Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4317/19 (Grad Široki Brijeg)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4317/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4317/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Široki Brijeg protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 045397 19 Gž od 4. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo Široki Brijeg, podnio je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 045397 19 Gž od 4. oktobra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (M.T.) na temelju zakonitog i savjesnog posjeda, dosjelošću, stekao pravo vlasništva na preciziranoj nekretnini, koja je upisana sa 1/1 na ime tužioca u posjedovnom listu, te su tuženi (apelant i ostali) dužni trpiti da se tužilac upiše sa pravom vlasništva sa 1/1, uz istovremeno brisanje upisa njihovih idealnih suvlasničkih dijelova.
3. U obrazloženju prvostepene odluke sud je naveo da je iz kopije katastarskog plana utvrđeno da je tužilac upisan kao posjednik sa 1/1 nekretnine na kojoj traži utvrđenje prava vlasništva. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je iz ugovora o prodaji sačinjenog u zakonski propisanoj formi utvrđeno da je tužilac dio nekretnine na kojoj traži utvrđenje prava vlasništva stekao kupovinom, dok je drugi dio nekretnine državno vlasništvo. Takođe, prvostepeni sud je naveo da je Zapadnohercegovački kanton donio odluku da je precizirana nekretnina (dio nekretnine na kojoj tužilac traži utvrđenje prava vlasništva koji je u državnom vlasništvu) vlasništvo Zapadnohercegovačkog kantona. Međutim, prvostepeni sud je naveo da bi neka nekretnina bila javno dobro ista bi kao takva trebala biti upisana u javne evidencije o nekretninama, što u tom predmetu nije slučaj. Naime, prvostepeni sud je naveo da nema dokaza da je odluka Skupštine kantona kojom je utvrđeno pravo vlasništva Zapadnohercegovačkog kantona nad predmetnom nekretninom provedena u zemljišnim knjigama, a i bez obzira na to, kako je odluka stupila na snagu nakon što je parnica počela teći nema smetnji da se parnica između stranaka dovrši. Prvostepeni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužilac, uključujući samostalan, savjesan i zakonit posjed njegovih prednika, u neprekidnom posjedu predmetne nekretnine duže od 20 godina, zbog čega sud cijeni da su ispunjeni zakonski uslovi za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je tužilac u cijelosti uspio u postupku, zbog čega su mu priznati troškovi postupka, koje je dužan nadoknaditi apelant, jer je jedini dao odgovor na tužbu, odnosno osporio tužbeni zahtjev, pa ne mogu ostali tuženi-suparničari odgovarati za troškove koji su prouzrokovani njegovim parničnim radnjama (član 393. stav 4. Zakona o parničnom postupku).
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je iz provedenih dokaza proizilazi jasan i nedvojben zaključak da se tužilac sam i preko svojih prednika nalazi u savjesnom i zakonitom posjedu predmetnih nekretnina duže od 20 godina, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odlučio kao u izreci prvostepene odluke za što je dao valjane razloge koje razloge u cijelosti prihvata i taj sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni žalbeni navodi da je predmetna nekretnina javno dobro, a sve iz razloga koje je naveo prvostepeni sud, a koje razloge u cijelosti prihvata i taj sud. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je u skladu sa uspjehom stranaka u sporu prvostepeni sud pravilno utvrdio i dosudio tužiocu troškove postupka.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo i neosnovano dozvolili tužiocu da stekne pravo vlasništva na građevinskom zemljištu koje je dobro od opšteg interesa zaštićeno zakonom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević