Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3565/18 (B. S.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3565/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3565/18, rješavajući apelaciju Bože Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Stojanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049169 17 Rev od 16. januara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049169 17 Gž 2 od 14. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049169 16 P 2 od 7. novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Božo Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz St. Katharinen, SR Njemačka, kojeg zastupa Semir Zukić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049169 17 Rev od 16. januara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049169 17 Gž 2 od 14. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049169 16 P 2 od 7. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. novembra 2019. godine, Kantonalni sud 11. novembra 2019. godine, tužena 14. novembra 2019. godine, a Općinski sud 20. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 26. novembra 2007. godine podnio tužbu protiv tužene i Općine Zavidovići radi naknade materijalne štete.

6. Odgovor na tužbu tužena je dostavila Općinskom sudu 26. februara 2008. godine, dok je Općina Zavidovići to učinila 4. marta 2008. godine.

7. Presudom Općinskog suda od 5. novembra 2010. godine odbijen je apelantov predmetni tužbeni zahtjev, a presudom Kantonalnog suda od 26. maja 2014. godine odbijena je žalba apelanta i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na Općinu Zavidovići, dok je žalba apelanta uvažena i prvostepena presuda ukinuta u odnosu na tuženu i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049169 16 P 2 od 7. novembra 2016. godine u ponovnom postupku odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete za uništeni objekr, pobliže preciziran u izreci presude, sa opremom i cjelokupnim inventarom za ugostiteljstvo, te namještajem i bijelom tehnikom iz dva namještena stana, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe uz naknadu troškova parničnog postupka. Također, obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je u dokaznom postupku, pored ostalog, saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke, kao i svjedoke N.R., B.R. i O.J., te proveo građevinsko vještačenje vještaka građevinske struke. Nadalje, Općinski sud je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, lociranih u mjestu Otežnje, na putu od Zavidovića prema Kamenici, MZ Gostović, te da je apelant tokom 1991. godine imao prijavljeno prebivalište u mjestu Otežnje bb, na području općine Zavidovići. Zatim, ukazano je da je tokom ratnog perioda na navedenom objektu nastala šteta na način da je kuća devastirana, te da je kao takva vraćena apelantu u posjed tokom marta 2006. godine. Zatim, istaknuto je da je, prema provedenim dokazima, štetu načinila Armija BiH i jedinice u njenom sastavu, odnosno pripadnici odreda ,,El Mudžahid“. Shodno tome, navedeno je da je apelant postavio predmetni tužbeni zahtjev za naknadu štete koju su pričinile jedinice Armije BiH. Dalje, Općinski sud je citirao odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da je nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete, jer je protekao zakonski rok od tri godine od nastanka štete, odnosno saznanja za štetu i učinioca, do podnošenja tužbe. Također, ukazano je da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba člana 377. ZOO, jer zahtjev za naknadu štete nije istaknut protiv neposrednog izvršioca krivičnog djela. Naime, navedeno je da je iz sadržaja priložene presude Haškog tribunala broj IT-04-83 evidentno da je Rasim Delić proglašen krivim za okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja u vezi sa događajima koji su se u julu i augustu 1995. godine odigrali u Livadama i u bazi Kamenica (baza u dolini rijeke Gostović u blizini Zavidovića), ali da se u toj presudi ne navodi apelant kao oštećeno lice, niti njegova imovina kao predmet oštećenja. Također, istaknuto je da se rokovi propisani članom 377. ZOO primjenjuju samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a ne prema trećoj osobi koja za štetu odgovara umjesto počinioca krivičnog djela po principu pretpostavljene odgovornosti. Općinski sud je istakao da je iz navedenih razloga tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 049169 17 Gž 2 od 14. juna 2017. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je osnovan prigovor zastare zahtjeva za naknadu štete. Naime, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 376. st. 1. i 2. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Nadalje, navedeno je da je taj rok za apelanta počeo teći 24. decembra 1996. godine, odnosno nakon prestanka neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, ukazano je da je u Federaciji Bosne i Hercegovine ratno stanje ukinuto 22. decembra 1995. godine Odlukom o ukidanju ratnog stanja, a stanje neposredne ratne opasnosti je ukinuto 23. decembra 1996. godine- Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Također, istaknuto je da do tog momenta, u smislu odredbe člana 381. ZOO, zastarni rok nije mogao teći, jer rat kao oružani sukob najširih razmjera je poremetio rad sudova, zbog čega početak roka zastarijevanja ponovo počinje teći nakon ovog perioda sa danom donošenja navedene odluke. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. novembra 2007. godine, Općinski sud je naveo da su do tada protekli i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja materijalne štete, pa je apelantov tužbeni zahtjev trebalo pravilnom primjenom ovih odredaba odbiti kao neosnovan. Isto tako, ukazano je da se neosnovano u žalbi ističe da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio datum saznanja za štetu i učinioca. Naime, navedeno je da iz stanja u spisu proizlazi utvrđena činjenica da je apelant već 1995. godine znao za štetu i učinioca, te da je tokom 1996/97. godine podnio zahtjev za povratak, što i nije od značaja, kada se ima u vidu da je protekao objektivni rok iz člana 376. ZOO, koji se računa od prestanka ratnog stanja, od kojeg momenta je apelant morao znati za štetu i učinioca.

12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se na konkretnu pravnu stvar ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO koja propisuje da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za koje krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Naime, istaknuto je da bi navedeni zastarni rok bio primjenjiv u slučaju da je zahtjev za naknadu štete bio istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela, a kako je već navedeno u prvostepenoj presudi. Dakle, ukazano je da činjenica da krivično gonjenje za krivično djelo zločin protiv čovječnosti, prema Statutu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, ne zastarijeva, ne utječe na odgovornost tužene, jer se privilegirani rok iz člana 377. ZOO primjenjuje samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema pravnom licu po osnovu člana

172. ZOO kojim je propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Kantonalni sud je naveo da je ovakav pravni stav zauzeo Ustavni sud, a i Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 P 012024 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 049169 17 Rev od 16. januara 2018. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je stav nižestepenih sudova da je o prigovoru zastare potraživanja trebalo primijeniti član 376. ZOO pravilan, pa je u tom smislu neosnovan apelantov prigovor da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 377. ZOO i istakao da iz takve formulacije proizlazi da se „privilegirani“ rok zastarijevanja primjenjuje samo na slučajeve kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i u odnosu na učinioca krivičnog djela. U vezi s tim, ukazano je da pravno lice nije odgovorno lice za krivično djelo na koje se poziva apelant, pa se na njega ne mogu primijeniti rokovi zastare za krivično gonjenje određenih krivičnih djela. Dakle, Vrhovni sud je istakao da, stoga, činjenica da krivična gonjenja za krivična djela ratni zločin ne zastarijevaju, ne utječu na odgovornost tužene, jer privilegirani duži zastarni rok iz člana 377. ZOO primjenjuje se samo prema neposrednom učiniocu krivičnog djela, a ne i prema pravnom licu po osnovu člana 172. ZOO (odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ). Prema tome, navedeno je da to znači da citirana odredba člana 377. stav 1. ZOO može da se primijeni samo prema učiniocu krivičnog djela (iz krivične presude Haškog tribunala broj IT-04-08 na koju se apelant poziva), a ne i prema onom trećem koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Zbog toga se na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO. Vrhovni sud je istakao da je takav pravni stav zauzeo Ustavni sud u većem broju svojih odluka, npr. odluke br. AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine i AP 2829/15 od 16. februara 2016. godine.

