Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-790/19 (PANIFLEKS d.o.o. Jahorina)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-790/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-790/19, rješavajući apelaciju PANIFLEKS d.o.o. Jahorina, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio PANIFLEKS d.o.o. Jahorina protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 011328 18 Pž od 19. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PANIFLEKS d.o.o. Jahorina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pale, kojeg zastupa Sanela Gorčić odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 22. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 011328 18 Rev od 16. januara 2019. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 011328 18 Pž od 19. srpnja 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5593/18 od 6. studenog 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Višeg privrednog suda od 19. srpnja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Osporenom odlukom Višeg privrednog suda usvojena je žalba tužitelja (AG Spices s.r.o.. Kostolna, Slovačka Republika) i prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj isporučio robu apelantu, ispostavio fakturu, da se radilo o robi koja predstavlja dodatke mesnim proizvodima čijom preradom i proizvodnjom se bavi apelant, kao da je bilo reklamacija na finalne proizvode apelanta, a da je apelant, odmah, po saznanju za nedostatke finalnih proizvoda, obavijestio tužitelja. Međutim, Viši privredni sud je istakao da ove činjenice nisu bile dovoljne za zaključak da se radilo o reklamaciji robe tužitelja, jer roba nije bila namijenjena za dalju distribuciju nego je korištena za pravljenje proizvoda od mesa, a taj proces podrazumijeva niz radnji koje proizvođač poduzima kako bi finalni proizvod bio odgovarajućeg kvaliteta. S tim u vezi odsustvo dokaza potrebne dokazne snage (vještačenja vještaka odgovarajuće struke) na strani apelanta, prema mišljenju Višeg privrednog suda znači da se ne može zaključiti da su uzroci nekvalitetnog finalnog proizvoda bili upravo aditivi i začini tužitelja. Imajući to u vidu, Viši privredni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno primijenio na sporni odnos odredbe Bečke konvencije-Konvencije UN o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine (u daljnjem tekstu: Bečka konvencija), ali za rješavanje konkretnog spora, nije bila bitna odredba čl. 39. na koju se pozvao, jer se nije radilo o nedostatku robe tužitelja nego robe apelanta u čiji sastav ulaze i proizvodi tužitelja, ali samo kao jedna od komponenata finalnog proizvoda. Kako je tužitelj kao prodavač, po čl. 30. i 35. Bečke konvencije ispunio svoju obavezu tako što je na način predviđen ugovorom isporučio robu apelantu i prenio vlasništvo na robi (radilo se o robi sa podacima o specifikaciji koji su upućivali na mikrobiološku ispravnost), a kako apelant nije dokazao da postoje nedostaci saobraznosti robe tužitelja (čl. 36. Bečke konvencije) onda nemaju značaja utvrđene činjenice da je bila u pitanju blagovremena reklamacija, jer se ona odnosila na reklamaciju proizvoda apelanta, a ne na robu tužitelja.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-790/19 (PANIFLEKS d.o.o. Jahorina) | Sudska praksa | Aktio