Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2809/18 (A. K. E.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2809/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2809/18, rješavajući apelacije Azre Kekić Etemoski, , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Azra Kekić Etemoski protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 063069 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 063069 15 Gž od 22. novembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 063069 14 P od 10. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2809/18 i AP-2810/18

1. Azra Kekić Etemoski (u daljnjem tekstu: apelantica) iz SR Njemačke, koju zastupa Dragomir Živanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. maja 2018. godine dvije apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 063069 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 063069 15 Gž od 22. novembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 063069 14 P od 10. jula 2015. godine. Predmetne apelacije su zavedene pod br. AP-2809/18 i AP-2810/18.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 063069 14 P od 10. jula 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže Grad Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade za otuđene pokretne stvari pokućstva isplati iznos od 117.348,00 KM zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je rješenjem o eksproprijaciji tužene (u to vrijeme Opština Bijeljina) od 17. decembra 1993. godine u svrhu izgradnje administrativne zgrade „Eparhijski dom“ u Bijeljini potpuno eksproprisana, između ostalih, i apelantičina nekretnina. Nadalje je utvrdio da je apelantica 2011. godine parničnom odjeljenju tog suda podnijela tužbu protiv tuženog radi određivanja naknade za njene eksproprisane nekretnine, koji postupak je nastavljen po odredbama vanparničnog postupka. U navedenom postupku je doneseno prvostepeno rješenje kojim je utvrđena naknadu za apelantičine eksproprisane nekretnine i vanjsko uređenje dvorišta u iznosu od 168.200,00 KM i iznosu od 61.500,00 KM na ime zakupnine stambenog prostora sa pripadajućom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.610,00 KM. Protiv navedenog rješenja tužena je izjavila žalbu, po kojoj do donošenja odluke tog suda nije bila donesena odluka. Osnovni sud je nadalje naveo da se u predmetnom postupku radi o apelantičinom zahtjevu za naknadu štete prouzrokovane otuđenjem-uništenjem pokretnih stvari koje su se nalazile u porodičnoj kući koja je eksproprisana. Ukazao je da je odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1.), te da to pravo u svakom slučaju zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2.). S tim u vezi je istakao da je predmetna šteta nastala krajem 1993, odnosno početkom 1994. godine, kada je izvršeno rušenje apelantičinog porodičnog objekta, što je među strankama nesporno. Pri tome je naglasio da zbog proglašenog ratnog stanja na području Republike Srpske apelantica nije mogla da podnese predmetnu tužbu prije 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da rokove zastarjelosti u konkretnom slučaju treba računati od tog dana, shodno odredbi člana 383. ZOO. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 11. decembra 2014. godine, Osnovni sud je zaključio da nije podnesena u roku propisanom odredbom člana 376. ZOO, odnosno da je prigovor zastare osnovan. Nadalje je naveo da je neosnovano apelantičino pozivanje na odredbu člana 39. Zakona o korišćenju napuštene imovine i odredbu člana 7. Zakona o prestanku primjene zakona o korišćenju napuštene imovine. S tim u vezi je istakao da se odredba člana 39. navedenog zakona odnosi na pravo vlasnika napuštene imovine, u slučaju trajnog povratka, na povrat svoje imovine, odnosno pravo na pravičnu naknadu u okviru poravnanja između Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske po principu reciprociteta, shodno odredbi člana 42. Zakona o korišćenju napuštene imovine. Takođe je naglasio da se član 7. Zakona o prestanku primjene zakona o korišćenju napuštene imovine odnosi na pravo vlasnika napuštenih nepokretnosti, koje shodno stavu 2. navedene zakonske odredbe ne zastarjeva, na podnošenje zahtjeva za vraćanje napuštenih nepokretnosti, te da se tim odredbama zakona ne isključuje primjena odredaba ZOO koje regulišu institut naknade štete za otuđene ili uništene pokretne stvari i rokove zastarjelosti tih potraživanja. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da je apelantica, shodno odredbi člana 360. stav 1. ZOO, izgubila pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Osnovni sud je nadalje ukazao da je Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1.), te da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (član 123. stav 1.). Zatim, da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenica na osnovu kojih će donijeti odluku (član 123. stav 2.), te da će ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126.). S tim u vezi je istakao da je postojanje štete, štetne radnje i uzročne veze između te radnje i nastale štetne posljedice, kao uslov odgovornosti lica od kojeg se traži naknada štete, bila dužna dokazati apelantica, što u konkretnom slučaju nije dokazala. Pri tome je naglasio da iz međusobno saglasnih iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je apelantičin porodični objekat bio opremljen pokretnim stvarima pokućstva (namještaj, tehničke stvari) ali da se saslušani svjedoci nisu mogli izjasniti o vrsti, količini i kvalitetu tih stvari. U konačnici Osnovni sud je naveo da apelantica tokom postupka nije pristupila sudu u cilju saslušanja u svojstvu parnične stranke kako bi se izjasnila na navedene okolnosti niti je sudu dostavila dokaze o stvarima pokućstva kako je to najavila u tužbi, odnosno nije dostavila račune o nabavci stvari niti spisak stvari koje su se nalazile u njenom objektu, te da nije predložila vještačenje po vještaku odgovarajuće struke na okolnost utvrđivanja vrijednosti pokretnih stvari.

4. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 063069 15 Gž od 22. novembra 2016. godine djelimično je usvojena apelantičina žalba i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu apelantičina žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se žalbom osnovano ukazuje da je podnošenjem tužbe 2011. godine došlo do prekida zastarnog roka za naknadu štete i da je rok počeo teći iznova. Okružni sud je, međutim, istakao da to nije od značaja za odluku u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da je od 19. juna 1996. godine, odnosno prestanka ratne opasnosti, do podnošenja prvobitne tužbe (2011. godine) već bio protekao objektivni rok od pet godina od nastanka štete propisan odredbom člana 376. ZOO. Nadalje je naveo da Dejtonski mirovni sporazum daje pravo svim izbjeglicama i raseljenim licima na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstva od 1991. godine i kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. Okružni sud je, međutim, istakao da tim sporazumom nisu određeni rokovi za zaštitu tih prava, niti je isključena primjena zastarnih rokova propisanih ZOO. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da je, uprkos činjenici da je apelantica izvjesno pretrpila štetu za koju postoji i odgovornost tužene, apelantica propustila da u zakonskom roku zatraži zaštitu svojih prava, te je potvrdio prvostepenu presudu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 063069 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su početak roka zastarjelosti računali od 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne Skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje, budući da je tog dana apelantici bio omogućen pristup sudu radi ostvarivanja prava na nakandu štete koja je predmet spora. S tim u vezi je naveo da je petogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO od toga dana istekao 19. juna 2001. godine, što znači da je do dana podnošenja tužbe protekao objektivni rok zastarjelosti. Nadalje je naveo da su bez uticaja na pravilnost drugostepene presude revizioni navodi da je apelantica tek po izjašnjenju tužene u odgovoru na tužbu saznala da tužena nije sačuvala njene pokretne stvari, s obzirom da se subjektivni rok zastarjelosti primjenjuje samo ako je u okviru objektivnog zastarnog roka. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i revizioni navod da se u konkretnom slučaju treba primijeniti rok zastarjelosti od 10 godina iz člana 371. ZOO, jer prema toj odredbi potraživanje zastarjeva za 10 godina ako zakonom nije određen drugačiji rok zastarjelosti. S tim u vezi je istakao da na taj zaključak nije od uticaja ni apelantičino pozivanje na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni na Ustav Bosne i Hercegovine i na Dejtonski mirovni sporazum, koji ne propisuju posebne rokove zastarjelosti potraživanja naknade štete, niti isključuju primjenu domaćih propisa o zastarjelosti tog potraživanja. Vrhovni sud je ukazao da nastupanjem zastarjelosti potraživanja, shodno odredbi člana 360. stav 1. ZOO, prestaje pravo povjerioca da zahtjeva ispunjenje obaveze prinudnim putem, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su apelantičin tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Vrhovni sud je nadalje naveo da je, kada bi se prihvatili osnovanim revizioni prigovori da apelantičino potraživanje nije zastrjelo, za usvajanje tužbenog zahtjeva apelantica bila dužna dokazati pretpostavke za naknadu štete (postojanje štete, štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete i osnov odgovornosti) što provedenim dokazima nije dokazala. S tim u vezi je istakao da iskazi saslušanih svjedoka M. P. i M. D. nisu pravno relevantni dokazi za dokazivanje osnova i visine naknade za predmetnu štetu, te da je apelantica cijenu za pokretne stvari navela bez ikakvog uporišta za to i da je tužbeni zahtjev postavljen uopšteno u iznosu od 117.348,00 KM. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica tokom predmetnog postupka nije dokazala osnovanost, kao ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu apelanticu i iste osporene odluke, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 2809/18.

Apelacioni navodi

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da prema važećim domaćim propisima i Dejtonskom mirovnom sporazumu pravo potraživanja stvari od nevlasnika ne zastarijeva, te da je morala postaviti tužbeni zahtjev za naknadom štete, s obzirom da od nadležnog upravnog organa, niti privremenog zastupnika koji joj je postavljen u postupku eksproprijacije nije dobila informacije o svojoj imovini. Takođe je navela da je tokom predmetnog postupka dokazala da je tuženi otuđio njene stvari iz porodičnog domaćinstva kada je vršio eksproprijaciju, kao i vrijednost otuđenih stvari koje je tuženi dao na korištenje pojedinim građanima, te da je stoga njen tužbeni zahtjev osnovan.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je apelantičino potraživanje zastarilo, zbog proteka roka iz člana 376. stav 2. ZOO, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u njihovom postupanju. Redovni sudovi su pri tome istakli i to da apelantica u toku postupka nije dokazala zakonom propisane elemente (postojanje štete, štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete, osnov odgovornosti) koji bi njen tužbeni zahtjev kojim traži naknadu štete činili osnovanim, niti je sudu pružila elemente na osnovu kojih bi mogao utvrditi visinu tog potraživanja. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2809/18 (A. K. E.) | Sudska praksa | Aktio