Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4102/19 (Ž. T. i Ž.K.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4102/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4102/19, rješavajući apelacije Željke Tolić i Ž. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Željka Tolić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 002556 16 Uvp od 29. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002556 15 U od 18.
aprila 2016. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru broj FZ3/2-1163518594 od 16.
oktobra 2014. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe za Zapadnohercegovački kanton u Ljubuškom broj 01163518594 od 8. avgusta 2013. godine;
Ž. K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 002271 15 Uvp od 1. avgusta 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4102/19
1. Željka Tolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 30. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002556 16 Uvp od 29. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002556 15 U od 18. aprila 2016. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru broj FZ3/2-1163518594 od 16. oktobra 2014. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe za Zapadnohercegovački kanton u Ljubuškom broj 01163518594 od 8. avgusta 2013. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantici je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom iznosu od 306,58 KM mjesečno počev od 1. avgusta 2013. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ, po službenoj dužnosti u skladu s čl. 3. i 11. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, privremenim rješenjem od 8. avgusta 2013. godine (osnaženo rješenjem tuženog, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 16. oktobra 2014. godine) zamijenio rješenje od 8. januara 2008. godine (kojim je apelantici priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 387,07 KM) te joj odredio novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla bili od uticaja na rješenje stvari. Naime, Vrhovni sud je naveo da su rješenja prvostepenog i tuženog organa donesena na osnovu čl. 3., 5., 6., stav 7. i člana 11. stav 1. navedenog zakona, pa su neosnovani apelantičini navodi o nezakonitosti odluka tuženog i prvostepenog suda, te naglasio da su ove odluke donesene na osnovu dokaza u spisu i podataka iz matične evidencije tuženog. Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH Presudom broj U-29/13 od 29. januara 2014. godine utvrđeno da su navedene, i u konkretnom slučaju primijenjene, odredbe zakona saglasne s Ustavom FBiH. Također, Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH našao da je bilo neophodno utvrditi ponovno preračunavanje penzija od strane nadležnog organa, te da se izmjenom pravosnažnih rješenja o ostvarivanju ovog prava, gdje su iste vojne i policijske formacije različito vrednovane, a koja su donesena prema propisima koji su imali isključivo privremeni karakter, ne vrši povreda stečenih prava i povreda pravne sigurnosti, niti se radi o retroaktivnoj primjeni zakona, zbog čega su neosnovani svi apelantičini navodi u tom pogledu
2. AP-4324/19
4. Ž. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 002271 15 Uvp od 1. avgusta 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom mjesečnom iznosu od 580,02 KM počev od 1. avgusta 2013. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem od 22. aprila 2008. godine apelantu, kao vojniku, priznato pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 537,87 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni organ rješenjem od 2. jula 2013. godine, shodno čl. 3., 5., 6. stav 7., 10., 11. i 16. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju brainilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, apelantu odredio novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom mjesečnom iznosu od 580,02 KM počev od 1. avgusta 2013. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tuženi (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje) rješenjem od 17. septembra 2014. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenju protiv prvostepenog rješenja od 2. jula 2013. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno i zakonito postupio prvostepeni sud kada je odbio apelantovu tužbu protiv rješenja tuženog od 17. septembra 2014. godine, jer su rješenja tuženog organa i prvostepenog organa donesena u zakonito provedenom postupku, a na osnovu odredbi čl. 3. stav 1. i 11. navedenog zakona. Vrhovni sud je ukazao da je članom 13. Zakona o upravnom postupku regulisano da se pravomoćno rješenje, kojim je stranka stekla određena prava može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni, te naglasio da je u konkretnom slučaju Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, upravo i predviđena takva mogućnost. Također, Vrhovni sud je naveo da je odukom Ustavnog suda FBiH broj: U-29/13 utvrđeno da su čl. 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 11., 12., 16., 23. i 27. navedenog zakona u skladu sa Ustavom FBiH, pa su neosnovani apelantovi navodi kojima se dovodi u pitanje primjena ovog zakona.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4102/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok se apelant u predmetu broj AP-4324/19 pozvao i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je zakon primijenjen retroaktivno, te da je tuženi postupao po prvostepenim rješenjima prije nego su postala pravosnažna. Također, apelantica u predmetu broj AP-4102/19 navodi da su „prvostepeni i drugostepeni organ nerazumno dugim trajanjem postupka i to deset godina povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje, s obzirom da se ovakve upravne stvari moraju riješiti u roku od 90 dana“, te je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka. Apelant u predmetu broj AP-4324/19 navodi da je „pobijanim odlukama korisnik prava diskriminisan u odnosu na druge grupacije korisnika prava branitelja odbrambeno-oslobodilačkog rata“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelantice u predmetu broj AP-4102/19 koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je osporeno prvostepeno rješenje (Kantonalne administrativne službe za Zapadnohercegovački kanton u Ljubuškom) doneseno po službenoj dužnosti 8. avgusta 2013. godine, dok je rješenje drugostepenog organa (po apelantičinoj žalbi) doneseno 16. oktobra 2014. godine, zbog čega Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Što se tiče navoda apelanta u predmetu broj AP-4324/19 kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević