Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3075/18 (Addiko Bank a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 371
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3075/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3075/18, rješavajući apelaciju Addiko Bank a.d. Banja Luka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Addiko Bank a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 037997 18 Gž od 19. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Addiko Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 037997 18 Gž od 19. februara 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 I 037997 16 P od 6. decembra 2017. godine obavezani su tuženi LJ. B. i D. B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom, određeni novčani iznos na ime redovne kamate, te određeni novčani iznos na ime zatezne kamate dospjele do dana otkaza ugovora o kreditu (sve bliže navedeno u izreci navedene presude).
3. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 037997 18 Gž od 19. februara 2018. godine, žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda preinačena, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu, po osnovu određenog ugovora o kreditu, solidarno isplate određeni novčani iznos na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana otkaza ugovora pa do namirenja apelanta u cijelosti, određeni novčani iznos na ime redovne kamate dospjele do dana otkaza ugovora o kreditu, te određeni novčani iznos na ime zatezne kamate dospjele do dana otkaza ugovora o kreditu).
4. U obrazloženju navedene presude, Okružni sud je istakao da se žalbenim prigovorima tuženih osnovano ukazuje, da prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude nije pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastare, isti cijenio shodno članu 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) umjesto da isti cijeni shodno članu 372. i 373. ZOO, kako se to žalbom osnovano ukazuje.
5. Okružni sud je naveo da je u članu 3. predmetnog ugovora o kreditu, a što ni je sporno ni medu strankama, ugovoreno da će se otplata duga po istom vršiti u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u određenom novčanom iznosu, slijedom čega se zastara potraživanja po takvom ugovoru ima cijenili u skladu sa članom 372. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana ZOO (kojim je propisano da se za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate primjenjuje trogodišnji rok od dospjelosti svakog pojedinog davanja, odnosno u konkretnom slučaju anuiteta) i članom 373. stav 1. i 2. ZOO (kojim je propisano da samo pravo iz koga potiču povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja, kao i da kad zastari pravo povjerilac gubi prava ne samo da zahtjeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti).
6. Okružni sud je istakao, da s obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, na koji nalaz stranke tokom postupka nisu imale primjedbi ni prigovora, nesporno proizlazi da je posljednja uplata po predmetnom kreditu bila 8. septembra 2008. godine, a da je apelant prijedlog za izvršenje podnio 16. jula 2015. godine (protokom nešto manje od sedam godina od dana posljednje uplate), to je prigovor zastare u cijelosti osnovan. Naime, protokom roka od pet godina od dana posljednje uplate, shodno naprijed navedenom članu 373. ZOO, apelant je izgubio pravo da potražuje sva potraživanja po osnovu predmetnog ugovora. Nadalje je naglasio, da posebno ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se rok zastare ima računati od dana kada je apelant raskinuo ugovor, jer raskid ugovora predstavlja jednostranu radnju ugovorne strane, koja ne dovodi do prekida zastare u smislu člana 388. ZOO, nego se rok zastare mora cijeniti od dana dospijeća najstarijeg anuiteta.
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešne primijene relevantnih odredbi ZOO, koje se odnose na zastaru potraživanja. Naime, apelant smatra da je Okružni sud na predmetna potraživanja trebao primijeniti opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO, koji u konkrentom slučaju nije protekao. Apelant je, između ostalog, naveo i da je Okružni sud u predmetu 86 0 P 037973 17 Gž (u daljnjem tekstu: drugi predmet) odbio žalbu tuženih, iako su istakli prigovor zastare u smislu člana 373. ZOO, i potvrdio prvostepenu presudu u kojoj se prvostepeni sud, prilikom odlučivanja, pozvao na član 371. ZOO.
Relevantni propisi
8. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.
Zastarjelost samog prava Član 373. st. 1. i 2.
(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, odnosno kada je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2750/17 od 25. juna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Vezano za apelantove navode da je Okružni sud u drugom predmetu, postupio drugačije nego u konkretnom, odnosno da je odbio žalbu tuženih i potvrdio prvostepenu presudu u kojoj je se prvostepeni sud prilikom odlučivanja pozvao na član 371. ZOO, Ustavni sud primjećuje da apelant uz apelaciju uopšte ne dostavlja odluku iz tog drugog predmeta, pa Ustavni sud nije ni mogao ocijeniti da li se zaista radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Međutim, neovisno od navedenog, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Okružnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za što apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević