Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2577/19 (G. M. i drugi)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalid
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2577/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-2577/19, rješavajući apelacije Gorana Mihajlovića i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Goran Mihajlović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 023097 18 U od 30. svibnja 2019. godine;
Vinko Soldo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 009773 15 Uvp od 23. svibnja 2019. godine;
Zdravko Mikulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 002248 15 Uvp od 30. svibnja 2019.
godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002248 14 U od 26. kolovoza 2015. godine;
Mario Dragičević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006308 17 U od 20. lipnja 2019.
godine;
Edib Nišić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 001426 18 U 3 od 18. srpnja 2019. godine;
Ivan Ćosić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 002035 13 Uvp od 20. srpnja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002035 12 U od 22.
listopada 2013. godine;
Ratko Jakšić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018588 17 Uvp od 21. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018588 16 U od 17. siječnja 2017. godine;
Zvonko Cigić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 001706 19 U 2 od 15. kolovoza 2019.
godine;
Vladan Okiljević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 003121 17 Uvp od 6. lipnja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003121 16 U od 19. siječnja 2017. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2577/19
1. Goran Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 17. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 023097 18 U od 30. svibnja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka) od 2. srpnja 2018. godine kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja tuženog od 4. travnja 2018. godine, kojim je odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se osporeni akt temelji na nalazu, ocjeni i mišljenju drugostupanjskog organa vještačenja, kojim je utvrđena suglasnost sa nalazom, ocjenom i mišljenjem prvostupanjskog organa vještačenja, da kod osiguranika invalidnost ne postoji, tako da je imenovani sposoban za privređivanje, u smislu čl. 49. st. 7. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu Zakon o MIO). Pri tome, Okružni sud je naveo da je nalaz, ocjena i mišljenje drugostupanjskog organa vještačenja, dano je od strane stručnog organa tuženog, odnosno organa vještačenja specijaliziranih za davanje nalaza, ocjene i mišljenja u mirovskom i invalidskom osiguranju, u smislu čl. 124. Zakona o MIO, tako da se validnost nalaz nije mogla dovesti u pitanje. Imajući to u vidu, Okružni sud je istakao da je nesporno da apelant nije ispunio uvjete za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu, propisane odredbom člana 60. Zakona o MIO, jer kod imenovanog ne postoji invalidnost.
2. AP-3332/19
4. Vinko Soldo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić odvjetnik iz Mostara, podnio je 20. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009773 15 Uvp od 23. svibnja 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena kao neosnovana tužba, podnesena protiv osporenog rješenja tuženog organa (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 17. prosinca 2013. godine, a kojim je odbijena, kao neosnovana, apelantova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Odjela za društvene djelatnosti Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara od 7. listopada 2011. godine, kojim je poništeno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojne invalidnosti) i upravna stvar riješena tako da je odbijen kao neosnovanim apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom čl. 52. st. 1. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji propisano da nalaz i mišljenje Lječničke komisije iz čl. 47. stav 3. tog zakona (koja daje nalaz i mišljenje u postupku revizije prvostupanjskih rješenja) može poslužiti kao razlog za obnovu postupka ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dat po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u čl. 41. tog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je točkama 4. i 5. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji regulirano da ako je, u smislu citiranog čl. 52. st. 1. navedenog zakona, Revijska lječnička komisija dala drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjske lječničke komisije, prvostupanjski organ će u obnovi postupka (ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava) donijeti novo rješenje, kojim će prvostupanjsko rješenje, koje je predmet obnove biti poništeno i o pravu odlučiti isključivo na osnovu nalaza i mišljenja revizijske Lječničke komisije Instituta za medicinsko vještačenje. Stoga, kako je prema nalazu i mišljenju Revizijske lječničke komisije utvrđena drugačija invalidnost apelanta u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjske lječničke komisije, Vrhovni sud je naveo da prvostupanjski organ nije povrijedio zakon na štetu apelanta, kada je u obnovljenom postupku odbio zahtjev apelanta.
3. AP-3646/19
7. Zdravko Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 22. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002248 15 Uvp od 30. svibnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002248 14 U od 26. kolovoza 2015. godine.
8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv osporenog rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 12. kolovoza 2014. godine, a kojim je odbijena, kao neosnovana, apelantova žalba, izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Službe za branitelje domovinskog rata Općine Grude od 7. srpnja 2014. godine, s time da se prvostupanjsko rješenje mijenja utoliko što apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa danom 30. lipnja 2010. godine, te utoliko što se ukida rješenje prvostupanjskog organa, na koje je u postupku zakonske revizije Ministarstvo hrvatskih branitelja iz domovinskog rata Grude dalo saglasnost (apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojne invalidnosti).
