelant kao prodavač i J.U. Ljekarna/Apoteka Kiseljak kao kupac bili u poslovnom odnosu, te da apelantu nisu plaćeni računi za robu. Povodom navedenog duga, apelant je podnio tužbu protiv J.U. Ljekarna/Apoteka Kiseljak i tužene u ovom postupku sa zahtjevom za solidarnu isplatu duga, da bi sud zahtjev prihvatio u odnosu na J.U. Ljekarna/Apoteka Kiseljak, a odbio u odnosu na tuženu. Nakon što je presuda u tom postupku postala izvršna (rujan 2011.), do donošenja sudskog rješenja kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka zbog nedostatka imovine i određeno da će se subjekt J.U. Ljekarna/Apoteka Kiseljak brisati iz sudskog registra (svibanj 2013), proteklo je razdoblje od godinu i pol dana, u kome apelant nije podnio prijedlog za prinudnu naplatu duga, odnosno izvršenje. Imajući u vidu ovakva činjenična utvrđenja, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te su u skladu sa člankom 154. stavak 1., člankom 158. u vezi sa člankom 172. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima, izveli pravni zaključak da u konkretnom slučaju, prije svega, nisu dokazane opće pretpostavke subjektivne odgovornosti za štetu, niti štetna radnja organa tužene u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija, a niti adekvatna uzročna veza između štetne radnje i štete.
2. AP-458/19
4. „Farmaprom“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Trivun Kozomara odvjetnik iz Trna, podnio je 31. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 103744 18 Rev od 18. listopada 2018. godine
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi (JZU Opća bolnica Zvornik) na ime naknade štete isplate određeni novčani iznos.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženi raspisao javni poziv – tender za nabavku medicinske opreme i donio odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, koju je apelant osporio, te je Komisija za razmatranje žalbi poništila postupak javne nabavke. Dalje je naveo da je nakon toga apelant kao jedan od ponuđača dostavio zahtjev za naknadu štete koji je usvojen, te je tuženi obvezan da apelantu nadoknadi novčani iznos koji predstavlja 10 % od ponuđene cijene. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, apelant ostvario pravo na naknadu štete u upravnom postupku, a nije dokazao da postoji uzročna veza između rada organa tuženog i prouzročene štete shodno odredbi čl. 155. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom da je ovakvo postupanje tuženog u postupku javnih nabavke sankcionirano poništavanjem postupka javne nabavke od strane Komisije za razmatranje žalbi i obvezivanjem tuženog da nadoknadi 10% vrijednosti ugovora, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da preispitivanje pravilnosti odluke tuženog donesene u postupku javne nabavke povodom raspisanog tendera, predstavlja dio zakonom predviđene procedure, a pogrešna primjena prava koja se ne može pripisati namjeri ovlaštene osobe nije nezakonit ili nepravilan rad.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-361/19.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević