Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-309/18 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-309/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 309/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000923 16 Uvp 2 od 20. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 17. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000923 16 Uvp 2 od 20. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zainteresiranog lica Biljane Perić (u daljnjem tekstu: zainteresirano lice) zatraženo je 31. jula 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 9. augusta 2019. godine, dok zainteresirano lice nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 521-1390-1/1 od 19. novembra 2002. godine potvrđeno je da je 1. aprila 1992. godine Radivoje Perić bio savjestan posjednik stana u Sarajevu u Ulici Mihajla Pupina broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Odlučujući o zahtjevu tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje odluke od 19. novembra 2002. godine, Komisija je donijela Odluku broj R- 521-1390-1/1-01-204/05 od 14. septembra 2006. godine kojom je odbacila zahtjev FMO kao nedopušten. U obrazloženju odluke je navedeno da je zahtjev FMO podnesen nakon roka od 60 dana propisanog članom 38. stav 2. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica.

Postupak okončan osporenom presudom

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000923 15 U2 od 6. septembra 2016. godine, donesenom u upravnom sporu po apelanticinoj tužbi protiv Odluke Komisije broj R-521-1390-1/1-01-204/05 od 14. septembra 2006. godine (kojom je odbačen kao nedopušten apelanticin zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 19. novembra 2002. godine), uvažena je tužba i poništena odluka Komisije od 14. septembra 2006. godine (stav I izreke). Stavom II izreke presude odbijen je zahtjev FMO za ponovno razmatranje odluke Komisije od 19. novembra 2002. godine. Stavom III utvrđeno je da ta presuda u svemu zamjenjuje konačni upravni akt.

8. U obrazloženju odluke Sud BiH je naveo da je predmet konkretnog upravnog spora zakonitost odluke tužene Komisije od 14. septembra 2006. godine kojom je odbačen kao nedopušten zahtjev FMO za ponovno razmatranje odluke Komisije od 19. novembra 2002. godine, kojom je potvrđeno da je Radivoje Perić bio savjestan posjednik predmetnog stana. Dalje je navedeno da je zainteresirano lice, bivša supruga Radivoja Perića, u odgovoru na tužbu predložila da se tužba odbije kao neosnovana, ističući da je ona uknjižena kao vlasnica predmetnog stana. Ispitujući zakonitost pobijane odluke Komisije od 14. septembra 2006. godine Sud BiH je utvrdio da je Komisija nepravilno odlučila kada je odbacila apelanticin zahtjev za ponovno razmatranje odluke tužene. Navedeno je da je članom 38. stav 2. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica propisano da lice na koje se odnosi odluka o potvrđivanju stanarskog prava zahtjev za ponovno razmatranje može podnijeti u roku od 60 dana od prijema odluke, a sadašnji korisnik stana i davalac stana na korištenje u roku od 60 dana od prijema ovjerene kopije odluke koju je nadležni organ uprave dužan dostaviti uz zaključak kojim se dozvoljava izvršenje odluke Komisije. Kako proizlazi iz stanja spisa, Arhiv Bosne i Hercegovine je aktom broj 017-49-662/05 od 9. maja 2005. godine dostavio apelantici kopiju odluke tužene od 19. novembra 2002. godine. Apelantica je zahtjev za ponovno razmatranje navedene odluke podnijela 24. maja 2005. godine, pa iako u spisu ne postoji dokaz kada je primila dopis Arhiva BiH, očigledno je da je predmetni zahtjev blagovremen, te je kao takav trebao biti uzet u razmatranje. Nadalje, razmatrajući osnovanost apelanticinog zahtjeva Sud BiH je utvrdio da je u konkretnom predmetu Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 11. februara 2004. godine donio Rješenje broj RS-181/03 kojim se zainteresirano lice (Biljana Perić) nakon razvoda braka određuje nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, dok Radivoju Periću (bivšem suprugu) prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje je utvrđeno da je FMO kao prodavac 26. juna 2003. godine zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sa zainteresiranim licem kao kupcem predmetnog stana. Navedeni nacrt ugovora je dostavljen na ocjenu pravne valjanosti pravobraniocu FMO, koji je 23. marta 2004. godine potvrdio da je ugovor pravno valjan. Dalje je utvrđeno da je na osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, ovjerenog od Općinskog suda 19. maja 2004. godine (broj OV:2714/04), Rješenjem Općinskog suda broj Dn I: 5627/2004 od 7. juna 2004. godine dozvoljena uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu u korist zainteresiranog lica, koje je na taj način u potpunosti, na osnovu pravno valjanog ugovora, zakonito steklo pravo vlasništva na predmetnom stanu. Pored toga, utvrđeno je da je stanarsko pravo na predmetnom stanu na ime bivše supruge Radivoja Perića preneseno na osnovu pravomoćne sudske odluke (rješenje Općinskog suda od 11. februara 2004. godine), te da institut pravomoćnosti i postoji da bi se stekla pravna sigurnost u raspolaganju pravima i obavezama, kao i da se pravomoćne sudske odluke mogu mijenjati samo u zakonom propisanom postupku i u zakonom propisanim rokovima, po vanrednim pravnim lijekovima, dok u upravnom sporu mogu imati samo karakter utvrđene činjenice. Sud BiH je zaključio da je apelanticin zahtjev neosnovan.

