Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4365/19 (T. B.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalid
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4365/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4365/19, rješavajući apelaciju Tomislava Bokanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Bokanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005188 18 U 2 od 12. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Bokanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Mile Ivančić advokat iz Livna, podnio je 12. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005188 18 U 2 od 12. septembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja i stradalnika domovinskog rata Hrvatskog vijeća odbrane od 15. juna 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno s 5. septembrom 2018. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je konačnim rješenjem Uprave za pitanja branitelja i stradalnika domovinskog rata Hrvatskog vijeća odbrane od 15. juna 2007. godine apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je dalje naveo da je nadležna ljekarska komisija, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 31. avgusta 2017. godine i apelantovim prigovorima, donijela novi nalaz i mišljenje od 24. jula 2018. godine u kojem je obrazložila da se vojni invaliditet cijeni po tački 230a. ispod 20% (ranije je cijenjen po tački 234c.-40%, odnosi se na PTSP), ali da je kliničkim pregledom apelanta, uvidom u medicinsku dokumentaciju, te prema nalazu psihologa zaključeno da se radi o intelektualno nezreloj osobi na koju je služenje u OS uticalo ispod 20%. Također, Vrhovni sud je naveo da je nadležna Ljekarska komisija u navedenom nalazu dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s Pravilnikom o radu ljekarskih komisija po Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica, Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta, te da pravilno utvrdila apelantov procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je tuženi (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) rješenjem od 5. septembra 2018. godine na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite ukinuo konačno rješenje prvostepenog organa od 15. juna 2007. godine i sam riješio upravnu stvar u skladu s čl. 3. i 10. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, prava na djelotvoran pravni lijek, te Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4365/19 (T. B.) | Sudska praksa | Aktio