15. Kako je u konkretnom slučaju potraživanje naknade materijalne štete zasnovano na odredbi člana 154. stav 1. ZOO u vezi sa članom 172. ZOO, u situaciji kada je istaknut prigovor zastare potraživanja, ukazano je da su se imali ocijeniti rokovi propisani članom 376. st. 1. i 2. ZOO (subjektivni rok od tri godine, tj. od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo i objektivni rok od pet godina od kada je šteta nastala). Budući da je sporna šteta apelantu nastala u ratu, u periodu od 1992. godine do 1995. godine, to početak roka zastarjelosti, u najpovoljnijoj varijanti za apelanta, treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Od tada je apelantu bio omogućen pristup sudu. Imajući u vidu da je tužba podnesena 26. novembra 2007. godine, navedeno je da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. st. 1. i 2. ZOO. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Suštinski, apelant ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da odredba člana 376. ZOO nije primjenjiva u njegovom slučaju, već da je trebalo da bude primijenjen privilegirani duži rok iz člana 377. ZOO, koji se, prema njegovom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela, tako i na odgovorno lice. U vezi s tim, apelant smatra da su proizvoljni razlozi koje sudovi navode u osporenim presudama, a to je nedostatak pravomoćne osuđujuće presude kojom bi bila utvrđena krivična odgovornost određenog lica za krivično djelo čijim izvršenjem je apelant pretrpio štetu, kao i da se duži rok iz člana 377. ZOO primjenjuje samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema pravnom licu po osnovu člana 172. ZOO kojim je propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Apelant, također, tvrdi da je saznao za štetnika, u smislu člana 376. ZOO, tek podizanjem optužnice u predmetu broj IT-04-83 protiv Rasima Delića, koja je podignuta 17. marta 2005. godine, pa ako se ima u vidu odredba člana

376. ZOO, jasno je da je prigovor zastarjelosti neosnovan. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant ističe da je postupak trajao više od deset godina, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod zauzetog pravnog stava povodom pitanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva i neosnovanosti apelantovih istaknutih navoda, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, a naročito predmet spora. Također, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovom stanovištu, pri donošenju odluke apelantu nisu uskraćena prava na koja se pozvao, pa je predloženo da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

19. Kantonalni sud je naveo da su razlozi za potvrđivanje odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva navedeni u obrazloženju drugostepene presude, te da predstavljaju i odgovor na apelaciju.

20. Općinski sud je detaljno opisao hronološki tok postupka i naveo da u cijelosti ostaje kod zauzetog pravnog stava izraženog u osporenoj odluci tog suda, te predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

21. Tužena je istakla da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da u konkretnom slučaju nije bilo miješanja u apelantovu imovinu, niti proizvoljne primjene prava, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav (1) (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelant osporava predmetnom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049169 17 Rev od 16. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 25. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

31. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. U odnosu na apelantove navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud u svojim odlukama zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo shodno odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud u vezi sa navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

34. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant 26. novembra 2007. godine podnio tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 16. januara 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko deset godina i jedan mjesec. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli pet presuda. Ustavni sud dalje nalazi da su se na strani tužene prvobitno nalazile dvije pravne osobe, tj. da je apelant podnio tužbu protiv tužene i Općine Zavidovići, te da je presudom Kantonalnog suda od 26. maja 2014. godine odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda od 5. novembra 2010. godine potvrđena u odnosu na Općinu Zavidovići, dok je apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda ukinuta u odnosu na tuženu i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osim toga, Ustavni sud uočava da je, osim saslušanja svjedoka, u postupku vršeno vještačenje vještaka građevinske struke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu.

35. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao dvije godine i 11 mjeseci, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom tri godine i šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Nakon toga ponovni prvostepeni postupak je, nakon vraćanja predmetnog spisa Općinskom sudu, trajao dvije godine i dva mjeseca, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom sedam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), dok je revizioni postupak trajao sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je prvobitni postupak po žalbi duže trajao, sagledajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu i da su redovni sudovi donijeli pet meritornih odluka, te okolnost da je apelant do konačne odluke u predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovane. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak trajao oko deset godina i jedan mjesec u okviru kojeg perioda su sudovi donijeli pet meritornih odluka na tri instance, što se u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3565/18 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio