Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4312/19 (D. O.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4312/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4312/19, rješavajući zahtjev Dževada Omanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dževada Omanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amir Omanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 059101 19 Rev od 6. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 059101 18 Pž 2 od 4. januara 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4312/19.

2. Zatim, apelant je, putem istog punomoćnika, podnio 7. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 059101 19 Rev od 6. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 059101 18 Pž 2 od 4. januara 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4315/19.

3. Apelant je također, u predmetnim apelacijama, podnio zahtjeve za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda od 6. augusta 2019. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

4. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da proizlaze iz sličnog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da spoji apelacije i vodi jedan postupak pod brojem AP-4312/19.

5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 059101 17 Ps 2 od 11. maja 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant i „Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi) na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 77.350,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (stav I izreke presude). Istom presudom obavezan je tužitelj da naknadi troškove postupka apelantu u određenom novčanom iznosu (stav II izreke presude), dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav III izreke presude). Presudom je tužitelj obavezan da naknadi troškove postupka drugotuženom u određenom novčanom iznosu (stav IV izreke presude), dok je zahtjev za naknadu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav V izreke presude) (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su pravni prednik tužitelja (Top 25 Maj Cazin) kao naručilac poslova i usluga i apelant (advokat) kao izvršilac poslova i usluga 14. decembra 2000. godine zaključili ugovor o zastupanju, da je apelant sa pravnim prednikom drugotuženog 26. januara 2004. godine zaključio policu osiguranja za štete pričinjene obavljanjem advokatske djelatnosti, te da je polica zaključena za period od 1. januara 2004. godine do 1. januara 2014. godine. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je pravni prednik tužitelja 6. jula 2007. godine apelantu, na osnovu zaključenog ugovora o zastupanju, dostavio 38 računa sa pratećom finansijskom dokumentacijom protiv dužnika d.o.o. Čavkunović Bihać (u daljnjem tekstu: dužnik) radi podnošenja tužbe za naplatu duga, nakon čega je apelant 9. oktobra 2007. godine podnio 39 tužbi radi naplate duga po svakom konkretno naznačenom računu protiv dužnika. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Općinski sud je, primjenom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je apelant za 36 računa (čiji iznosi su predmetnog tužbenog zahtjeva tužitelja), podnio tužbe protiv dužnika po proteku trogodišnjeg roka zastare potraživanja, iako je račune od tužitelja zaprimio 35 dana prije isteka roka zastarjelosti potraživanja (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 8 do 18 obrazloženja).

7. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant 11. decembra 2007. godine prestao sa obavljanjem advokatske djelatnosti, te da je tužitelj ovlastio drugog punomoćnika (advokata Zlatka Pozderac) za zastupanje. Utvrđeno je da je u devet predmeta, nakon provedenog parničnog postupka, Općinski sud donio meritorne presude kojima je odbio tužbene zahtjeve tužitelja zbog usvojenog prigovora zastare potraživanja. Općinski sud je utvrdio da dug po računima iz navedenih devet predmeta iznosi 22.566,89 KM, dok se drugi punomoćnik u 26 predmeta odrekao tužbenog zahtjeva (prvostepeni sud je donio presude zbog odricanja), a u jednom predmetu je povukao tužbu (donijeto rješenje o povlačenju tužbe) u kojima dug iznosi ukupno 54.783,97 KM. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantu otkazana punomoć, te da je tužitelj zaključio ugovor o zastupanju sa drugim punomoćnikom koji je preuzeo sve predmetne spise i poduzimao pravne radnje – povlačenje tužbe, odricao se od tužbenog zahtjeva, nakon čega je sud donosio odluke u skladu sa zakonom. Po ocjeni Općinskog suda, nakon otkaza punomoći za zastupanje apelantu, došlo je do prekida uzročno-posljedične veze između radnje apelanta i posljedice koje su prouzrokovane isključivo radnjom trećeg lica – novog punomoćnika, za koje radnje apelant ni u kom slučaju ne može snositi odgovornost (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 18 do 20 obrazloženja). Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 1. ZPP-a o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 20 i 21 obrazloženja.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 059101 18 Pž 2 od 4. januara 2019. godine tužiteljeva žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda iz stava I izreke preinačena na način da su obavezani apelant i drugotuženi da tužitelju na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 22.566.89 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknade troškove parničnog postupka određenom novčanom iznosu, dok je u ostalom dijelu žalba tužitelja odbijena i prvostepena presuda preko dosuđenog iznosa u stavu I izreke potvrđena. Povodom žalbe tužitelja, a po službenoj dužnosti, odluka iz stava II i IV izreke prvostepene presude je preinačena tako što je tužitelj obavezan da apelantu i drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosima pobliže navedenim u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu (stav III i V izreke prvostepene presude) žalba tužitelja je kao nedopuštena odbačena. Istom presudom obavezani su apelant i drugotuženi da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka za sastav žalbe, dok je zahtjev drugotuženog za naknadu sastava odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan.

9. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Pri tome, Kantonalni sud je primjenom odredbi čl. 154, 155, 414. stav 1, 897. i 919. stav 1. ZOO obavezao apelanta i drugotuženog da tužitelju solidarno naknade štetu u iznosu od 22.566,89 KM, koji iznos odgovara zbiru duga po računima i troškovima postupka u devet predmeta u kojima je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja, pri čemu apelantovu odgovornost temelji na njegovom propustu da tužbe podnese blagovremeno, prije nastupanja zastare potraživanja. Kako se prvotuženi osigurao od odgovornosti za štete pričinjene obavljanjem advokatske djelatnosti, zajedno s njim za štetu solidarno odgovara i osiguravač, drugotuženi. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 54.783,97 KM, za dugove iz računa i troškove postupka u 27 predmeta u kojima je drugi advokat odustao od tužbenog zahtjeva, odnosno povukao tužbu.

10. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Ps 059101 19 Rev od 6. augusta 2019. godine reviziju apelanta i drugotuženog odbacio. Istom presudom je usvojio reviziju tužitelja i nižestepene presude preinačio tako da su apelant i drugotuženi obavezani tužitelju solidarno naknaditi štetu u iznosu oci 54.783,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pored iznosa od 22.566,89 KM, dosuđenog drugostepenom presudom (ukupno 77.350,86 KM) i naknaditi mu troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Vrhovni sud je nedopuštenost apelantovih revizijskih prigovora detaljno pojasnio na stranama 2 i 3 obrazloženja presude, a osnovanost tužiteljeve revizije na stranama od 5 i 6 obrazloženja. Prema ocjeni Vrhovnog suda pravni zaključak drugostepenog suda (da je radnjama drugog angažovanog advokata došlo do prekida uzročno posljedične veze između štetne radnje apelanta i nastale štete, odnosno da je šteta nastala odricanjem od tužbenog zahtjeva odnosno povlačenjem tužbe od strane drugog punomoćnika, posljedica radnji drugog punomoćnika, a ne radnji apelanta) utemeljen je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, i to odredbi člana 154. stav 1. i 155. ZOO.

12. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant i drugotuženi solidarno odgovaraju za ukupnu štetu koju trpi tužitelj, nastalu uslijed radnji apelanta, propuštanjem da tužbu za dug po svim računima podnese prije isteka vremena određenog za zastarjelost potraživanja, neovisno od toga što je u predmetima u kojima je istaknut prigovor zastarjelosti potraživanja, drugi advokat odustao od tužbenog zahtjeva ili povukao tužbu. Pri tome, Vrhovni sud je pojasnio da do štete koju trpi tužitelj nije došlo radnjama drugog angažovanog advokata, naprotiv, štetna radnja je propuštanje, nečinjenje prvog advokata, apelanta, da u roku prije isteka vremena za zastarjelost podnese tužbu, tako da se uzročna veza između štetne radnje i nastale štete kao pretpostavka odgovornosti za štetu, nalazi u toj vezi. Po ocjeni Vrhovnog suda drugi angažovani advokat, koji je odustao od tužbenog zahtjeva i povukao tužbu u identičnim predmetima radi isplate duga po računima, nakon istaknutog prigovora zastare, svojim postupcima nije prekinuo uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete koju traži tužitelj u predmetnom sporu, niti njegove radnje imaju obilježja štetnih radnji. Poduzetim radnjama on je smanjio visinu štete, troškove postupka, pa njegovim radnjama tužitelju nije prouzrokovana šteta, između njegovih radnji i nastale štete nema međusobne povezanosti. S obzirom da je šteta proizišla iz konkretne radnje apelanta, radnjama drugog advokata nije prekinuta uzročna veza između radnje apelanta i štete, nego je šteta smanjena.

13. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da je uzročna veza prekinuta radnjom trećeg lica i da je time postavljena granica odgovornosti apelanta, koji ne odgovara za daljnje posljedice. Vrhovni sud je naveo da su apelant i drugotuženi solidarno odgovorni za nastalu štetu u ukupnom iznosu za dug po svim računima i utvrđenim troškovima postupka i dužni su je tužitelju naknaditi solidarno.

14. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da u konkretnim predmetima nije došlo do zastare, jer je nakon isticanja roka zastare za potraživanja naknade ugovorne štete u trajanju od tri godine, počeo teći opći rok zastare u trajanju od pet godina na ime stjecanja bez osnova, na osnovu člana 209. ZOO. Također, smatra da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara jer je svaki put kada su tužitelj i dužnik sravnjivali račune na kraju poslovne godine došlo do prekida zastare konkludentnim priznanjem duga na temelju člana 387. ZOO. Apelant smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud proizvoljno primijenili i odredbe čl. 154. i 155. ZOO, budući da su u cijelosti zanemarili da odštetna odgovornost advokata u zastupanju zbog navodne pogreške (propusta) u zastupanju postoji samo ukoliko bi se dokazalo da bi stranka uspjela u izgubljenoj parnici da je tužba blagovremeno podnesena, jer se samo u tom slučaju može govoriti o postojanju uzročno posljedične veze između propusta advokata i štete koja je nastala kao posljedica nepravilnog zastupanja. S obzirom da je osporenim presudama obavezan na plaćanje odštete čime se umanjuje njegova imovina, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.

15. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant predlaže da se odgodi postupak izvršenja presude Vrhovnog suda od 6. augusta 2019. godine do konačne odluke Ustavnog suda po podnesenim apelacijama.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

17. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

19. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava u kontekstu osporenih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Ovo osobito imajući u vidu da se donošenje tražene privremene mjere svodi na donošenju odluke o meritumu zahtjeva.

20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4312/19 (D. O.) | Sudska praksa | Aktio