Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-855/18 (V. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-855/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 855/18, rješavajući apelaciju Veljka Muline, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je •
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Veljka Muline.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 041495 17 Gž od 28. novembra 2017. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Veljko Mulina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnio je 9. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 041495 17 Gž od 28. novembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužioca B.M. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 22. oktobra 2019. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju 28. i 29. oktobra 2019. godine, dok Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
1. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 041495 15 P od 12. decembra 2016. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o doživotnom izdržavanju od 5. novembra 2013. godine, što je apelant dužan da prizna i da trpi, te je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - PJ Trebinje (u daljnjem tekstu: Uprava) da iz javnih evidencija briše upis apelanta kao vlasnika i posjednika na nekretninama, preciznije navedenim u izreci presude, i da uspostavi prethodno važeće stanje.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je 5. novembra 2013. godine pred notarom zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između majke apelanta D.M. u svojstvu primateljke izdržavanja (u daljnjem tekstu: primateljka izdržavanja) i apelanta u svojstvu davaoca izdržavanja. Tim ugovorom bilo je predviđeno da primateljka izdržavanja apelantu ostavlja u svojinu i posjed nakon svoje smrti određene nepokretnosti, a apelant se obavezao da će preuzeti cjelokupnu brigu o primateljkinom izdržavanju, koja se sastoji od brige o zdravlju, svakodnevnim potrebama, nabavci namirnica i ostalih kućnih potrepština, pomoći u svakodnevnim kućnim poslovima, spremanju hrane, održavanju higijene kako nje lično, tako i stana, održavanju nepokretnosti, neophodnih popravaka, lično ili obezbjeđenjem lica posredstvom koga će se obavljati navedeni poslovi. Takođe, obavezao se da će je za slučaj bolesti njegovati, obezbjeđivati lijekove i potrebnu ljekarsku pomoć, a po potrebi smjestiti u zdravstvenu ustanovu, novčano pomagati u skladu sa svojim mogućnostima i kada se ukaže potreba platiti režijske troškove, troškove komunalija i ostalog ako ona sama ne bude mogla finansirati, da će on ili članovi porodičnog domaćinstva boraviti u domaćinstvu primateljke izdržavanja u vremenu kada to bude zahtijevalo njeno zdravstveno stanje, platiti troškove sahrane ukoliko primateljka izdržavanja sama ne obezbijedi sredstva i sahraniti je po mjesnim običajima. Zatim, utvrđeno je da je primateljka izdržavanja u vrijeme zaključivanja ugovora imala 87 godina i devet mjeseci života, da je bila dobrog opšteg zdravstvenog stanja sve do smrti i da je živjela u porodičnoj zajednici sa kćerkom M.M., te da je preminula 18. septembra 2015. godine, dakle, nepune dvije godine nakon zaključenja spornog ugovora. U ostavinskom postupku rješenjem Osnovnog suda od 7. decembra 2015. godine odlučeno je da se zaostavština iza preminule primateljke izdržavanja neće raspravljati i odbijen je zahtjev tužioca za ostvarivanje prava na nužni dio, te je na osnovu spornog ugovora o doživotnom izdržavanju apelant kod Uprave upisan kao vlasnik spornih nepokretnosti.
4. Osnovni sud je naveo da je ugovor o doživotnom izdržavanju regulisan odredbama člana 139 stav 1 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN), čiji je sadržaj citirao. Takođe, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da ugovor o doživotnom izdržavanju predstavlja ugovor o otuđenju uz naknadu s tim da je predaja imovine odložena do smrti primaoca izdržavanja. Dakle, riječ je o dvostrano obaveznom ugovoru koji je u isto vrijeme i naplatan i koji u sebi sadrži i neka obilježja aleatornosti (darovanja). Dakle, ne može biti isključena mogućnost utvrđenja mješovitog karaktera ugovora, to jest mogućnost da taj ugovor predstavlja djelimično naplatan, a djelimično darovni (aleatorni) ugovor. Uslov za posljednje je postojanje očitog nesrazmjera između činidbe lica koje imovinu daje i protivčinidbe davaoca izdržavanja. Prema tome, uzimajući u obzir sva bitna obilježja ugovora o doživotnom izdržavanju, u slučaju ostvarenja očitog nesrazmjera činidaba stranaka, može se i mora zaključiti da nesrazmjeran višak u vrijednosti date imovine nije dat sa ciljem ostvarenja doživotnog izdržavanja, nego da predstavlja darovanje kojim je moguće povrijediti nasljedna prava lica koja to nasljedno pravo imaju iza primaoca izdržavanja.
5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je imao u vidu da je primateljka izdržavanja u vrijeme zaključenja spornog ugovora imala 87 godina i devet mjeseci života, što je iznad prosjeka života stanovništva na prostoru Bosne i Hercegovine, pa je naveo da je u takvoj situaciji postojala mala vjerovatnost da primateljka „izdrži“ duži period. Dalje, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka Lj.M., M.M., Z.A. i V.A., koji su lično poznavali primateljku izdržavanja, utvrđeno je da je ona do smrti bila prilično dobrog zdravstvenog stanja i da joj nije bila potrebna ničija pomoć, da se sama brinula o sebi, te da je posljednjih deset godina života živjela u zajedničkom domaćinstvu sa kćerkom M.M. u Dubočanima, koja se nakon odlaska u penziju u to mjesto vratila isključivo zbog majke, da su primale penzije u ukupnom iznosu od 900,00 KM, kao i da su imale prihode od poljoprivrede i stočarstva, od čega su mogle pristojno živjeti. Takođe, navedeno je da je apelant sa svojom porodicom živio i radio u Trebinju, a kada nije radio, dolazio je u Dubočane i obavljao poslove koji se tiču poljoprivrede i stočarstva, te da se po potrebi brinuo o majci. S obzirom na te činjenice, Osnovni sud je istakao da primateljki izdržavanja nije bila potrebna ekonomska pomoć iz čega proizilazi da sporni ugovor o doživotnom izdržavanju nema pravne važnosti, jer ugovorne strane nisu išle za tim da apelant kao davalac izdržavanja stvarno daje izdržavanje primateljki izdržavanja, već da se ovim ugovorom htjelo samo da se zakonski nasljednici iza primateljke izdržavanja izigraju u svojim pravima. Na takav zaključak upućuje i činjenica da je primateljka izdržavanja kao majka imala posebne emocije prema apelantu kao sinu u odnosu na ostalu djecu, što su potvrdili u svojim iskazima svjedoci M.M., Z.A., D.M. i V.A., te činjenica da je primateljka izdržavanja pred kćerkom A.Z. govorila “da je sve imanje u Dubočanima Jojovo, kako je odmilja zvala tuženog [apelanta]”. Takođe, Osnovni sud je naveo da je ocijenio i apelantovo ponašanje koji je prilikom saslušanja svjedoka V.A. u trenutku kada je izjavio da mu je on jednom prilikom rekao da je sve imanje u Dubočanima prenio na sebe, njemu rekao: “Ubiću te, pričaj istinu ovdje.” Osnovni sud je dalje istakao da bez izdržavanja, odnosno potrebe izdržavanja nema ni punovažnog ugovora o doživotnom izdržavanju, jer ugovor mora biti zaključen radi doživotnog izdržavanja primaoca izdržavanja, a ne radi izigravanja nasljednih prava zakonskih nasljednika. Na rješavanje ove pravne stvari nije od uticaja činjenica što su sestre parničnih stranaka M.M. i Z.A. u svojim iskazima navele da ne osporavaju ugovor o doživotnom izdržavanju. U konkretnom slučaju očigledno je da nije bilo potrebe za izdržavanjem primateljke izdržavanja, pa samim tim nema ni cilja toga ugovora, zbog čega taj ugovor nije punovažan. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor suprotan odredbi člana 139 ZN u vezi sa čl. 46 stav 1 i 47 ZOO, zbog čega je ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO.
6. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 041495 17 Gž od 28. novembra 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
7. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. Naime, apelant tokom prvostepenog postupka nije ni osporavao činjenicu da je posljednjih deset godina života primateljka izdržavanja živjela u zajedničkom domaćinstvu sa kćerkom M.M., koja se nakon odlaska u penziju vratila zbog majke i brinula se o njoj, da su obje imale ukupna primanja od penzije 900,00 KM, kao i prihode od poljoprivrede. Prema tome, primateljki izdržavanja nije bilo potrebno izdržavanje, a bila je i prilično dobrog zdravstvenog stanja sve do smrti i mogla je da se sama brine o sebi bez ičije pomoći. S obzirom na te činjenice Okružni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno zaključuje da sporni ugovor nije bio zaključen radi doživotnog izdržavanja primateljke, jer nije bilo potrebe za izdržavanjem, pa je takav ugovor suprotan odredbi člana 139 ZN i ništav je u smislu odredbe člana 103 ZOO. Naime, u situaciji kad je u postupku dokazano da primateljka izdržavanja nije imala nikakve potrebe za izdržavanjem od drugog lica, a i zdravstveno stanje je bilo takvo da je mogla da se stara o sebi i da je uz to živjela sa kćerkom u zajedničkom domaćinstvu, pa u takvim okolnostima zaključuje ugovor o doživotnom izdržavanju sa apelantom koji je samo povremeno dolazio u dom primateljke, Okružni sud je zaključio da je takav ugovor protivan dobrim običajima u smislu člana 103 stav 1 ZOO.
8. Okružni sud je dalje istakao da, prema mišljenju toga suda, nije osnovan ni žalbeni navod da je prvostepeni sud, pošto je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o darovanju, prema rezultatima raspravljanja mogao utvrditi da takvo raspolaganje pobija samo tužilac, a ne i ostali nužni nasljednici, pa je mogao donijeti odluku shodno članu 106 ZOO u vezi sa čl. 31 i 46 ZN, kojom se smanjuje raspolaganje za 1/10 dijela. Naime, odredbom člana 106 ZOO propisano je da, kad ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost ovog ugovora. Iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može se izvesti zaključak da su ispunjeni uslovi iz člana 106 ZOO za konverziju ugovora o doživotnom izdržavanju u ugovor o poklonu. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja sud ne može sa sigurnošću zaključiti da bi ugovor o poklonu bio u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su zaključivali ugovor o doživotnom izdržavanju, a niti se može izvesti zaključak da bi oni zaključili ugovor o poklonu da su znali za ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
4. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je istakao da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je kao davalac izdržavanja u cijelosti ispunio svoje obaveze iz ugovora. Zatim, apelant je citirao odredbe člana 103 ZOO i člana 139 ZN, te je naveo da ocjeni suda ne podliježe cjelishodnost ugovora, odnosno da li je primateljka izdržavanja imala potrebu da takav ugovor zaključi sa apelantom, niti koliko je nakon zaključenja tog ugovora trajala obaveza izdržavanja. Apelant smatra da je bitno da je bila sposobna da dade izjavu volje i da je on svoju obavezu ispunjavao u svemu kako je ona određena. U suprotnom, kada bi se prihvatilo shvatanje redovnih sudova, takav ugovor ne bi imao svoju svrhu, jer bi nakon smrti primaoca izdržavanja valjanost ugovora zavisila od ocjene suda da li je postojala potreba za izdržavanjem u slučaju da neko od zakonskih nasljednika izrazi svoje nezadovoljstvo, čime bi sudovi zalazili u subjektivnu sferu pojedinca i narušavanja načela autonomije volje ugovornih strana pri zaključivanju ugovora o doživotnom izdržavanju. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi na navedeni način svojim odlukama izvršili nezakonito miješanje u njegovo pravo na imovinu koje je stekao na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.
b) Odgovori na apelaciju
5. Osnovni sud je naveo da su svi apelacioni navodi bili predmet ocjene sudova čije se odluke pobijaju apelacijom, zbog čega se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
6. Tužilac je naveo da je donošenju osporenih odluka prethodio postupak koji je vođen bez povreda apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, te da prilikom odlučivanja o meritumu nije došlo do proizvoljnosti kod ocjene relevantnog činjeničnog stanja, niti u primjeni pozitivnog materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
7. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
8. Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 - ispravka, 91/16 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09 i 55/09 - ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 139.
Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju (1) Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kojem drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
(2) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti notarski obrađen.
(3) Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.
9. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 - odluka USJ i 57/1989 i "Službeni glasnik RS" br. 17/1993, 3/1996, 37/2001 - dr. zakon, 39/2003 i 74/2004) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 46.
(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Pobude za zaključenje ugovora Član 53. st. (1) i (2) (1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost. (2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Konverzija Član 106.
Kad ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora.
VI.Dopustivost
10. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
12. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 95 0 P 041495 17 Gž od 28. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantovom punomoćniku 15. decembra 2017. godine, a da je apelacija podnesena 9. februara 2018. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
13. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
14. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
15. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
16. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
17. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
18. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužioca proizvoljno primijenili odredbe člana 139 ZN u vezi sa članom 103 ZOO.
19. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
20. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da će se izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
21. Redovni sudovi su zaključili da je sporni ugovor o doživotnom izdržavanju suprotan odredbi člana 139 ZN i da je protivan dobrim običajima, zbog čega je ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO. U vezi sa navedenim zaključkom, redovni sudovi su ocijenili da primateljki izdržavanja nije bilo potrebno izdržavanje, da je bila i prilično dobrog zdravstvenog stanja sve do smrti i da je mogla da se sama brine o sebi bez ičije pomoći, a uz to je živjela sa kćerkom u zajedničkom domaćinstvu, te da je ugovor zaključila sa apelantom koji je samo povremeno dolazio u dom primateljke.
