Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3964/19 (D. M., E. H. i mldb. E.H)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upis u sudski registar
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3964/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3964/19, rješavajući apelaciju Džemile Mulabdić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Džemila Mulabdić, Edita Hrustemović i mldb. E.H. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Reg 019172 19 Pž od 12. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Reg-18- 001901 od 25. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemila Mulabdić, Edita Hrustemović i mldb. E.H. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sanela Gorčić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Reg 019172 19 Pž od 12. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Reg-18-001901 od 25. marta 2019. godine.

2. Rješenjem o izmjenama podataka Općinskog suda u Tuzli od 25. marta 2019. godine, u registar poslovnih subjekata Općinskog suda u Tuzli, kod subjekta upisa Društvo sa ograničenom odgovornošću za spoljnu i unutrašnju trgovinu na veliko i malo „Omega“ Živinice, upisani su podaci od značaja za pravni promet i to: podaci o smanjenju broja osnivača (istupanje suosnivača i upis vlastitog udjela društva), sa brisanjem zabilježbe od 10. avgusta 2016. godine.

3. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda u Tuzli od 25. marta 2019. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da prema navodima apelanata, u situaciji kada odredbe člana 213. Zakona o privrednim društvima propisuju da dioničko društvo može na osnovu odluke skupštine sticati vlastite dionice čija nominalna vrijednost ne premašuje 10% vrijednosti osnovnog kapitala, a odredbe člana 303. istog zakona propisuju da se odredbe Zakona o dioničkom društvu primjenjuju na društvo sa ograničenom odgovornošću ako posebnim odredbama tog zakona nije drugačije određeno, da je donošenjem pobijanog rješenja prvostepeni sud postupio suprotno Zakonu o privrednim društvima, jer je upisom vlastitog udjela društva od 42,4211% ,,stvorio situaciju da društvo samo o sebi odlučuje“. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 328. Zakona o privrednim društvima (kojim je regulisano pitanje sticanja i zaloga vlastitih udjela) stavom l. propisano da društvo može steći vlastiti udio koji je u potpunosti uplaćen, dok je stavom 2. propisano da društvo ne može sticati vlastite udjele na teret osnovnog kapitala. Dakle, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja navedene odredbe slijedi da Zakonom o privrednim društvima nije ograničeno pravo sticanja vlastitih udjela, već su navedeni uslovi pod kojima društvo sa ograničenom odgovornošću može steći vlastiti udio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da kod ovako izričito regulisanih pitanja sticanja vlastitog udjela nije bilo mjesta shodnoj primjeni odredaba Zakon o privrednim društvima, kojima je regulisano sticanje vlastitih dionica od strane dioničkog društva. Stoga, Kantonalni sud je naveo da budući da Zakon o privrednim društvima ne ograničava iznos vlastitog udjela (niti je iznos ograničen statutom društva), to je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito.

Apelacioni navodi

5. Apelanti pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3964/19 (D. M., E. H. i mldb. E.H) | Sudska praksa | Aktio