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prema nalazu i mišljenju Lječničke komisije za revizijski postupak medicinskog vještačenja u Mostaru, za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (formirane u skladu sa čl. 7. st. 3. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji) utvrđen drugačija invalidnost apelanta u odnosu na nalaz i mišljenje Prvostupanjske komisije. S tim u vezi, naveo je da prvostupanjski i tuženi organ nisu povrijedili zakon na štetu apelanta kada su, u obnovljenom postupku isključivo na osnovu nalaza i mišljenja prvostupanjske i drugostupanjske lječničke komisije (kojima je kod apelanta utvrđena ukupna vojna invalidnost ispod 20%) utvrdili da ne postoje uvjeti za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida propisani čl. 3. navedenog zakona. Ovo pogotovo što su navedeni nalazi lječničkih komisija jasni i dovoljno obrazloženi sa detaljnim opisom stanja oštećenja organizma i činjenicama koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, a kako je to i propisao čl. 8. Pravilnika o radu Lječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, a sačinjeni su na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne pribavljene medicinske dokumentacije u spisu predmeta,.
4. AP-3690/19
10. Mario Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 25. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006308 17 U od 20. lipnja 2019. godine.
11. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je tužba protiv rješenja tuženog organa (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo) od 19. lipnja 2017. godine, kojim je ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelj Grad Mostar od 20. prosinca 2006. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojne invalidnosti, te da kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je čl. 13.a. st. 2. Pravilnika o radu Lječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, propisano da Lječnička komisija daje nalaz i mišljenje na osnovu obaveznog neposrednog pregleda korisnika prava i isključivo na osnovu postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta na osnovu koje je korisniku prava ranije utvrđen postotak vojne invalidnosti. Također, naveo je da je čl. 7. st. 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite propisano da Institut donosi nalaz, ocjenu i mišljenje isključivo na temelju postojeće dokumentacije (na temelju koje je ranije cijenjen) u spisu predmeta i na temelju pregleda korisnika prava. Kako iz upravnog spisa proizilazi da je nalaz i mišljenje, dan na osnovu neposrednog pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije, na osnovu koje je apelant ranije cijenjen, kao i na osnovu dodatnog nalaza psihologa, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da prilikom sačinjavanja naprijed navedenog nalaza i mišljenja nije cijenjena sva medicinsku dokumentaciju apelanta.
5. AP-3937/19
13. Edib Nišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 21. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 001426 18 U 3 od 18. srpnja 2019. godine.
14. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je tužba protiv rješenja tuženog organa (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo) od 23. studenog 2017. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za upravu za boračko-invalidsku zaštitu Općine Centar Sarajevo od 25. kolovoza 2005. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% invalidnosti, po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme vojne dužnosti u Oružanim snagama, te kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konačnom nalazu i mišljenju lječničke komisije, sukladno čl. 23.a. st. 5. Pravilnika o radu lječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji izvršen pregled apelanta i izvršen uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu, te na osnovu toga donesena ocjena (uz obrazloženje da su u cijelosti suglasni sa utvrđenim postotkom invalidnosti po osnovu oboljenja bubrega, jer se radi o oboljenju za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzrokovano pod okolnostima vršenja vojne službe u OS, ali se može zaključiti da su ratni napori utjecali na njeno pogoršanje). Nasuprot tome, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor, da je postotak invalidnosti morao biti ocijenjen i po osnovu artritisa (koji se javio naknadno), jer se u predmetnom postupku vrši ocjena zakonitosti ranije donesenog rješenja u kojem je apelant bio cijenjen jedino po osnovu oboljenja bubrega. Apelant je imao mogućnost tražiti povećanje vojne invalidnosti i po osnovu drugog oboljenja, ukoliko je smatrao da je ono prouzrokočeno vršenjem vojne službe, a što nije učinio.
6. AP-4100/19
16. Ivan Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 30. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 002035 13 Uvp od 20. srpnja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002035 12 U od 22. listopada 2013. godine.
17. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena kao neosnovana tužba, podnesena protiv osporenog rješenja tuženog organa (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 24. travnja 2012. godine, kojim je u postupku revizije prvostupanjskog rješenja Službe za branitelje i braniteljsko invalidsku zaštitu općine Tomislavgrad iz 13. listopada 2005. godine, poništeno prvostupanjsko rješenje i riješeno da apelantu prestaje pravo na osobnu invalidninu.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje Revizijske lječničke komisije, jasan i dovoljno obrazložen, sa detaljnim opisom stanja oštećenja organizma i činjenicama koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja kako je to propisao članak 8. Pravilnika o radu lječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. S tim u vezi je naveo da je lječnička komisija svoj nalaz dala na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne pribavljene medicinske dokumentacije dostavljene u spisu predmeta, pri čemu apelant u tijeku upravnog postupka i upravnog spora nije priložio medicinsku dokumentaciju koja bi dovela u sumnju nalaze i mišljenja, niti je konkretno naveo iz kojih razloga su oštećenja njegovog organizma po osnovu pogoršanja oboljenja veća od utvrđenih.
7. AP-4230/19
19. Ratko Jakšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Milorad Đukić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 4. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018588 17 Uvp od 21. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018588 16 U od 17. siječnja 2017. godine.
20. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude kojom je odbijena tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) od 25. ožujka 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljenu protiv rješenja Odjeljenja za opštu upravu Općine Šipovo od 2014. godine, (te je u postupku revizije dana suglasnost na rješenje) kojim je apelantu i dalje priznato svojstvo mirnodobskog vojnog invalida da VII kategorije sa 50% invalidnosti, po osnovu oboljenja zadobijenog za vrijeme služenja redovnog vojnog roka, sa pravom na osobnu invalidninu u određenom iznosu.
21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjska lječnička komisija ocjenom priložene medicinske i druge dokumentacije iz spisa, te na osnovu neposrednog pregleda apelanta, utvrdila i konstatirala da je apelant oboljenje (šećernu bolest) po osnovu kojeg mu je u bivšoj državi SFRJ priznat status MVI zadobio za vrijeme služenja redovnog vojnog roka. Naime, naveo je da je komisija obrazložila da je šećerna bolest s medicinskog aspekta prvenstveno endogena, multifaktorijalno uvjetovana bolest, u kojoj se sukladno čl. 10. Pravilnika (koji je bio na snazi kada je izvršeno prevođenje rješenja iz bivše SFRJ na propise Republike Srpske) može samo djelomično priznati vojnu invalidnost u postotku koji se utvrđuje sukladno okolnostima konkretnog slučaja (kod apelanta utvrđena u opsegu od 50%). Međutim, drugostupanjska lječnička komisija je valjano obrazložila da nisu ispunjeni uvjeti da se oštećenje bubrega cjeni po posjednoj ocjenskoj točki, jer je to oštećenje posljedica šećerne bolesti. Vrhovni sud je naveo da je apelant ova utvrđenja neosnovano pobijao ističući da članovi postupajući lječničkih komisija nisu dovoljno kvalificirani za iznošenje ovakvih zaključaka (samo jedan od lječničk internista nefrolog) te da se sa takvim postupanjem upravna stvar praktično rješava od strane Lječničke komisije. S tim u vezi je naveo da je čl. 94. Zakona o pravima boraca propisano da Lječničku komisiju koja daje nalaz i mišljenje organu koji u drugom stupnju rješava o pravima po ovom zakonu čini pet članova i pet zamjenika koji moraju biti lječnici različitih specijalnosti, dakle, nije propisano da moraju biti specijalisti iz određene grane medicine. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan navod da su u konkretnom upravnom sporu bili ispunjeni uvjeti za otvaranje rasprave, budući da se ovdje ne radi o složenoj, niti nerazjašnjenoj upravnoj stvari.
8. AP-4302/19
22. Zvonko Cigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 6. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 001706 19 U 2 od 15. kolovoza 2019. godine.
23. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je tužba protiv rješenja tuženog organa (Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo) od 5. prosinca 2018. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za branitelje iz Domovinskog rata, Općine Široki Brijeg, od 3. srpnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu.
24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu apelanta nadležna Lječnička komisija u nalazu i mišljenju postupajući po apelantovom prigovoru, dala potpunu, jasnu i detaljno obrazloženu ocjenu vojne invalidnosti u skladu sa odredbama Pravilnika o radu lječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti sa listom postotaka, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je i na taj način učestvovao u postupku. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i odredbama Pravilnika o radu lječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Kako je u postupku revizije Lječnička komisija utvrdila manji postotak vojne invalidnosti kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni postotak vojne invalidnosti, Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite ukinuo konačno rješenje i sam riješio upravnu stvar u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
9. AP-4356/19
25. Vladan Okiljević (u daljnjem tekstu: apelant) Beograda, kojeg zastupa Rato Runjevac odvjetnik iz Trebinja, podnio je 11. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 003121 17 Uvp od 6. lipnja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003121 16 U od 19. siječnja 2017. godine.
26. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena tužba protiv rješenja tuženog organa (Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Banja Luka – Odjeljenje za upravno-nadzorne poslove Bileća) od 22. srpnja 2016. godine, kojim je usvojena je apelantova žalba apelanta uložena na rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku od 4. travnja 2016. godine (kojim rješenjem je apelantu priznat status RVI X. kategorije sa 20% invalidnosti trajno, po osnovu oboljenja i pravo na osobnu invalidninu po zakonu, umjesto ranije priznatog statusa RVI IV. kategorije sa 80% invaliditeta i pripadajućim pravom na osobnu invalidninu), te je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VIII. kategorije sa 40% invaliditeta trajno, s pravom na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu.
27. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je u skladu s ovlaštenjima iz čl. 98. Zakona o pravima boraca tuženi organ imao zakonsku osnovu vršiti reviziju prvostupanjskog rješenja kojim je apelantu priznat status i pravo na mjesečno primanje, dok je u skladu s čl. 99. st. 1. navedenog Zakona tuženi organ mogao dati suglasnost na prvostupanjsko rješenje, mogao je ga izmijeniti, ukinuti i samo riješiti stvar ili vratiti predmet prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Prvostupanjski sud je naveo da je tuženi pravilno u svom rješenju prihvatio nalaz drugostupanjske lječničke komisije kao jasan, potpun i dovoljno obrazložen, prihvaćajući također i objašnjenje iz nalaza da je potrebno apelantu priznati invalidnost zbog trajnog oštećenja po ocjenskoj tački T-75 – 30%, te potom zaključio da je potpuno pravilno utvrđeno da vojni invaliditet stranke iznosi 40%. Pri tome, je naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o smanjivanju postotka vojne invalidnosti u vezi sa promjenom (poboljšanje ili pogoršanje), već se radi o njegovoj adekvatnoj procjeni u skladu sa odredbama Zakona i Pravilnika kojim je regulirana ta oblast. S tim u vezi, prvostupanjski sud je istakao da je nesporan pravni osnov za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida apelantu u skladu sa odredbama čl. 2. i 5. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata.
28. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je lječnička komisija ponovo izvršila ocjenu vojne invalidnosti apelanta, u kojoj je otklonila propuste ranijih nalaza i mišljenja, prvenstveno ocjenu stupnja oštećenja organizma apelanta na osnovu psihičkog oboljenja iz T-231 a) Liste, ali koje je u grupi multifaktorijanhih oboljenja za koja se po čl. 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) djelimično određuje vojni invaliditet, a što je ranije propušteno učiniti (sada po toj ocjenskoj točki utvrđen djelimično 30%), kao i propust prvostupanjske lječničke komisije da ocjeni oštećenje nerva medijanusa lijeve šake, što je isto ocjenjeno po T-75 u postotku 30%, pa je ukupna invalidnost pravilno određen uz primjenu čl. 4. st.1. Pravilnika. Ovakav nalaz je u skladu sa medicinskom dokumentacijom u spisu, te je sačinjen u skladu sa čl. 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, što je prema mišljenju Vrhovnog suda valjan osnov za činjenično utvrđenje u osporenom aktu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da mu nije omogućeno sudjelovati u postupku od starne drugostupanjske lječničke komisije, s obzirom da je apelant uredno pozvan, ali se nije odazvao, dok je u nalazu lječnika specijalniste psihijatra, koji je dostavio izvještaj o kontrolnom pregledu apelanta, između ostalog preporučeno, da se procjena stupnja invalidnosti uradi bez apelantovog prisustva, jer bi to dovelo zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Imajući to u vidu, naveo je da je Lječnička komisija zaključila da se ocjena može dati bez prisustva apelanta i da pregled nije neophodan, jer apelant posjeduje opsežnu medicinsku dokumentaciju.
Spajanje predmeta
29. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2577/19.
30. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
31. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na učinkovit pravni lijek, povreda zabrane diskriminacije itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
33. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
34. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
35. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
36. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević