Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1245/18 (A. i Z. P.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1245/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1245/18, rješavajući apelaciju Amele Pirić i Zlate Pirić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amele Pirić i Zlate Pirić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 130454 16 Rev od 12. decembra 2017.

godine u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amele Pirić i Zlate Pirić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 130454 16 Rev od 12. decembra 2017.

godine u odnosu na kršenje „čl. 1. i 2. stav 1. tačke c), d), e) i k) i čl.

3. i 4. iz odjeljka II/2. Amandmana broj V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a“ zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amela Pirić i Zlata Pirić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica ili apelantice) iz Tuzle podnijele su 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 130454 16 Rev od 12. decembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog JZU „Univerzitetski klinički centar“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. oktobra i 4. novembra 2019. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 12. novembra 2019. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 130454 12 P od 22. novembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je 3. augusta 2002. godine nastupila smrt A. P. (u daljnjem tekstu: prednik apelantica) kao posljedica povrede na radu, te da se tuženi obaveže da im isplati naknadu nematerijalne štete u određenim novčanim iznosima za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je 29. marta 2002. godine prednik apelantica (prvoapelanticin otac i drugoapelanticin suprug) operirao pacijenta A. K. sa asistentima dr. F. P. i dr. A. D. i da se tom prilikom povrijedio zaraženim šavnim materijalom – ubodom igle koja je bila inficirana hepatitisom B, nakon čega je hospitaliziran na klinici za infektivne bolesti, te je 3. augusta 2002. godine preminuo.

7. Općinski sud je naveo da je osnovan prigovor tuženog o zastari potraživanja. Naime, Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza nesporno slijedi da su apelantice odmah nakon smrti njihovog prednika saznale da je šteta nastala prilikom obavljanja redovnih poslova u operacijskoj sali kod tuženog, čiji je prednik apelantica bio uposlenik, a to su saznale od dr. A. D. dvije sedmice nakon smrti, što proizlazi iz pismenih izjava tadašnjih uposlenika tuženog dr. D. M., dr. F. P. i dr. A. D. od 19. septembra 2002. godine. Također, iz prvoapelanticinog iskaza, a tom iskazu se pridružila i drugoapelantica, slijedi da joj je bilo poznato da je do zaraze njihovog prednika došlo prilikom operacije pacijenta A. K. ubodom igle u operacijskoj sali, a da je za uzrok smrti saznala nakon smrti, i to od dr. A. D. koji je dvije sedmice nakon smrti došao na žalost. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da, prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO-a, kod računanja roka zastare od tri godine subjektivni rok počinje teći kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Kumulativno saznanje za obje navedene okolnosti odlučno je za početak toka subjektivnog roka. Kod duševnih bolova zbog smrti oca odnosno supruga, saznanjem za štetu se smatra vrijeme kada su apelantice doznale da je njihov prednik preminuo od posljedica uboda zaraženim šavnim materijalom. Kada se govori o licu koje je štetu učinilo, pod tim se podrazumijeva saznanje za lice koje je odgovorno za štetu. U vezi s tim, Općinski sud je, imajući u vidu da je tužba podnesena 26. juna 2012. godine, zaključio da je u konkretnom slučaju protekao subjektivni rok od tri godine propisan članom 376. stav 1. ZOO-a. Također, Općinski sud je istakao da je protekao i objektivni rok od pet godina iz člana 376. stav

2. ZOO-a prema kojem u svakom slučaju potraživanje nematerijalne štete zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala. U tom pogledu, Općinski sud je istakao da navodi apelantica da su saznale za uzročno-posljedičnu vezu smrti svog prednika tek 29. maja 2012. godine kada je Medicina rada izradila radnu anamnezu ne mogu biti od utjecaja na drugačiju odluku suda s obzirom na to da je nastupila zastara u smislu člana 376. stav 2. ZOO-a pretekom roka od pet godina od smrti prednika.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 130454 14 Gž od 18. aprila 2016. godine žalba apelantica je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

9. Odlučujući o prigovoru apelantica da su one tek 7. juna 2012. godine, kada je urađena pismena radna anamneza, saznale za pravi uzrok smrti svog prednika, a da im je dr. A. D. govorio samo o ubodu i da nije spominjao nikakvu zarazu, Kantonalni sud je naveo da ti žalbeni navodi nemaju uporište u izvedenim dokazima. Naime, upravo iz iskaza apelantica, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka, te materijalne dokumentacije iz 2002. godine, koje žalba ne dovodi u pitanje, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su apelantice već tada imale saznanje da je njihov prednik povrijeđen na radu, i to od uboda zaraženim šavnim materijalom i da je to uzrok njegove smrti. Prema tome, prvostepeni sud je imao dovoljno uporišta da utvrdi da su apelantice za uzrok smrti svog prednika i za štetnika, tj. lice odgovorno za pričinjenu štetu zbog povrede na radu, imale saznanje već tokom 2002. godine, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi da su za pravi uzrok smrti, odnosno da se radi o incidentnoj povredi na radu, pa time i odgovornosti tuženog, saznale tek 7. juna 2012. godine i da potraživanje nije zastarjelo. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju protekao i objektivni rok od pet godina iz člana 372. stav 2. ZOO-a.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 130454 16 Rev od 12. decembra 2017. godine odbijena je revizija apelantica.

11. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud dao pravilne i potpune razloge prihvaćanjem stava prvostepenog suda da utvrđenje činjenice – uzroka smrti prednika apelantica ne može biti predmet tužbenog zahtjeva u sudskom postupku prema članu 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), već samo predmet dokazivanja tvrdnji iz tužbe. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelantica da nije protekao rok zastare propisan zakonom i da je sud trebao primijeniti odredbu člana 174. stav 1. ZOO-a (šteta od opasne djelatnosti) umjesto odredbu člana 154. stav 3. ZOO-a. Naime, u konkretnom slučaju je bez značaja po kojem osnovu apelantice traže naknadu štete budući da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju apelantice saznale za štetu i učinitelja tokom 2002. godine, dvije sedmice nakon smrti svog srodnika, pa su na osnovu toga nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev zastario jer su 26. juna 2012. godine podnijele tužbu za naknadu štete, što je nakon proteka roka od tri godine od dana saznanja za štetu i učinitelja, kao i objektivnog roka od pet godina iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelantice smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Također, apelantice smatraju da su im povrijeđene odredbe čl. 1. i 2. stav 1. tačke c), d), e) i k) i čl. 3. i 4. iz odjeljka II/2. Amandmana broj V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a i čl. 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

13. Apelantice su prvenstveno navele da su redovni sudovi povrijedili odredbu člana 54. ZPP jer nisu utvrdili, iako su bili u obavezi, da je uzrok smrti njihovog prednika povrjeđivanje zaraženim medicinskim materijalnom, iglom zaraženom hepatitisom B, prilikom operacije A. K. iz Tuzle 29. marta 2002. godine koju je zadobio obavljajući operaciju kao radni hirurg na svom radnom mjestu. Također, apelantice smatraju da redovni sudovi nisu cijenili nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. N. P. od 7. juna 2012. godine u kojem je navedeno da se radi o incidentnoj povredi na radu, te da su proizvoljno tumačili pismenu izjavu dr. D. M., dr. F. P. i dr. A. D. od 19. septembra 2002. godine iz koje proizlazi da se njihov prednik ubo za vrijeme operacije, s obzirom na to da se iz te izjave nije moglo utvrditi da se njihov prednik i zarazio od tog uboda, pa prema tome nije ni mogao utvrditi da su iz izjave tog doktora mogle saznati pravi uzrok smrti njihovog prednika. Naime, apelantice tvrde da za uzrok smrti nisu saznale od dr. A. D., već iz nalaza sudskog vještaka, zbog čega u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja.

b)Odgovori na apelaciju

14. Općinski sud je naveo da odluke redovnih sudova nisu dovele do kršenja prava na koja su se apelantice pozvale, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda, te da smatra da ne postoji povreda prava navedenih u apelaciji.

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti pri razlozima navedenim u osporenoj presudi koja je donesena u skladu s važećim propisima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije te drugim međunarodnim aktima.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 54. st. (1) i (2)

2. Tužba za utvrđenje (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154 (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Potraživanje naknade štete Član 376 (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

VI.Dopustivost

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu odredaba „čl. 1. i 2. stav 1. tačke c), d), e) i k) i čl. 3. i 4. iz odjeljka II/2. Amandmana broj V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a“, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

20. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelantice pozivaju na povredu odredaba „čl. 1. i 2. stav 1. tačke c), d), e) i k) i čl. 3. i 4. iz odjeljka II/2. Amandmana broj V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine“, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“, u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1006/06 od 13. decembra 2007. godine, stav 10. i Odluka o dopustivosti broj AP 491/10 od 28. februara 2013. godine, stav 17, dostupne na www.ustavnisud.ba). S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a. Osim toga, prava koja su garantirana čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a (nediskriminacija i pravo na imovinu) suštinski su garantirana i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i na njih su se apelantice pozvale, što će biti razmotreno prilikom razmatranja merituma apelacije.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U pogledu ostalih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ustavni sud zapaža da apelantice u konkretnom slučaju osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 32 0 P 130454 16 Rev od 12. decembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da su osporenu presudu apelantice primile 30. decembra 2017. godine, a da je apelacija podnesena 26. februara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantice smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te čl. 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. aPravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja i naknade štete, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice i primijenili procesno i materijalno pravo.

30. U pogledu apelacionih navoda da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 54. ZPP jer nisu utvrđivali činjenicu na koji način je došlo do smrti njihovog prednika, Ustavni sud zapaža da je revizioni sud prilikom odlučivanja o tom prigovoru ukazao na sadržaj odredbe člana 54. ZPP kojim su propisani uvjeti za podnošenje tužbe za utvrđenje, te je naveo jasne razloge zbog kojih je taj prigovor odbijen, a u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe 54. ZPP proizlazi da se u parničnom postupku ne može tražiti utvrđivanje činjenica, već samo postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude proizvoljno primijenio procesno pravo, odnosno da je na taj način povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje.

31. Razmatrajući navode apelantica o proizvoljnosti prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantice problematiziraju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

33. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja o primjeni odredbi člana 376. st. 1. i. 2. ZOO-a, koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U pogledu navoda apelantica da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili trenutak njihovog saznanja za uzrok smrti njihovog prednika, Ustavni sud zapaža da obrazloženje koje su redovni sudovi dali u tom pogledu (kako je prikazano u tačkama 7, 9. i 11. ove odluke) ne ukazuje na postojanje proizvoljnosti. Ovo pogotovo kada iz obrazloženja odluka redovnih sudova, a koje zaključke apelantice i ne osporavaju, proizlazi da je u svakom slučaju protekao objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO-a jer je smrt njihovog prednika kao štetni događaj nastupila 3. augusta 2002. godine, a da su tužbu podnijele 26. juna 2012. godine. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava i utvrđivanja činjenica pri čemu su se jasno odredili prema činjenicama koje su bitne za odluku u konkretnom predmetu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelantica o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c)Ostali navodi

35. Apelantice su se u apelaciji pozvale i na kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelantice osim pozivanja na kršenje navedenih članova u apelaciji uopće nisu obrazložile u čemu se sastoji povreda tih članova u postupku pred redovnim sudovima pa da bi se Ustavni sud mogao upustiti u njihovo detaljnije ispitivanje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice povredu navedenih članova u suštini dovode u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu navedenih članova također smatra neosnovanim.

36. Također, Ustavni sud zapaža da apelantice ukazuju i na kršenje čl. 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (jednakost u primjeni prava i zabrana diskriminacije). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da garancije iz navedenih članova korespondiraju garancijama na koje su se apelantice pozvale, što je obrazloženo u prethodnoj tački ove odluke, zbog čega je bespredmetno njihovo razmatranje.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje da je potraživanje naknade štete zbog smrti bliskog srodnika zastarjelo u smislu člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada ne postoji proizvoljnost u primjeni odredaba procesnog prava na koje su apelantice neosnovano ukazivale.

38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1245/18 (A. i Z. P.) | Sudska praksa | Aktio