22. U vezi sa navedenim zaključkom redovnih sudova, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su odredbom člana 139 ZN propisani uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju. Iz sadržaja te odredbe proizilazi da je za punovažnost ugovora neophodno da se davalac izdržavanja obaveže da izdržava doživotno primaoca izdržavanja ili neko treće lice, da primalac izdržavanja izjavi da davaocu izdržavanja nakon svoje smrti ostavlja svu svoju imovinu ili jedan dio, te da takav ugovor mora biti notarski obrađen. Dakle, iz sadržaja odredbe člana 139 ZN ne proizilazi da je za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju neophodno da se primalac izdržavanja nalazi u stanju nužne potrebe za izdržavanjem, kako to proizilazi iz zaključaka redovnih sudova. Naime, prava i obaveze u ugovoru o doživotnom izdržavanju dogovaraju same stranke, te one zavise od potreba i mogućnosti ugovornih strana i različite su od slučaja do slučaja, ali najčešće se odnose na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba primaoca izdržavanja. U konkretnom slučaju u ugovoru o doživotnom izdržavanju (kako je prikazano u tački 6 ove odluke) jasno su bile navedene dužnosti apelanta kao davaoca izdržavanja, odnosno osnovne potrebe primateljke izdržavanja, u postupku notarske obrade utvrđena je njena sposobnost za zaključenje ugovora, a iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne proizilazi da apelant nije izvršavao neku od svojih obaveza prema primateljki izdržavanja. Kod takvog stanja stvari proizvoljnim se ukazuju zaključci redovnih sudova prema kojima je predmetni ugovor suprotan odredbi člana 139 ZN s obzirom na to da primateljki izdržavanja nije bilo potrebno izdržavanje jer je živjela sa kćerkom, imale su mjesečna primanja od 900 KM, te je bila sposobna brinuti se o sebi, a da je ugovor zaključila sa apelantom koji je samo povremeno dolazio u dom primateljke. Ovo pogotovo što iz obrazloženja presude Osnovnog suda (u odnosu na sadržaj ugovora, tačka 6 ove odluke) proizilazi da je novčana pomoć primateljki izdržavanja zavisila od njene potrebe za tom vrstom pomoći, da nije bio ugovoren apelantov stalni boravak u domu primateljke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je zbog istih razloga Okružni sud zaključio da je sporni ugovor suprotan dobrim običajima, ali iz sadržaja obrazloženja ne proizilazi u čemu bi se u konkretnom slučaju sastojali dobri običaji kod zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju da bi takav ugovor mogao biti njima suprotan, što bi u konačnici rezultiralo ništavošću ugovora. Konačno, u pogledu zaključka da se spornim ugovorom htjelo samo da se zakonski nasljednici iza primateljke izdržavanja izigraju u svojim pravima, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 53 st. 1 i 2 ZOO propisano da pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost osim u slučaju ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati. U vezi sa time, Ustavni sud u zaključcima redovnih sudova ne nalazi obrazloženje zbog čega bi zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju s ciljem raspolaganja imovinom nakon smrti, čime se u svakom slučaju utiče na prava zakonskih nasljednika, predstavljalo nedopuštenu pobudu. U skladu sa time, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja prilikom tumačenja odredbe člana 139 ZN kojom su propisani uslovi za punovažnost ugovora i u vezi sa time odredbe člana 103 ZOO kojom su propisani razlozi za ništavost ugovora, proizvoljno utvrđivali postojanje potrebe za izdržavanjem primateljke izdržavanja zanemarujući jasne odredbe ugovora o doživotnom izdržavanju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom sproveden uz poštivanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.
23. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Okružnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Pravo na imovinu
9. Apelant se u apelaciji pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, kao i činjenicu da se radi o istim apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje da li je došlo do kršenja prava na imovinu.
VIII.Zaključak
10. Ustavni sud zaključuje da je u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, zaključujući da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju, proizvoljno primijenili odredbe čl. 139 ZN i 103 ZOO prilikom utvrđivanja postojanja potrebe za izdržavanjem primateljke izdržavanja pri čemu su zanemarili jasne odredbe ugovora o doživotnom izdržavanju, što je dovelo do toga da se predmetni postupak ne može smatrati pravičnim u smislu standarda prava na pravično suđenje.
11. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević