Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1120/18 ("Delta Real Estate" d.o.o. Beograd)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1120/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1120/18, rješavajući apelaciju "Delta Real Estate" d.o.o. Beograd, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Delta Real Estate" d.o.o. Beograd podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 091778 17 Rev 2 od 14. decembra 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 091778 17 Pž 2 od 14. septembra 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 091778 11 Ps od 19. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. "Delta Real Estate" d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 091778 17 Rev 2 od 14. decembra 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 091778 17 Pž 2 od 14. septembra 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 091778 11 Ps od 19. januara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Republike Srpske – Ministarstva trgovine i turizma, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Banjaluci (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 13. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. septembra do 2. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 091778 11 Ps od 19. januara 2017. godine obavezani su tuženi „Zekstra grupa - Zekstra“ d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant kao drugotuženi da tužitelju isplate dug u iznosu od 495.189,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. marta 2011. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 KM. Stavom II izreke presude je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug za period počev od 1. januara 2010. godine do 23. marta 2011. godine i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. Okružni privredni sud je ocjenom izvedenih dokaza, čiji sadržaj je detaljno prezentiran na str. 7. i 8. obrazloženja presude, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su tuženi (prvotuženi i apelant) 15. januara 2008. godine zaključili ugovor o konzorciju radi kupovine 25.055.340 akcija robne kuće ,,Boska“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: RK ili robna kuća) a što predstavlja 58,52 % ukupnog kapitala navedene robne kuće. Članom 3. navedenog ugovora ugovorne strane su ugovorile da apelant zastupa konzorcij, odnosno da bude lider konzorcija u privatizaciji, te da su saglasne da konzorcij u postupku privatizacije, a i kasnije u postupku akvizicije preostalog kapitala RK interese konzorcija zastupa Radmila Bajević, kao ovlašteno lice konzorcija. Ugovoreno je da ona može u ime i za račun konzorcija preduzimati sve pravne i faktičke radnje, a posebno one koje će rezultirati zaključenjem ugovora o kupoprodaji akcija RK, dok je tačkom 3. člana 5. ugovoreno da članovi konzorcija mogu dati ovlašćenje za zastupanje i trećem licu koje nije član konzorcija sa ovlašćenjima koja će biti definisana u tekstu punomoći. Članom 5. ugovora konstatovano je da ugovorne stranke neograničeno i solidarno odgovaraju za obaveze koje proisteknu prilikom kupoprodaje akcija i eventualne kupovine preostalog osnovnog kapitala robne kuće (oko uplate kupoprodajne cijene, polaganja garancije i izvršenje drugih ugovornih obaveza). Navedeni ugovor je u ime prvotuženog potpisao Darko Đurić, a u ime apelanta Radmila Bajević. Iz punomoći koju su dali direktor apelanta Dejan Račić od 30. septembra 2008. godine i direktor prvotuženog Dragan Đurić od 25. septembra 2008. godine proizlazi da su oni ovlastili Dragana Đurića iz Beograda da u ime i za račun tuženih kao članica konzorcija može zaključiti, potpisati i ovjeriti ugovor o prodaji akcija RK, te preduzimati i druge pravne i faktičke radnje koje su u vezi sa zaključenjem tog ugovora.

7. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da su Vlada RS kao prodavac akcija RK i konzorcij kao kupac 5. oktobra 2008. godine zaključili ugovor o prodaji akcija RK. Tim ugovorom je regulisano da je cilj potpisivanja ugovora da se nastavi i unaprijedi poslovanje RK, da se zadrži njena pretežna djelatnost, da se zadrži nivo zaposlenosti u roku i u obimu iz tog ugovora uz mogućnost zbrinjavanja viška radnika u skladu sa važećim propisima, te da stvore pretpostavke za njeno dugoročno i stabilno poslovanje. Konzorcij se obavezao da će prodavcu platiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 3.000.000,00 eura uplatom na račun prodavca prema njegovim instrukcijama. Odredbom člana 5. predmetnog ugovora regulisane su obaveze kupca (tačkom 5.1.1.), i to da kupac (konzorcij) preuzima i obaveze koje RK ima prema dobavljačima, Poreskoj upravi i ostalim povjeriocima na način i u iznosima pobliže definisanim obrazloženjem presude, a da kupac zadržava pravo da obaveze koje nisu navedene u prethodnom stavu neće u potpunosti izmiriti ukoliko kupac ustanovi da za njih nije znao prilikom kupovine, ili da njihova visina nije utvrđena na adekvatan način. Navedeni ugovor u ime kupca je potpisao Dragan Đurić, kao punomoćnik konzorcija tuženih, na osnovu punomoći koju su mu dale članice konzorcija tuženih, a u ime tužitelja kao prodavca ministar trgovine i turizma Predrag Gluhaković. Aneksom na navedeni ugovor od 21. maja 2009. godine ugovorne strane su izmijenile tačku 3.3.1. osnovnog ugovora na način da ona glasi: „U roku od sedam radnih dana od dana potpisivanja aneksa ugovora, kupac će izvršiti sljedeće obaveze: otvoriti odgovarajući vlasnički račun hartija od vrijednosti kod Centralnog registra hartija od vrijednosti, uplatiti prodavcu prodajnu cijenu." Potpisi ugovarača su ovjereni kod notara 21. maja 2009. godine.

8. Okružni privredni sud je, također, utvrdio da je Vlada RS na sjednici koja je održana 27. marta 2009. godine donijela zaključak kojim je konstatovala da je upoznata sa usmenom informacijom ministra za trgovinu i turizam (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u vezi sa problemima nastalim u realizaciji ugovora o prodaji državnog kapitala RK, da kupac i nakon drugog produženog roka od 30 dana nije ispoštovao navedeni ugovor. Kako je Vladi RS najveći prioritet bila briga o zaposlenim radnicima RK, isplate zaostalih plata i doprinosa, ona je obavezala Ministarstvo koje je 30. marta 2009. godine, a potom 9. aprila 2009. godine uputilo poziv za sastanak ovlaštenim predstavnicima konzorcija tuženih o realizaciji obaveza iz ugovora o prodaji akcija državnog kapitala RK i svih ostalih aktivnosti koji su u vezi sa ispunjenjem obaveza iz tog ugovora. Vlada RS je 12. juna 2009. godine donijela Rješenje o odobrenju relokacije sredstava budžetske rezerve Ministarstvu kao korisniku u iznosu od 195.189,50 KM radi isplate sindikalnoj organizaciji RK, potom 2. jula 2009. godine Odluku o davanju saglasnosti na plan utroška sredstava Ministarstvu u iznosu od 300.000,00 KM a 2. jula 2009. godine je donijela Rješenje o davanju saglasnosti za zaključenje ugovora između tužitelja, konzorcija i sindikalne organizacije RK kojim će se definisati način izmirenja dijela obaveza prema radnicima robne kuće.

9. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je 3. jula 2009. godine u Banjaluci zaključen ugovor između tužitelja, kojeg zastupa Predrag Gluhaković, ministar trgovine i turizma, konzorcija, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Đurić, i sindikalne organizacije robne kuće, koju zastupa predsjednik Sindikata. Ugovorne strane su se predmetnim ugovorom sporazumjele da tužitelj na račun sindikalne organizacije robne kuće uplati iznos od 300.000,00 KM, da je Vlada RS 11. juna 2009. godine na osnovu Rješenja, precizirani broj, sindikalnoj organizaciji, zbog teške materijalne situacije u kojoj se nalaze radnici robne kuće, u vidu jednokratne pomoći isplatila iznos od 195.189,50 KM i da navedena sredstva predstavljaju umanjenje obaveza RK prema radnicima te kuće. Dakle, isplatom iznosa od 495.189,50 KM radnici robne kuće smatraju da su namirene obaveze RK. Odredbom člana 4. navedenog ugovora regulisano je da se konzorcij obavezuje da iznos od 495.189,50 KM vrati tužitelju u roku od 60 dana od dana potpisivanja ovog ugovora, da se na međusobne odnose koji nisu regulisani ovim ugovorom primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da će eventualne sporove rješavati sporazumno, a u suprotnom spor će riješiti stvarno i mjesno nadležan sud u Banjaluci. Okružni sud je dalje utvrdio da iz izvještaja o izvršenom plaćanju od tužitelja proizlazi da je 11. juna 2009. godine RK isplaćen iznos od 195.189,50 KM, a 3. jula 2009. godine iznos od 300.000,00 KM, što ukupno iznosi 495.189,50 KM.

10. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je odbio kao neosnovane navode konzorcija o nedostatku pasivne legitimacije pozivom na odredbu člana 5. ugovora o konzorciju, ocijenivši da su tuženi ugovorili svojom voljom da „neograničeno i solidarno“ odgovaraju za obaveze koje proisteknu prilikom kupovine akcija robne kuće. Također je odbijen kao neosnovan prigovor tuženih da Dragan Đurić nije bio ovlašten da u ime konzorcija potpiše ugovor od 3. jula 2009. godine, budući da, po ocjeni suda, ovlaštenje za preduzimanje te radnje proizlazi iz punomoći koja mu je data za zaključenje ugovora o kupovini akcija RK, te čija ovlaštenja su bila definisana u tekstu punomoći tuženih, kojim je navedeno da punomoćnik može preduzeti sve pravne i faktičke radnje u vezi sa zaključenim ugovorom u vezi sa kupovinom akcija RK, kao i da je ugovor od 3. jula 2009. godine u vezi sa realizacijom tog ugovora. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni Okružnog privrednog suda, ugovor od 3. jula 2009. godine po sadržaju predstavlja ugovor o preuzimanju ispunjenja (član 453. stav 1. ZOO) koji su zaključili konzorcij kao dužnik i tužitelj kao treće lice.

11. Prema tome, Okružni privredni sud je primjenom odredbe člana 262. ZOO zaključio da je tužitelj ispunio ugovornu obavezu tuženih iz ugovora o kupovini akcija RK (isplatio je potraživanje radnika koje su preuzeli tuženi kao kupci akcija), a da su se tuženi (prvotuženi i apelant kao članovi konzorcija) saglasili sa radnjama tužitelja i da su zaključili ugovor kojim su regulisali način vraćanja uplaćenih sredstava. Istaknuto je da je tužitelj dokazao da je isplatio obavezu koju je prema ugovoru o kupovini akcija robne kuće trebalo da izvrši konzorcij radnicima robne kuće, a da tuženi nisu dokazali svoje tvrdnje da se isplata iznosa od 495.189,50 KM nije odnosila na isplatu obaveza koje je ugovorom o prodaji akcija RK preuzeo konzorcij. Dakle, kako je teret dokazivanja za te činjenice bio na konzorciju tuženih, te kako tuženi nisu dokazali te činjenice, ovaj sud je odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dakle, tužitelj je odluku o isplati navedenih novčanih sredstava donio upravo zbog toga što tuženi, tj. konzorcij kao kupac akcija nije izvršio svoje obaveze, a radnici su se nalazili u teškom materijalnom položaju. Prema tome, Okružni privredni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 091778 Pž 2 od 14. septembra 2017. godine žalba tuženih je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda od 19. januara 2017. godine u dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke prvostepene presude). Također je odbijen zahtjev tuženih-prvotuženog i apelanta za naknadu troškova sastavljanja žalbe, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

13. Viši privredni sud je naveo da su tuženi izjavili žalbu protiv presude prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Odlučujući o žalbi tuženih, Viši privredni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda na način što je odbio žalbene navode tuženih u dijelu prigovora pasivne legitimacije tuženih, pravne valjanosti punomoći Dragana Đurića da potpiše ugovor od 3. jula 2009. godine i da ugovor od 3. jula 2009. godine ima osnov u ispunjenju obaveza tuženih preuzetih ugovorom o kupovini akcija robne kuće. Također, smatra da je prvostepeni sud pravni odnos između parničnih stranaka pravilno okvalifikovao kao ugovor o preuzimanju ispunjenja (član 453. tačka 1. ZOO), koji se zaključuje između dužnika i nekog trećeg lica, te kojim se treće lice prema dužniku obavezuje da ispuni njegovu obavezu. Navedeno je da se članom 4. predmetnog ugovora konzorcij kao dužnik obavezao da će iznos od 495.189,50 KM vratiti tužitelju kao trećem licu u roku od 60 dana od dana potpisivanja ovog ugovora. Viši privredni sud je, također, odbio kao neosnovane žalbene navode tuženih da ugovor od 3. jula 2009. godine ne predstavljaju obaveze iz ugovora o kupovini akcija RK, navodeći da smatra da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje da su ugovorne strane znale da je robna kuća imala neizmirene obaveze prema svojim radnicima i da je kupac akcija (konzorcij), shodno članu 5. ugovora o prodaji akcija, zaključenog 5. oktobra 2008. godine, preuzeo obavezu da će izmiriti obaveze koje RK ima prema dobavljačima, Poreskoj upravi i ostalim povjeriocima. Utvrđeno je da su radnici robne kuće, prema kojima je ta kuća imala neizmirene obaveze, bili povjerioci po osnovu neisplaćenih plata i doprinosa. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da tuženi ničim nisu dokazali da nisu znali da RK ima neizmirenih obaveza prema svojim radnicima. Prema tome, ističe da obaveza konzorcija nije bila samo uplata 3.000.000,00 KM na ime kupovine 58,52% osnovnog kapitala robne kuće koji iznosi 25.055.340 akcija nego i preuzimanje drugih obaveza koje se odnose na potraživanja dobavljača, Poreske uprave i ostalih povjerioca, te investiranje u robnu kuću i zadržavanje broja radnika za određeni period. S tim u vezi, također smatra neosnovanim apelantove navode da je predmetni ugovor suprotan odredbi čl. 46, 47. i 50. ZOO, jer ocjenjuje da je zaključen slobodnom voljom ugovornih strana sa dozvoljenim predmetom obaveze, jer nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, te stoga nije ni ništav, niti je suprotan odredbi člana 103. ZOO ili nekom drugom propisu. Dalje je istaknuto da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno utvrdio da su tuženi ovlastili Dragana Đurića da može u ime i za račun konzorcija potpisati i pred sudom ovjeriti ugovor o prodaji akcija RK o kupovini državnog kapitala, 58,52 2421% osnovnog kapitala te kuće i da može u ime i za račun konzorcija preduzeti i druge pravne i faktičke radnje koje su u vezi sa zaključenjem ugovora o prodaji akcija RK između konzorcija kao kupca i tužitelja kao prodavca. Prema tome, Viši privredni sud je zaključio da je potpisivanje ugovora od 3. jula 2009. godine od punomoćnika Dragana Đurića bilo u okviru ovlaštenja koje je dobio od konzorcija radi izvršenja ugovora o prodaji akcija RK. Dakle, radi se o pravnim i faktičkim radnjama koje su u vezi sa zaključenim ugovorima o prodaji akcija RK, jer se one u momentu zaključenja ugovora i nisu mogle predvidjeti, a tuženi ničim nisu dokazali da je imenovani neovlašteno potpisao predmetni ugovor, a teret dokazivanja ove činjenične tvrdnje je bila na tuženim. Također, smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih, imajući u vidu da je članom 5. ugovora o konzorciju tuženih, zaključenog 15. januara 2008. godine, predviđena neograničena solidarna odgovornost za obaveze koje proisteknu prilikom kupoprodaje akcija i eventualne kupovine preostalog osnovnog kapitala društva. S obzirom na to da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a nisu počinjene povrede prvostepenog postupka koje se u žalbi navode, Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 091778 17 Rev 2 od 14. decembra 2017. godine revizija tuženih je odbijena kao neosnovana.

15. Vrhovni sud je naveo da tuženi revizijom pobijaju presudu drugostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da je konzorcij oblik udruživanja trgovačkih društava, najčešće banaka, radi zajedničkog finansiranja nekog većeg poduhvata, da tim udruživanjem ne nastaje nova pravna osoba (ugovarači zadržavaju svoj pravni subjektivitet), a konzorcij prestaje da postoji nakon dovršenja posla zbog koga je i osnovan, kao i da članovi konzorcija najčešće preuzimaju u odnosu na investitora solidarnu odgovornost za ispunjenje ugovornih obaveza (kako je i određeno u članu 5. ugovora o konzorciju), dok svoje međusobne odnose, prava i obaveze članovi konzorcija uređuju konzorcijalnim ugovorom. Vrhovni sud smatra da je u predmetnoj parnici sporno da li su tuženi, kao članovi konzorcija, preuzeli druge novčane obaveze iz ugovora o prodaji akcija RK (pored isplate ugovorene cijene od 3.000.000,00 eura i iznosa od 5.000.000,00 KM Poreskoj upravi RS), odnosno da li je Dragan Đurić imao ovlašćenje da u ime konzorcija potpiše osnovni ugovor kojim su se obavezali tužitelju vratiti iznos od 495.189,50 KM. U vezi s tim je naveo da je članom 5. tačka 5.1.1. ugovora o prodaji akcija robne kuće kupac (konzorcij tuženih) preuzeo obaveze robne kuće kako prema Poreskoj upravi, tako i prema „dobavljačima i ostalim povjeriocima u koje, svakako, spadaju i radnici koji imaju potraživanja po osnovu neisplaćenih plata i ostalih naknada po osnovu radnog odnosa“. Dalje je ukazao da je nesporno da je predmetni član sadržajno nepotpun u smislu navođenja visine obaveze kupca prema „ostalim povjeriocima“, ali da ta obaveza proizlazi iz stava 3. člana 5.1.1., kojim je propisano da „za obaveze preduzeća koje nisu navedene u prethodnom stavu kupac zadržava pravo da neće u potpunosti izmiriti/servisirati obaveze ukoliko kupac ustanovi da za njih nije znao prilikom kupovine ili da njihova visina nije utvrđena na adekvatan način, odnosno da postoji mogućnost smanjivanja, otpusta i slično. U prilog tome je i odredba stava 5. citiranog člana, prema kojoj je prodavac saglasan da kupac može namirenje dugovanja prema povjeriocima iz stava 2. ostvariti i reprogramom na način postignut dogovorom sa povjeriocima. Vrhovni sud, također, smatra ispravnim stav drugostepenog suda da je Dragan Đurić imao ovlaštenje da u ime konzorcija tuženih potpiše ugovor od 3. jula 2009. godine. Ovo zbog toga što iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da su tuženi ovlastili Dragana Đurića da u njihovo ime i za njihov račun zaključi ugovor o prodaji akcija RK, kao konkretnu pravnu radnju, te da su mu u istoj punomoći data ovlaštenja ,,da može, u ime i za račun konzorcija, preduzeti i druge pravne i faktičke radnje koje su u vezi sa zaključenjem ugovora o prodaji akcija u robnoj kući“. Stoga, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da ugovor od 3. jula 2009. godine ima karakter ugovora o preuzimanju ispunjenja (član 453. stav 1. ZOO), jer su tuženi, prema članu 5.1.1., preuzeli obaveze robne kuće, dakle, oni su nakon zaključenja ugovora postali dužnik svojih povjerilaca (radnika preduzeća). Dakle, smatra da presuda drugostepenog suda nema nedostatke na koje se ukazuje revizijom, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je primjenom člana 248. ZPP reviziju tuženih odbio kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz člana 453. stav 1. ZOO, jer smatra da su sudovi ugovor od 3. jula 2009. godine pogrešno okvalifikovali kao ugovor o preuzimanju ispunjenja, te jer su sudovi, kako navodi, izgubili iz vida odredbe čl. 46, 47. i 50. ZOO. Apelant, također, kao sporno ističe da dug prema radnicima robne kuće, prema članu 5.1.1. stav 2. ugovora o prodaji akcija robne kuće, nije mogao biti obaveza konzorcija prema navedenoj odredbi ugovora, jer je konzorcij, prema citiranoj odredbi, „ preuzeo obavezu samo prema Poreskoj upravi i fondovima obaveznog osiguranja u visini od 5.000.000 KM“, te jer, kako ističe, prilikom sklapanja ugovora o kupovini akcija robne kuće nije znao za obaveze robne kuće prema radnicima, niti je tužitelj dokazivao na koji način su navedene obaveze utvrđene. Apelant dalje tvrdi da je Dragan Đurić isključivo imao ovlaštenje članova konzorcija za potpisivanje ugovora o kupovini akcija robne kuće, ali ne i za potpisivanje ugovora od 3. jula 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, apelant tvrdi „da nije sporno da je navedeni ugovor sklopljen, ali da nije proizveo bilo kakve pravne posljedice“.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci tog suda, pa, shodno navedenom, smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.

18. Viši privredni sud, također, apelantove razloge na kojima temelji apelacione navode smatra neosnovanim. U vezi s tim, također ističe da ostaje kod razloga iz presude ovog suda zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni privredni sud, također, apelantove navode smatra neosnovanim. U vezi s tim, ističe da je taj sud u postupku donošenja navedene odluke pravilno primijenio odredbe ZOO a taj stav je potvrdio i Viši privredni sud.

20. U odgovoru na apelaciju tužitelj, kojeg zastupa Pravobranilaštvo, navodi da su sudovi kod nesporno utvrđenog činjeničnog stanja zauzeli ispravan stav kojim su obavezali tužene na isplatu duga tužitelju. Stoga, apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Kakav mora biti predmet obaveze Član 46. stav 2.

[…] (2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Kad je predmet odrediv Član 50. stav 1.

(1)Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.

[…] Preuzimanje ispunjenja Član 453.

(1) Preuzimanje ispunjenja se vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom poveriocu. VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 091778 17 Rev 2 od 14. decembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant osporava presude Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke se odnosi na isplatu duga, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

30. U vezi sa apelacionim navodima kojim apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su sudovi u osporenim odlukama primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja radi isplate duga od tuženih, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima zaključili da ugovor od 3. jula 2009. godine, zaključen između tužitelja, konzorcija, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Đurić, i sindikalne organizacije robne kuće, ima karakter ugovora o preuzimanju ispunjenja iz člana 453. stav 1. ZOO za koji su dali jasno i argumentovano obrazloženje u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Dakle, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da su sudovi primjenom citirane odredbe ZOO konstatovali da ugovor od 3. jula 2009. godine po svom sadržaju predstavlja ugovor o preuzimanju ispunjenja, jer ima osnova u ispunjenju obaveza tuženih preuzetih ugovorom o kupovini akcija RK. U vezi s tim, također smatra da su sudovi za takav svoj stav dali jasno i razložno obrazloženje, ukazujući da je članom 5.1.1. stav 1. ugovora o prodaji akcija robne kuće konzorcij tuženih preuzeo obaveze robne kuće kako prema Poreskoj upravi, tako i prema „dobavljačima i ostalim povjeriocima“ u koje svakako spadaju i radnici robne kuće koji imaju potraživanja po osnovu neisplaćenih plata i doprinosa. Ustavni sud, također, zapaža da se odredbom člana 4. ugovora od 3. jula 2009. godine konzorcij tuženih obavezao da će iznos od 495.189,50 KM, koji je Vlada RS kao treće lice isplatila radnicima robne kuće kao povjeriocima, vratiti Vladi RS u rokovima definisanim tim ugovorom. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da nema uslova za primjenu odredaba čl. 46, 47. i 50. ZOO, jer iz navedenog ugovora jasno proizlazi, kao je to obrazložio Viši privredni sud, da je ugovor od 3. jula 2009. godine zaključen slobodnom voljom ugovornih strana sa dozvoljenim predmetom obaveze, jer nije protivan prinudnim propisima i jer ga je potpisalo ovlašteno lice Dragan Đurić kao ovlašteni predstavnik konzorcija tuženih i tužitelja Vlade RS. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi „da im nije bila poznata obaveza robne kuće prema radnicima te kuće kao povjeriocima u momentu zaključivanja ugovora o kupovini akcija robne kuće“, budući da navedeno ne korespondira ponašanju tuženih, tj. konzorcija prilikom zaključivanja ugovora od 3. jula 2009. godine za koji i sam apelant u apelaciji navodi „da nije sporno da je navedeni ugovor sklopljen, ali da nije proizveo bilo kakve pravne posljedice“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se onda, polazeći od logičkog razmišljanja, postavlja pitanje zašto bi konzorcij, kojeg zastupa punomoćnik, uopšte potpisivao taj ugovor, odnosno bio ugovorna strana, ako za njega iz tog ugovora ne proizlaze nikakva prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da tuženi, odnosno konzorcij tuženih nije dokazao da nije znao da je kupovinom akcija RK, između ostalog, preuzeo i obaveze koje robna kuća ima prema radnicima na ime plata i doprinosa. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali navode apelanta, koje ponavlja i u apelaciji, u vezi sa obimom punomoći date Draganu Đuriću kao ovlaštenom predstavniku konzorcija, te dali razloge zašto ti apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantne odredbe člana 453. stav 1. ZOO, kojim je regulisan institut preuzimanja ispunjenja, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

33. Prema tome, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja sudova ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, te zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava, također, dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi osporenim odlukama jasno i argumentovano obrazložili da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile ugovor o preuzimanju ispunjenja iz člana 453. stav 1. ZOO zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja da mu prvotuženi i apelant vrate dug, odnosno isplate precizirani novčani iznos koji je uplatio po tom ugovoru, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o povredi prava na imovinu vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1120/18 ("Delta Real Estate" d.o.o. Beograd) | Sudska praksa | Aktio