9. Apelantica je protiv navedene presude Suda BiH podnijela zahtjev za preispitivanje sudske odluke, koji je odbijen Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 000923 16 Uvp 2 od 20. decembra 2017. godine.

10. Apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da je u osporavanoj odluci Sud BiH pravilno odlučio kada je pobijanom presudom, koja zamjenjuje konačni upravni akt, odbio zahtjev FMO za ponovno razmatranje odluke Komisije od 19. novembra 2002. godine, kojom je potvrđeno da je Radivoje Perić bio savjestan posjednik predmetnog stana. Dalje je istaknuto da je u pobijanoj presudi na nesumnjiv način utvrđeno, a na osnovu dokaza uloženih u spis, da je FMO kao prodavac 26. juna 2003. godine zaključio sa zainteresiranim licem – bivšom suprugom Radivoja Perića ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, a koji je 23. marta 2004. godine potvrdio nadležni pravobranilac. Istaknuto je da je na osnovu zaključenog ugovora Općinski sud 29. marta 2006. godine rješenjem dozvolio upis prava vlasništva na kupljenom stanu, te da je na taj način zainteresirano lice postalo vlasnik predmetnog stana, to jeste na osnovu pravovaljanog ugovora kao jednog od zakonom propisanih načina stjecanja prava vlasništva. U odnosu na apelanticine navode da Sud BiH u pobijanoj presudi nije cijenio dokaze da je Radivoje Perić ostao u oružanim snagama druge države, kao i da je riješio svoje stambeno pitanje u Republici Srbiji, oni u konkretnom slučaju, kako je smatralo apelaciono vijeće, nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda s obzirom na to da je nesporna činjenica da je bivša supruga Radivoja Perića stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu pravomoćne sudske odluke. Budući da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je zainteresirano lice zaključilo pravno valjan ugovor s FMO o kupoprodaji predmetnog stana, te da je na njemu izvršena uknjižba prava vlasništva na njegovo ime, to je pobijana odluka suda, kojom je odbijen zahtjev FMO za ponovno razmatranje odluke Komisije od 19. novembra 2002. godine kojom je potvrđeno da je Radivoje Perić bio savjestan posjednik predmetnog stana, donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona.

11. Shodno navedenom, apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da je osporena presuda pravilna i zakonita, te je zahtjev za preispitivanje, koji je podnijela apelantica, odbilo kao neosnovan. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navela je da je Sud BiH pri donošenju svojih odluka pogrešno cijenio činjenicu da je Radivoje Perić nakon 19. maja 1992. i 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine i da je zajedno sa svojom suprugom za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice riješio svoje stambeno pitanje iz novoformiranog Vojno-stambenog fonda Oružanih snaga Republike Srbije. Stoga smatra da je osporena presuda donesena na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je pogrešno primijenjen materijalni propis, relevantne odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i čl. 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji).

b) Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena odluka tog suda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, za šta su navedeni razlozi u obrazloženju odluke. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e (1) Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

16. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:

Član 34. stav 1.

Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Član 35. stav 1.

Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000923 16 Uvp 2 od 20. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Ustavni sud, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o postupku radi povrata tzv. vojnog stana, u kojem je apelantica radi zaštite svojih prava i interesa učestvovala kao stranka u postupku, smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv i da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje.

25. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode na tvrdnju da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

26. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud se, dakle, može izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

28. Ustavni sud ističe da je u konkretnom postupku upravnog spora i postupka preispitivanja sudske odluke u konačnici odbijen apelanticin zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije kojom je utvrđeno da je predmetni stan 1. aprila 1992. godine bio u posjedu prijeratnog nosioca stanarskog prava. Apelantica tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene i čl. 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova. Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće Suda BiH cijenilo apelanticine navode da je Radivoje Perić ostao u oružanim snagama druge države, kao i da je riješio svoje stambeno pitanje u Republici Srbiji, kao i da je predmetni stan otkupljen. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi naveli da u situaciji kada je tadašnji FMO, kao apelanticin organ, za predmetni stan zaključio kupoprodajni ugovor sa zainteresiranim licem, koje se na osnovu tog ugovora upisalo kao vlasnik predmetnog stana, nije bilo osnova za ispitivanje zakonitosti odluke Komisije od 19. novembra 2002. godine kojom je utvrđeno da je Radivoje Perić bio savjestan posjednik predmetnog stana, a takav zaključak Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud uočava da su se redovni sudovi u svojim odlukama pozvali na utvrđene činjenice iz pravomoćnih sudskih odluka kojima je na zainteresirano lice preneseno stanarsko pravo na predmetnom stanu, te dozvoljena uknjižba prava vlasništva i koje, kao takve, u upravnom sporu mogu imati samo karakter utvrđene činjenice. Stoga, suprotno apelanticinim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za primjenu člana 3.a Zakona o prestanku primjene i čl. 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, te da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i dovoljno obrazloženje.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

30. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelantica svoje navode o kršenju ovog prava nije posebno obrazložila, odnosno da ih zasniva na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da iz obrazloženja odluka slijedi kako je tadašnji FMO, kao apelanticin organ, za predmetni stan zaključio kupoprodajni ugovor sa zainteresiranim licem, koje se na osnovu tog ugovora upisalo kao vlasnik predmetnog stana, to nije bilo osnova za ispitivanje zakonitosti odluke Komisije, u kojim Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-309/18 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada… | Sudska praksa | Aktio